Dani su rose, treperavog buđenja uzdrhtalog daha...
Dani su nespokoja slatkog, a u želji za spokojem našim...
Tiho, gotovo nečujno...dolazi, uvlači se, rasplinjuje u nama
širi nebeskim, udišući zrakom ovu opojnu sladost...
a donosi miris ljubica s okusom jagoda,
i kapljice rose, proljetne i tako prozračno nevine u vremenu prvog ushita...
prije strasti, prije podnevne svjetlosti i prije toplog zrelog sunčanog milovanja...
kao i prije konačnog večernjeg ushita.
Volim rosu, prosipanu, osjetiti ju, uranjati lice, milovati rukama,
a ponekad ne razlikujem suze od kapljica rose,
samo okusom, kad se slatko utapa u slano,
suze moje, a rosa ih tješi, miluje sladošću svojom.
I tako čekamo toplinu dana, sunce koje se nazire...grije...i tješi
i tako čekamo moja rosa i ja, utopljene mirisom ljubica i okusom jagoda,
a ispred mene mijenja se svijet...
Od jutarnje prozirnosti i lepršavosti sve lagano od nečujnoga, tihoga postaje zvučno i jako...
i kad otkucaji u nama postaju brži...od uzbuđenja i ljepote koja nas čeka.
I mirisi postaju jači, opijajući, bude čežnju
...opijena mirisima
...opijena bojama
...napuštam jutro i nestajem obavijena danom
...s mirisom ljubica i okusom jagoda....
