BUĐENJE JUTROM....

Nagovještaj je dana,
a ljubi ga jutro...svježe i slatko...
sneno, tek probuđeno radošću ptica...umivenim laticama još zatvorenih cvijetova
...jutro je u meni, u prvom pogledu...susretu usana...još nemirno razbacanim nitima
...u ruci koja traži...i nalazi, prstima dotičući obraz
...ljepota je laganog lahora
...sreće u ponovnom susretu pogleda
...stapanju neba i zemlje
...buđenje i nastavak sretnoga sna.

I najviše volim jutro
i njega u njemu,
i predajem se jutru...nesebično...spokojno...tvojemu jutru
...i ono je naše, i kao da sve pjeva
...širi se...nebom...plavetnilom...rasplinjuje
...prožima prostranstvo
...toplo je...nevino...i nježno
...okupano mirisima prvih jagoda
...i kao da sve počinje iznova...nezasitno, poželjno...
...stapajući se danom probuđene sreće...

VRIJEME POSLIJE VREMENA

I tek blijedim osmjehom pogled je mekši,
i sreća je osjećati sunce,
sreća je moći osjetiti vjetar,
sreća je biti okupana plavim,
sreća je odmoriti dušu zelenim,
sreća je zagrliti ljubav ljubavlju svojom,
sreća je biti zaražen srećom...
...a postoji vrijeme ovdašnje, dok ćutim vrijeme poslije vremena
u drhtavoj zapjenjenosti nježnosti naše....
Topi se prkos....prkosim sreći...prkosim nesreći,
vremenom nakon vremena bivšeg vremenom budućim.
...a ćutim toplo...tiho...nestvarno...žuto...zaštićena nebom
u ljenosti ljetnog podneva...smiraju noći...trenutak je jedini, moj...nemjerljiv...
...a noćne ptice prkose noći melodijom tihom...čeznutljivom,
sanjaju buđenje dana kad umorne utihnu još uvijek stopljene u noći,
jer noć je beskonačna i tako tamna...kad nema niti zvijezda.
Ah, kada bi barem jednom mogle udahnuti dan i zapjevati glasno...
... ali sudba je čvrsta, jer ono smo što jesmo.

Živimo s vremenom sadašnjim u snovima vremena poslije vremena,
gdje sve je moguće...nestvarno postaje stvarno, a noć može zagrliti dan.
...i ja ostajem ovdje u vremenu mojem s pticama noćnim čekajući svjetlost,strepeći toplinu,
sanjajući vrijeme vremenom budućim...
...i ponekad tražim ispriku...u noći
...i čekam oproštaj dana, a sretna sam što nisam ptica u noći...zarobljena očajem tame,
...osuđena nemirnom vječnošću izgubljenog vremena.

...a sreća je moći lice umiti jutrom...osušiti danom...uspokojiti mjesečevim cjelovima...
...uspavana tišinom, prepuštam slatki umor proživljenog dana tihom zagrljaju noćnom...
...kad sve spava.
Samo one traže utjehu,
...zrak je mirisan, sladak, noćni...odiše čežnjom...
Gubim se lagano...nestajem u daljini...u snovima....