Depresija je psihička bolest vrlo teŠka, te naročito ako nije liječena može zahvatiti ozbiljne razmjere. Osoba u depresiji sve se više uvlači u svoj svijet, ne vidi izlaz u ničemu..ponekad takve osobe postaju opasne za sebe i svoju okolinu. Nerijetko okolina bolesne osobe ne primjećuje teskoće u kojima se nalazi time bolest postaje jos akutnija. Liječenje nije jednostavno i dugotrajno je...
Da li Vam se čini sto poznato? Potrebno je jedino umjesto jednine staviti u množinu, te dobivamo opće psihičko stanje hrvatske nacije... Nacija je bolesna....i to već duže vrijeme, a sklona je i samoubojstvu. Samoubojica je osoba izuzetno psihički slaba, labilna, bez hrabrosti, nesposobna oduprijeti se prepreka, te u trenutku kulminacije krize podize ruku na sebe....
Bilo gdje da putujem volim prošetati ulicama i promatrati ljude, osluškivati zvukove gradova..dana, noći, te se ponegdje doista osjećam izuzetno dobro. Veliki gradovi poznati po užurbanosti, strci..ali vrlo živi i dinamični..gdje mogu osjetiti život.
Volim putovati Hrvatskom...bez obzira na sve..iznova..pa ponovno, te dosta vremena provodim upravo sa ljudima i medju ljudima, a volim se i sama prošetati ulicama, bez nekog naročitog cilja i ponovno promatrati ljude. Svaki put susrećem sve veću depresiju..promatram lica...neka su izgubljena, bezizražajna...i ne žure nikamo, zapravo djeluju kao da imaju i previše vremena ili ne znaju što bi činili. Neki se i žure..nekamo, a sa terasa kafića..grupice..preglasno se smiju, razgovaraju, i čini mi se previše napadno...niti oni ne pripadaju mjestu i sve mi djeluje neprirodno.
Svaki grad čine ljudi, koji vole svoj grad, mjesto. Tako u uzajamnoj ljubavi razvija se grad, ali i ljudi....te zapravo rastu, sazrijevaju zajedno, zajedno pišu sadašnjost i budućnost i postaju gotovo jedno....grad zadovoljnih ljudi. Gradovi, mjesta čine državu, koja može biti i država zadovoljnih ljudi...uz neke preduvjete..
Hrvatska to zasigurno nije, iako vas vasi političari uvjeravaju da ste sretni i da bolje ne trebate tražiti... možda, možda se trebate više "znojiti".. Dosta je toga pokradeno i spremljeno na sigurno mjesto, zauvijek nedostupno gradjanima države....te su državne kase prazne.
Dok vam pričaju u novogodišnjoj poruci umjesto čestitke da se morate više znojiti dok s druge strane saborske klupe zastupnika za vrijeme sjednica zjape prazne....i oni se vjerojatno negdje znoje...nacija šuti i nastavlja bauljati svojim gradovima izgubljenog pogleda u prazno....te stoga mislim da je ovaj narod sve blizi samoubojstvu, jer ne čineći ništa produžava agoniju i pogoršava bolest......ili se ne pronalazi hrabrost za krenuti ili jos vecini nije jasno da ONI nisu na vlasti zbog VAS i da bi VAMA bilo bolje, već su na vlasti zbog sebe samih i da neće učiniti NIŠTA....baš ništa da bi vas izvukli iz ove akutne depresije u koju se tone sve više i više i postaje sve tžze izlječiva.....a vremena i nema vise. ONI će se za sebe već pobrinuti i to je glavna poanta političara u Hrvatskoj...a VAS...vas će ostaviti da se koprcate u vašoj depresiji......ako ne krenete...još danas. Čovjek zapravo nije svjestan koliko je jak i moze učiniti svašta...i sve je bolje od depresije.
Nedavno sam negdje pročitala izjavu jednog stranog političara: "Hrvati su narod lavova koji vode zečevi!" I bila sam strašno ponosna i žalosna u isto vrijeme....ponosna zbog lavova, ali se užasno osjećam znajući da nas vode zečevi!
Ne znam, kako se je to uopce moglo dogoditi?
I gdje su nestali lavovi?
petak, 25. studenoga 2011.
četvrtak, 24. studenoga 2011.
ZNAJU LI NAŠI POLITIČARI ŠTO JE LJUBAV?
Nije samo fraza izrečena..onako iz zabave. Osobno sam i sama došla do nekih zaključaka promatrajući dobar dio političara ...način kako istupaju, gestikulacije, što i kako govore..Većina od njih su zapravo vrlo nesigurne osobe koje svoju satisfakciju traže isključivo u moći i novcu. Moć kao moć, naročito ako je politička, ako se uz to jos nadoveže i novac čini da se osjećaju gotovo nedodirljivi i nezamjenjivi. Uslijed toga istupaju na različite načine ...dopustive i nedopustive, često s ekstremnom bahatošću i prepotencijom održavajući na taj način još više imidž nedodirljive osobe, one iznad svih i svakoga. Riječ je o frustriranim osobama koje ne shvaćaju, a još manje osjećaju ljubav, stoga je kod takvih ljudi gotovo nemoguće aludirati na osjećaje koji su u njima zamrli ili ih nisu niti imali...mrtvi su i prazni...pred sobom imaju samo cilj i korist. Prvi je o tome pisao W. Reich.. osvrćući se na komunizam i fašizam. Ako ćete se upustiti u dublje razmišljanje doći ćete i sami do sličnih zaključaka.
Svatko tko je sposoban voljeti, jednostavno mora imati i osjećaje za pojave i ljude oko sebe..jer to dolazi instinktivno, bez prevelikog razmisljanja. Svaka ljubav oplemenjuje, a ako volite onda ne mrzite...još manje možete biti beskurpolozni, bez osjećajni, neosjetljivi na ljude, radost ili tugu. Netko bi mi možda odgovorio u ovome trenutku da se od političara upravo trazi bezosjećajnosti. Ne bih se nikako složila s tom tvrdnjom, jer većina politicara koji boluju od pomanjkanka osjećaja samo su prolazni..ili ćemo ih nastojati sto prije zaboraviti ili su doista toliko bezbojni, beživotni, dosadni i politiku kao politiku predstavljaju ljudima kao neko dosadno zvanje koje se tiče isključivo samo njih...i sami gradjani zatim dozivljavaju politiku kao nešto što nema puno veze sa njihovim životom...dakle stvara se potpuno kriva percepcija, te se od nacije stvara jedna apolitična masa.
S druge strane imamo najlošiji primjer političara koje nećemo tako lako zaboraviti, najviše i zbog posljedica koje ostavljaju svojom lošom politikom i osobnošću. Takovih primjera u povijesti, a nažalost i u ovom trenutku ima dosta veliki broj...nalazimo ih medju diktatorima, tiranima, oni koji su politiku koristili samo kao sredstvo za liječenje svojih frustracija...i bogaćenje. Liječenje koje nije liječenje vec ispoljavanje bolesti koju su širili na šire narodne mase.
Malo je onih koji su uz poznavanje politike osjećali ljubav. Povijest ih poznaje, govorimo o vizionarima, koji su svoju strast u životu i za život znali, sasvim nesvjesno prenijeti i na naciju. Ljudi su ih znali prepoznati, znali su ih i voljeti, i slijediti ne iz straha vec iz ljubavi....
Pomalo smo došli i na početak moje priče o ljubavi i politici. Ništa u životu ne možemo činiti bez strasti. Strast i ljubav je to nešto više...ako imamo,nešto što ce nas izdvojiti od ostalih, upravo taj korak ispred ostalih koji činimo bez da smo ga svjesni, cineci ga nesvjesno kao nesto prirodno i spontano...jer je to nesto sto pripada nama...dio nas i nasih osjecaja. To nesto je i nešto što se ne moze naučiti, niti oponašati, jer osjećaji se ne uče...njih jednostavno imamo ili nemamo...a ako osjećamo ljubav tada ne mrzimo ljude oko sebe, narod, državu,a jos manje činimo loše...jer volimo bez ograda i namještenosti.
Domovina se voli bez poza...nije dovoljno staviti ruku na srce kada se svira himna,a u isto vrijeme mrcvariti...krasti...i lagati. Prije svega bitno je što se nosi u srcu....
Hrvatska nije imala tu srecu imati vizionare koji bi je vodili...ima samo...puke, obične statiste s rukom na srcu....bez ljubavi.....
Svatko tko je sposoban voljeti, jednostavno mora imati i osjećaje za pojave i ljude oko sebe..jer to dolazi instinktivno, bez prevelikog razmisljanja. Svaka ljubav oplemenjuje, a ako volite onda ne mrzite...još manje možete biti beskurpolozni, bez osjećajni, neosjetljivi na ljude, radost ili tugu. Netko bi mi možda odgovorio u ovome trenutku da se od političara upravo trazi bezosjećajnosti. Ne bih se nikako složila s tom tvrdnjom, jer većina politicara koji boluju od pomanjkanka osjećaja samo su prolazni..ili ćemo ih nastojati sto prije zaboraviti ili su doista toliko bezbojni, beživotni, dosadni i politiku kao politiku predstavljaju ljudima kao neko dosadno zvanje koje se tiče isključivo samo njih...i sami gradjani zatim dozivljavaju politiku kao nešto što nema puno veze sa njihovim životom...dakle stvara se potpuno kriva percepcija, te se od nacije stvara jedna apolitična masa.
S druge strane imamo najlošiji primjer političara koje nećemo tako lako zaboraviti, najviše i zbog posljedica koje ostavljaju svojom lošom politikom i osobnošću. Takovih primjera u povijesti, a nažalost i u ovom trenutku ima dosta veliki broj...nalazimo ih medju diktatorima, tiranima, oni koji su politiku koristili samo kao sredstvo za liječenje svojih frustracija...i bogaćenje. Liječenje koje nije liječenje vec ispoljavanje bolesti koju su širili na šire narodne mase.
Malo je onih koji su uz poznavanje politike osjećali ljubav. Povijest ih poznaje, govorimo o vizionarima, koji su svoju strast u životu i za život znali, sasvim nesvjesno prenijeti i na naciju. Ljudi su ih znali prepoznati, znali su ih i voljeti, i slijediti ne iz straha vec iz ljubavi....
Pomalo smo došli i na početak moje priče o ljubavi i politici. Ništa u životu ne možemo činiti bez strasti. Strast i ljubav je to nešto više...ako imamo,nešto što ce nas izdvojiti od ostalih, upravo taj korak ispred ostalih koji činimo bez da smo ga svjesni, cineci ga nesvjesno kao nesto prirodno i spontano...jer je to nesto sto pripada nama...dio nas i nasih osjecaja. To nesto je i nešto što se ne moze naučiti, niti oponašati, jer osjećaji se ne uče...njih jednostavno imamo ili nemamo...a ako osjećamo ljubav tada ne mrzimo ljude oko sebe, narod, državu,a jos manje činimo loše...jer volimo bez ograda i namještenosti.
Domovina se voli bez poza...nije dovoljno staviti ruku na srce kada se svira himna,a u isto vrijeme mrcvariti...krasti...i lagati. Prije svega bitno je što se nosi u srcu....
Hrvatska nije imala tu srecu imati vizionare koji bi je vodili...ima samo...puke, obične statiste s rukom na srcu....bez ljubavi.....
nedjelja, 20. studenoga 2011.
...I SVE JE SAMO POLITIKA...
(napisano 6.svibnja 2011.)
...i svijet je više nego paradoksalan, a time ne otkrivam ništa novo....ovih dana smo bombardirani likvidacijom kako se je to voljelo i nazivati svjetski poznatog teroriste, a koji je već davno prestao biti osoba,a prije svega je sinonim za ideju. Kako se navodi čini se da je bio i nenaoruzan, ali se iznosi jedna "bitna" činjenica, a taj podatak je mozda i bitniji nego što mislite....pruzao je otpor.... Sigurno je da je to dovoljno za opravdanje američke politike i u konkretnom slučaju opravdanje akcije gdje su svjetski "oslobodioci" imali povjesni i moralni zadatak osloboditi svijet od poznatog terorista, a na taj način da su ga na licu mjesta likvidirali nenaoruzanog...ne uhitili već smaknuli...
I kako je to moguće? Ja tu zapravo ništa ne shvaćam? Ili shvaćam predobro?...i da se medjunarodni zakon o ratnim zločinima tumači dvojako, ovisno o kome se radi...za neke je zločin, dok je za druge borba za "svjetski mir"....
...i ovo smaknuće dolazi u dobro vrijeme...naročito za Ameriku...ne prije niti poslije, jer ne sumnjam da je mozda ova akcija mogla biti izvedena bilo kada i bilo gdje...bit je samo u povlačenju figurica....a sada je bila ova na redu.
Ovih se je dana moralo paziti i da se ne pokvari kraljevsko vjenčanje, a za svijet je to sklapanje braka bilo doista od nepobitne vaznosti, jer bi još uvijek trebali vjerovati u bajke....ili iluzije?....a u koje najmanje vjeruju sami protagonisti, jer su samo dio scenarija, jedne velike globalne "sapunice". Poslije "bajke" bačeni ste ubrzo u realnost smaknuća gdje vam je bilo sugerirano da se opet morate veseliti...prvo vjenčanju, a zatim likvidaciji....
A ta likvidacija ne znači kraj ničega, već naprotiv početak nečega, a koji ne obećava ništa dobro, naročito i ne kada dolazi od konkretne akcije američke vojske...o nekom prekršaju medjunarodnog prava nema niti govora, jer ipak se radi o Americi čiji je predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir.............
u nekim stranim medijima puno se je i spekuliralo o postojanju odnosno nepostojanju likvidiranog...i meni je sve moguće...sve je prihvatljivo kada se radi o kojekakvim vrhunskim političkim rezijama....kao i početak svakoga rata, izvinjavam se napogrešnoj formulaciji...mislila sam govoriti o osloboditeljskim akcijama, tako je barem i sluzbeni naziv za širenje mira u svijetu, pa zatim i velikih epidemija "opasnih" bolesti.....
....a ja osobno ne osjećam taj mir....već širenje straha i nemoći....u svijetu....u svima, pa tako i u nama....
I gdje se tu nalazi Hrvatska?...Mi? Da li je uopće moguće pruziti bilo kakav otpor? Sigurno je da je postojao i postoji scenarij i za nas....samo smo dio globalnog plana...iako ja po prirodi ne vjerujem u fatalizam. Bilo bi više nego fatalno kada bismo ostali samo promatrači, jer u velikoj strojnoj mašineriji jedan kotačić moze promijeniti ritam i ne aludiram da bismo mi trebali biti nuzno taj kotačić....netko bi mogao biti....ili netko bi morao biti.. u tom globalnom scenariju kojega jako dobro shvaćaju, ali i prihvaćaju i igraju jako dobro i naše "sitne ribe"..i sada nam je već svima jasno da naši političari sprovode samo politiku, a sve u svrhu da bi se dobro ukomponirali u scenarij, a tu doista nema nikakovog značaja vaša dobrobit ili blagostanje. Dobrobit je njima, a blagostanje samo njihovo. Što prije shvatimo i prije svega prihvatimo jasne činjenice postoji više šansi za promjene......poremetiti ustaljeni ritam, a i to bi bilo dobro za početak i nemojte misliti da bi bilo nebitno ili nedovoljno, jer više takovih početaka značila bi nada...a sve počinje sa nadom i ne završava sa njom, jer ona pokreće zivot, a samim time i toliko zeljene promjene.
Ovih dana dešavaju se neki čudni fenomeni povratka u prošlost, izvlačenjem nekih starih i prepotopnih likova, a na mojem prošlotjednom proputovanju nekim drzavama EU-e, konkretno kroz Austriju i Madzarsku jedino što bih mogla konstatirati da je Austrija ostala ono što je bila, kao i Madzarska i mislim da me predobro shvaćate što zelim reći, jer nekih bitnih promjena nema, osim što sam na jutarnjem doručku u jednom madzarskom pansionu slušala rusku koračnicu zbora Crvene Armije. Pretpostavljam da je riječ samo o svojevrsnom buntu...razočarenju na postojeće stanje.
I na ovom našem prostoru ovih dana takodjer izvlače se neki likovi...iz prošlosti, a ja bih ih nekako voljela zaobići i bez puno razmišljanja ostaviti neka počivaju...kao i svih ovih godina, te da se njima bave samo povjesničari.
Volim gledati naprijed u neka nova vremena, u neke nove ideje, jer i naše vrijeme je sasvim drugačije i trazi neke nove ljude neopterećene prošlošću, a još manje podlozne imitaciji.
Imitacija ne vodi ka napretku, već samo lošoj i iskrivljenoj slici originala, a još ako je i original imao puno nedostataka što tek mozemo očekivati od imitacije?....stoga ne ostajem impresionirana tim novim retro fenomenom...smatram to više kao jednom vrstom trenutne mode, način grupiranja u nešto vrlo nejasno i neodredjeno i čini se da su odjedanput svi postali i politolozi...i dobro je da se ljudi interesiraju za politiku, ali kao u svakoj materiji neophodno je baratati i osnovnim pojmovima i mozda ne traziti nuzno spas u nekim starim sistemima, koji su kao istrošeni bili zamjenjeni drugima.
...i što bi sada trebalo? Ponovno vratiti se na staro, a što bi to bilo staro? Nije li povratak na prošlo samo izgovor za pomanjkanje novih ideja?
Sigurna sam da novih ideja ima...kao i novih ljudi koji bi ih bili sposobni i sprovesti, jedino što ne bih voljela misliti da će biti ponovno nadglasani od strane primitivizma i nečijih bolesnih ambicija.
...a bolesne ambicije mogu biti samo osobne i mogu razboljeti čitavu jednu naciju......i nemaju veze sa idealizmom koji stremi općem pokretanju i promjenama postojećeg.....i vrlo, vrlo bolesnog.....
I kako je to moguće? Ja tu zapravo ništa ne shvaćam? Ili shvaćam predobro?...i da se medjunarodni zakon o ratnim zločinima tumači dvojako, ovisno o kome se radi...za neke je zločin, dok je za druge borba za "svjetski mir"....
...i ovo smaknuće dolazi u dobro vrijeme...naročito za Ameriku...ne prije niti poslije, jer ne sumnjam da je mozda ova akcija mogla biti izvedena bilo kada i bilo gdje...bit je samo u povlačenju figurica....a sada je bila ova na redu.
Ovih se je dana moralo paziti i da se ne pokvari kraljevsko vjenčanje, a za svijet je to sklapanje braka bilo doista od nepobitne vaznosti, jer bi još uvijek trebali vjerovati u bajke....ili iluzije?....a u koje najmanje vjeruju sami protagonisti, jer su samo dio scenarija, jedne velike globalne "sapunice". Poslije "bajke" bačeni ste ubrzo u realnost smaknuća gdje vam je bilo sugerirano da se opet morate veseliti...prvo vjenčanju, a zatim likvidaciji....
A ta likvidacija ne znači kraj ničega, već naprotiv početak nečega, a koji ne obećava ništa dobro, naročito i ne kada dolazi od konkretne akcije američke vojske...o nekom prekršaju medjunarodnog prava nema niti govora, jer ipak se radi o Americi čiji je predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir.............
u nekim stranim medijima puno se je i spekuliralo o postojanju odnosno nepostojanju likvidiranog...i meni je sve moguće...sve je prihvatljivo kada se radi o kojekakvim vrhunskim političkim rezijama....kao i početak svakoga rata, izvinjavam se napogrešnoj formulaciji...mislila sam govoriti o osloboditeljskim akcijama, tako je barem i sluzbeni naziv za širenje mira u svijetu, pa zatim i velikih epidemija "opasnih" bolesti.....
....a ja osobno ne osjećam taj mir....već širenje straha i nemoći....u svijetu....u svima, pa tako i u nama....
I gdje se tu nalazi Hrvatska?...Mi? Da li je uopće moguće pruziti bilo kakav otpor? Sigurno je da je postojao i postoji scenarij i za nas....samo smo dio globalnog plana...iako ja po prirodi ne vjerujem u fatalizam. Bilo bi više nego fatalno kada bismo ostali samo promatrači, jer u velikoj strojnoj mašineriji jedan kotačić moze promijeniti ritam i ne aludiram da bismo mi trebali biti nuzno taj kotačić....netko bi mogao biti....ili netko bi morao biti.. u tom globalnom scenariju kojega jako dobro shvaćaju, ali i prihvaćaju i igraju jako dobro i naše "sitne ribe"..i sada nam je već svima jasno da naši političari sprovode samo politiku, a sve u svrhu da bi se dobro ukomponirali u scenarij, a tu doista nema nikakovog značaja vaša dobrobit ili blagostanje. Dobrobit je njima, a blagostanje samo njihovo. Što prije shvatimo i prije svega prihvatimo jasne činjenice postoji više šansi za promjene......poremetiti ustaljeni ritam, a i to bi bilo dobro za početak i nemojte misliti da bi bilo nebitno ili nedovoljno, jer više takovih početaka značila bi nada...a sve počinje sa nadom i ne završava sa njom, jer ona pokreće zivot, a samim time i toliko zeljene promjene.
Ovih dana dešavaju se neki čudni fenomeni povratka u prošlost, izvlačenjem nekih starih i prepotopnih likova, a na mojem prošlotjednom proputovanju nekim drzavama EU-e, konkretno kroz Austriju i Madzarsku jedino što bih mogla konstatirati da je Austrija ostala ono što je bila, kao i Madzarska i mislim da me predobro shvaćate što zelim reći, jer nekih bitnih promjena nema, osim što sam na jutarnjem doručku u jednom madzarskom pansionu slušala rusku koračnicu zbora Crvene Armije. Pretpostavljam da je riječ samo o svojevrsnom buntu...razočarenju na postojeće stanje.
I na ovom našem prostoru ovih dana takodjer izvlače se neki likovi...iz prošlosti, a ja bih ih nekako voljela zaobići i bez puno razmišljanja ostaviti neka počivaju...kao i svih ovih godina, te da se njima bave samo povjesničari.
Volim gledati naprijed u neka nova vremena, u neke nove ideje, jer i naše vrijeme je sasvim drugačije i trazi neke nove ljude neopterećene prošlošću, a još manje podlozne imitaciji.
Imitacija ne vodi ka napretku, već samo lošoj i iskrivljenoj slici originala, a još ako je i original imao puno nedostataka što tek mozemo očekivati od imitacije?....stoga ne ostajem impresionirana tim novim retro fenomenom...smatram to više kao jednom vrstom trenutne mode, način grupiranja u nešto vrlo nejasno i neodredjeno i čini se da su odjedanput svi postali i politolozi...i dobro je da se ljudi interesiraju za politiku, ali kao u svakoj materiji neophodno je baratati i osnovnim pojmovima i mozda ne traziti nuzno spas u nekim starim sistemima, koji su kao istrošeni bili zamjenjeni drugima.
...i što bi sada trebalo? Ponovno vratiti se na staro, a što bi to bilo staro? Nije li povratak na prošlo samo izgovor za pomanjkanje novih ideja?
Sigurna sam da novih ideja ima...kao i novih ljudi koji bi ih bili sposobni i sprovesti, jedino što ne bih voljela misliti da će biti ponovno nadglasani od strane primitivizma i nečijih bolesnih ambicija.
...a bolesne ambicije mogu biti samo osobne i mogu razboljeti čitavu jednu naciju......i nemaju veze sa idealizmom koji stremi općem pokretanju i promjenama postojećeg.....i vrlo, vrlo bolesnog.....
srijeda, 16. studenoga 2011.
JEFTINE GRICKALICE…
Kod onih koji se boje postroženog ovršnog zakona vrijeme je da već sad razmišljaju kako spasiti čarobnu kutiju.
I dok promatram vijesti sa svih strana svijeta… u Americi ne jenjavaju prosvjedi protiv imperijalističke politike, naročito su aktivni studenti… i ne odustaju… i ne kandidiraju se u nikakve parlamente. Mi imamo Pernara koji je malo „bučio“ po Zagrebu, zaradio nešto prekršajnih prijava, odglumio Zoroa kada se je bacao na policajce. I on danas maršira na Sabor… bez megafona, a ja nisam uspjela čuti a još manje shvatiti što nam on zapravo poručuje.
Znam samo da su tek pokrenuti prosvjedi naglo utihnuli i propali nakon njegovog upada i intervencije, pa smo cijeli ovaj period provodili mirno, bez našeg učešća na sceni, jer na sceni su ostali i nastavili paradirati, upravo samo oni… naši političari.
Vrlo su nemaštoviti u svojoj retorici, prepucavanja su jeftinija nego ikad.
I sreća je da je nogometa, pa su oni „pali“ za trenutak u drugi plan, iako su izbori vrlo blizu, a i to im ne pada teško, jer u ovoj općoj zbrci europske euforije tko pita više za političke programe. Velike stranke bore se za one male koje će im ponovno podizati postotak, pa će opet neka Pusićka ili kao nekada sasvim nebitna Adlešićka „drmati“ hrvatskom politikom bez da ste ih vi željeli ili prepoznali, ali završiti će zbog postotka i zato su bile bitne, kao što ej bio bitan i Pupovac i ostali slični njima, jer naročito je bitna borba za manjine… nudi se sve i svašta i ne znam zašto mi se čini da Hrvati postaju zapravo u ovom trenutku najugroženija vrsta u Hrvatskoj!?
I sreća da je nogometa pa ne razmišljate više o onoj drugoj Europi… EU, jer inače vam ne bi promakla Milanovićeva izjava u kojoj spominje MMF. Da nije babaroga, a samim time dao vam je do znanja da je i kukurikavcima put usmjeren prema posrnuloj Europi.
I koja je razlika između HDZ-a i kukuriku? Nema je! Političke i ekonomske strategije u tom slučaju nisu bitne, jer ionako ulaskom u Europsku uniju Hrvatska gubi svaki mogući suverenitet, a političari postaju samo figure, posrednici privatnih financijskih korporacija koje drže cjelokupnu europsku politiku, pa tako i njihove propale projekte naplaćuju od državnih institucija i time rizik nije njihov već vaš. Kao i Grčka, Italija, Španjolska, Portugal, čini se i Austrija, a kako stvari idu čitavi niz slijedi, efekt domino kockica… Sve su to bila privatna ulaganja bez rizika, jer u slučaju dobiti uspjeh i dobitak je samo njihov, a neuspjeh i gubitak samo vaš. I vi ga plaćate te sve lošije i neizvjesnije živite.
I sreća da je nogometa jer i oni vaša investicija, iako osim trenutnog zadovoljstva nećete zaraditi drugo ništa osim koje kile više zbog previše piva i loših jeftinih grickalica…
Naši susjedi Europljani Slovenci pozivaju na bojkot svojih izbora.
Nas uče naši političari da su izbori čast i odgovornost, a čast bi trebala pronaći i časnost. Da bi se i dalje osjećala časnom trebala bih glasovati za one koje mislim da su časni. I motaju mi se različite kombinacije po glavi… pokušavam razmišljati časno o nečasnima. A da glasam za neke totalno nebitne? Što ću dobiti? Sudjelovati ponovno u postotku… netko će zahvaljujući sitnom postotku završiti s velikim igračima i zapravo sam ponovno na indirektan način sudjelovala u utrci nečasnih. I da li je to samo igra nečastivog? Borba časnog i nečasnog? I što nam se može učiniti na početku časno moglo bi ponovno završiti na našoj odgovornosti, kada shvatimo da smo ponovno pogriješili… osjetiti ćemo se odgovornima, mi koji smo loše procijenili, a oni će i dalje sasvim ravnodušno i neodgovorno nastaviti spavati na ugodnim pozicijama bez imalo osjećaja odgovornosti prema vama koji ste ih birali… i ja danas sasvim odgovorno mislim da nismo napravili niti jedan korak unaprijed.
Osjećam odgovornost kad kažem da nacija još jednom mora glasovati za manje zlo. Velikim zlom smatram EU… i to sasvim odgovorno tvrdim.
Možda bih ipak voljela vidjeti one koji nas nemaju namjere isporučiti nekome kao jeftinu grickalicu, a željela bih isto tako vjerovati da bi poslije izbora sačuvali svoju čast, te da će sasvim odgovorno postupiti po onome što nam danas prije izbora poručuju da nas neće izdati i predati… još jednom, a bila bi to zasigurno naša sitna pobjeda, korak unaprijed, otpor nečemu što je osuđeno na propast, propali su i propadaju daleko veći i jači od nas, jednostavno isisani, ižvakani i ispljunuti. Iako nas sad Europljani smatraju samo jeftinom grickalicom… i neka smo, pa i čak i ona najlošija koja sjeda na želudac, tako da nas ne mogu probaviti… trebali bi na kraju ovo ipak biti izbori za ili protiv EU i tu ne bismo trebali imati dileme, da je EU samo jedna velika iluzija, sredstvo privatnih korporacija i da je već uspjeh ostati izvan, a time bi možda i naša predizborna dilema trebala biti lakša.
Veliki žele ući, puno im je toga na kocki ako izgube izbore, a najviše primamljive pozicije u Europskim institucijama… i da vas samo podsjetim… za Grčku se sprema plan kako ju izbaciti, Talijani imaju tehničku vladu jer je država u takvoj situaciji da opozicija nije imala hrabrosti prihvatiti se vodstva i vođenja države, Englezi žele napasti Iran, jer spas vide u još jedno ratnom žarištu, Nijemci i Francuzi, čini se, već smišljaju najbezbolniju taktiku izlaska iz EU… i netko bi rekao… pametnome dosta, a vi se nastavite i dalje veseliti i nogometnoj i političkoj Europi i usput se prisjetite časti, ali i obveze, baš kao i odgovornosti… možda i prema vašoj djece, a i onima koji nisu poginuli da bi danas završili samo kao nečiji ispljuvak…
ponedjeljak, 14. studenoga 2011.
OPROŠTAJ...
krik postaje moje vrijeme koje nisam shvaćala, iako misleći da sam živjela i da sam samo tako živjeti mogla…
… utopljena u tihu slutnju buđenja jutra u nekoj tamo nekada proživljenoj slici šumskoga jutra kad sve još uvijek spava,
… i osjećam samo lagano treperenje malenog i krhkog lista još uvijek čvrsto priljubljenog na grani,
… još uvijek daleko iznad zemlje,
… još uvijek jednako svježeg i životnog,
… i zaista još uvijek tako živog,
i ovaj neodoljivi miris šumskoga jutra koje se budi,
i slutnja novoga dana iako zamućena izmaglicom jutarnje rose i tihim cvrkutom tek probuđene ptice,
… i nagovještaj dana kada konačno ono nečujno, zatomljeno postaje čujno.
Osim slike najljepši su mirisi probuđene zemlje natopljene rosnim suzama, s prvim bojažljivim zrakama…
I ostajem paralizirana
slikom,
zvukovima tihe prisutnosti buđenja života
i mirisima…
Omamljuju, bude maštu, slatki su… i baš kao nagovještaj dana šire toplinu tek ugrijane zemlje.
I suze nestaju… u pari, putuju kao izmaglica, baš kao nečujni podsjetnik,
a sjećaju me na zemlju natopljenu rosom…
... ima nešto veličanstvenog i u ovoj izmaglici,
i mogu je doživjeti ponovno, i dozvati i po sjećanju…
… i sjećam je se kao i ljepote i uzvišenosti šumskoga jutra.
… i izmaglice koja putuje lagano, šireći se različitim smjerovima, dotičući svako stablo…
… i danas mi je jasno…
Bio je to oproštaj, odlazak moje rose,
oproštaj još uvijek snenome jutru, kao i nagovještaj mirisa dana, a kapljice još uvijek klize i vrlo je tiho, kao i moje lice okupano rosom.
I ne želim ih brisati… čekam nepomična neka ispare same,
… i čekam, zatvaram oči i želim više ne vidjeti ništa, dovoljno je ovo što osjećam,
mojim zvukovima,
mirisima,
… a cvrkut više nije tih i kako moj oproštaj s ovim jutrom putuje… i odlazi… i zvuci buđenja sve su jači, a ja odlazim, tiho, izmaglicom sasvim nečujna,
okrećem leđa rosi, čekam novi dan…
ponedjeljak, 7. studenoga 2011.
JOŠ MALO... O NAMA (u susret izborima)
Koliko puta smo se pronašli i situaciji da smo se osjećali uhvaćeni u stupicu, klopku, nazovite to kako god želite... Pritisnuti između dvije mogućnosti, od kojih je bilo neophodno odlučiti se za možda manje pogubnu, što i nije jednostavno..odlučiti u datom trenutku... Ponekad je to i borba između razuma i osjećaja u kojoj se moramo osloniti na instinkt, nadajući se da nas neće prevariti, a često nemamo niti dovoljno vremena na raspolaganju, što još više otežava situaciju.
Najgora solucija je prepustiti se nekome drugome da odlučuje umjesto nas, jer ako i pogriješimo u izboru, barem je to naša greška, a ne nekog drugog i bez tog glupog osjećaja i pitanja poslije: "Zasto nisam slušala(o) sebe?" I kajanje..a trenutak je prosao, te nemamo više niti priliku za pogrešku... koja bi bila naša, ali i satisfakcija da smo sami odlučivali o sebi..a u životu nas očekuju i ostale zamke..i one kojih nismo niti svjesni..uviđamo ih tek poslije.
Ipak mislim da je manja mogućnost izgubiti... ako odlučujemo sami za sebe.
Hrvatska..shvatili ste do kuda sam Vas zapravo željela dovesti u cijeloj ovoj priči...
LIJEPA NAŠA... kako joj volimo tepati, govoriti iz milja, ali zamislite se malo nad riječima.
Samo su dvije riječi... Prestanite ih izgovarati po navici bez da ste svjesni što ste uopće izrekli. I doista je LIJEPA..bez pretjerivanja i osobnih sklonosti, na tako malom prostoru toliko prirodne ljepote i povijesti... ..zapravo gdje god se okrenemo oko sebe čitamo povijest. Pokušajte zaboraviti sadašnjost, pogledajte koji put pročelja zgrada, stare građevine i sjetite se predaka, korijena. Često to činim kada šećem ulicama i mislim si kako nikada u povijesti Hrvati nisu bili toliko pasivni kao danas. Nikada mi se nisu činili toliko bespomoćni kao danas... a bilo je vrlo teških vremena... i nekada.
Možda baš zato, jer je bilo lakše oduprijeti se bilo kome drugome..samo ne svojima.
Na koje niste računali da će Vas toliko opljačkati, toliko izmrcvariti i baciti u očaj.
Mislim da je očaj prava riječ... i osjećaj klopke. Osjećate se uhvaćeni u zamku... između vladajuće samozvane kaste i vaše želje za promjenama. Neodlučni ste... i ovaj put Vas instinkt ne vara, jer svjesni ste jako dobro da ovako ne može dalje... čista agonija...
Tko još više može vjerovati u ono što Vam kažu? Ipak se još uvijek čeka... i tu dolazimo do zamke... u vašem čekanju... a zamka je u vašoj zabludi da će se možda neke stvari ipak staviti na svoje mjesto... ali neće... i sami sve manje vjerujete u to.
I nalazite se pritisnuti između ovih koji nastavljaju sa politikanskim floskulama i vaše želje za promijenama... i to radikalnim... ne samo prebacivanje loptice s desnog na lijevo, pa poslije opet s lijevog na desno..i tako u krug..a nacija sve više u očaju...
Dolazimo tako i do naše druge riječi NAŠA..e sada Vas tek počinje hvatati gorčina..od te LIJEPE koliko je još uvijek NAŠA? Rasprodana na sve strane, rekla bih u bescjenje...
Čitam neki dan... upozoravaju oni rijetki koji žele reći..od Hrvatske će ostati samo ime..osvrćem se ponovno unatrag u povijest. Zar je zaista bilo sve uzalud?
I nismo se snašsli, "nasjeli" lakovjerno... upali u stupicu... koju su nam pripremili... naši Hrvati, i još se uvijek koprcate u toj zamci, a vrijeme neumoljivo teče.
Ne vidim više samo dvije riječi..ovoj LIJEPOJ NAŠOJ dodajem još u "zamci"...
A zamka je i u Vama samima..jer ste svjesni svega, ali još se čeka..i ne zna se što?
Da netko drugi odluči umjesto Vas? Kao i do sada?
Vratimo se na početak moje priče... manja je mogućnost pogreške ako odlučujete sami, bezuvjetno..neka Vas vodi instinkt i dosadašnje iskustvo, ali odlučite sami... za sebe... i to već danas.
nedjelja, 6. studenoga 2011.
SUVIŠNOST RAZUMA...
I nije mi nepoznat osjećaj suvišnosti. To su trenuci potrebe sklanjanja od svijeta. To su trenuci kada sam gradila moj smiraj iz kojeg sam promatrala ono vanjsko, a to vanjsko osjećala sam samo dodirujući rubove.
Neki bi to nazivali jednostavno samoćom, ali moj osjećaj suvišnosti nisam nikada tumačila mojom samoćom, prije bih to osjećala kao moju potrebu.
Moja potreba sklanjanja od mnoštva značila je samo predah od umora... i buke, a bila mi je potrebna samo tišina...
... i to nije bila samoća...
... i to nije bila izgubljenost...
... bila je samo suvišnost koja mogla biti tumačena i kao neshvaćenost.
Neshvaćenost često u nama budi osjećaj suvišnosti. Biti shvaćeni normalna je ljudska potreba, cijeli život trudimo se biti prihvaćeni i shvaćeni. Moju neshvaćenost smatrala sam i mojim porazom i mojom neprilagodbom, a umor je bio samo logična posljedica, baš kao i slabost, a koraci kojima sam koračala postajali su teži....
U svakoj mojoj suvišnosti odlazak nije značio kraj, ništa konačno, jer uvijek bih ostajala doticati rubove,
... i slatka je i spokojna bila tišina mojega svijeta
... i nisam bila sama, nikada se nisam tako osjećala, a granice koje sam doticala značile su i moj povratak...
Puno je suvišnosti i granica... puno različitih svjetova, cijeli svijet postaje jedna velika neprilagodba, razlog je u opiranju. Opiremo se svemu... a najviše sebi samima i iskonskome.
Nastojimo biti ono što nismo, da bismo se osjećali prilagođeni, a sve postaje samo negacija... nas samih, a bilo bi dovoljno samo ponekad omekšati naše rubove,
... osjetiti drhtaj,
... udahnuti mirise,
... promiješati boje...
A tada bi bilo i postalo sasvim suvišno osjećati da smo suvišni. Mnogi žive veći dio svog života u negaciji, a sve zbog slijepe poslušnosti. Slijepa poslušnost često je samo čin ravnodušnosti prema svijetu, kao i pomanjkanje samopoštovanja.
Slagati se baš sa svime znak je kapitulacije uma, jer dozvoljavamo drugima da misle umjesto nas...
Svaka kritika pokreće stvari i događaje, čovjek bez kritike svjesno postaje samo sredstvo u rukama moćnih. I po čemu netko biva moćan? Moćnost se očituje u broju kapitulacija mozgova, u broju prodanih duša, a mi prečesto našu kapitulaciju uma tumačimo našom prilagodbom.
Živimo u vremenu kada se cijene izgubljeni intelekti, a sve pod krinkom prilagodbe. I doista su vremena više nego loša kada svako logično razmišljanje postaje suvišno, jer i same logike više nema, a samim time logičnost svijeta postaje suvišna... nerazumna.
I što danas možemo uopće tumačiti kao razumno ili nerazumno, jer oni bez razuma tretiraju se razumnima, a sam razum tjera nas na našu suvišnost i neprilagodbu.
Nalazim još jedino istinsko u osjećajima, ako su i kada su iskreni i iskonski, jer ne pitaju za razum niti za prilagodbu... jednostavno se osjećaju i žive bez suvišnosti.
Suvišno postaje razmišljati o razumu, a razumno postaje osjećati... i najviše volim slušati tišinu i kišu... donosi pročišćenje, a poslije ponovno osjećam sunce, a boje postaju toplije i razlijevaju se u nama... i sve treperi i čini se tako nevino... baš kao na nekom novom početku...
PRIJE IZBORA...
U zadnje vrijeme vrlo malo pišem o politici, nema se više šta za reći, neki su se tek sada raspisali o nečemu što je više nego očito, imam tekstove koje sam pisala prije godinu dana, ponavljati nemam volje, izbori su pred nama,a izbora nemamo, ne mogu se odlučiti koji su mi antipatičniji..postoji treća solucija,ali nju ne vidim između ponuđene političke robe na tržištu...jedina solucija i to treća bila bi u ekstremizmu...a i to nije ništa novoga, jer sam već i o tome davno prije pisala....izbori?...neka glasaju sami za sebe..BEZ NAS,a mi bismo trebali konačno nešto odlučiti ZA NAS...
I to bi bi moj slogan u ovo predizborno vrijeme... BEZ NAS ALI ZA NAS....
Ugodnu nedjelju vam želim...
četvrtak, 3. studenoga 2011.
ZA ONO NEŠTO "MALO"...
...i bit svega je u povjerenju, jer ono je taj bitni dio svakog odnosa...povjerenje..od njega polazi sve, i dobro i lose ako ga nemamo. I zapravo čini se jednostavno,a ipak nije,nimalo, jer nekako sto vise zivimo kao da imamo sve manje vjere u povjerenje. I nije uvijek krivica u nama, vec u nekim prethodnim odnosima, nekim prijasnjim iskustvima i bivsim zivotima....i nije u redu osjecati se lose zbog proslosti, ako se zelimo dobro osjecati sada i sutra, a to je preduvjet svega...i nekoga novog povjerenja kao i zaboraviti ono sto je bilo ...ili barem pokusati...za pocetak, iako je mozda i djelomicno, ali moze znaciti uvijek neki novi pocetak....
I neka nam proslost ne donosi iluziju, iako mi se ponekad svijet cini kao jedna velika iluzija...ali samo ponekad, jer sama iluzija nema budućnosti, jer je imaginarna nestvarna i neostvariva i donosi samo privremeno rješenje, kratkotrajno olakšanje, ali na kraju je ipak samo iluzija....a nekima je ona sastavni dio zivota, jer tako lakse podnose razocarenja, ali prije ili poslije ta naša iluzija nestaje i ostaje samo razočarenje...
Svako naše razočarenje ograničava neko naše buduće povjerenje...ali ga samo ograničava, na nama je odluka da li ćemo ga i ubiti...i to postaje naš najlošiji izbor...ubiti povjerenje, ne pruziti niti šansu, a razmišljajući na taj način dolazim do vjere...i bez obzira na sve...vjerujem...i zelim vjerovati i to bez ograda i iluzije. Nikada nisam voljela iluziju, ma kako god istina bila i teška. Ne mislim da neko novo vjerovanje ujedno predstavlja i iluziju...moze značiti sasvim novi pogled na ono nešto...
Kako bi bilo moguće zivjeti bez te vjere u neko drugačije sutra?...ili mozda već drugačije danas?...Nije li i to naš smisao? Smisao zivota koji je zapravo jedno neprestano kretanje...i vrlo je čudan...i nepredvidljiv...i ponekad imamo osjećaj da nas mrzi, jer nam ubija svaku vjeru u sutra, a opet isti taj naš zivot zna i voljeti...nas...u njemu...i to nam pokazuje dajući nam šanse, a mi ih se često i bojimo..i gledamo i prihvaćamo sa nevjericom...
I sama se preispitujem često...prečesto...i svjesna sam...i postavljam pitanja za koja znam već unaprijed da ne mogu pronaći odgovore, jer zivot se zivi...svaki dan, a odgovori se nameću sami ...i sustizu nas i prate nas u stopu, jer i sam ovaj naš zivot je jedno veliko pitanje i nedoumica i ja ga i zbog toga volim..zato je i čaroban i odgovara nam na način na koji se postavljamo prema njemu. I sve ovisi o nama, jer svaka naša negativnost rađa novu negaciju, te i sam zivot na kraju postaje naša negativnost, a dovoljno je ponekad "samo malo"....a to malo isto tako često prolazi nezapazeno, neuhvaćeno i što je najgore od svega...odlazi, zadrzava se blizu nas tek koji tren i čeka da ga primijetimo...uhvatimo...mozda i zarobimo...i zadrzimo kraj sebe, jer upravo "to malo", koje moze postati veliko, bitno i nešto naše i dio nas samih i neponovljivo, a u stanju je razbiti svaku iluziju i svako nepovjerenje. Dragocjeno je jer je rijetko, a rijetko je gotovo uvijek i neprimjetno i tiho...
Oduvijek sam tiho smatrala glasnim.....sama buka je uvijek nametljiva i ne donosi bitno, privlači na sebe sasvim nepotrebnu paznju, a samim time odvlači nas od tihog, a ja uvijek volim traziti ono što se ne primjećuje odmah, jer poslije ostavlja traga...
I ponovno se zelim vratiti na povjerenje, jer ide u korak sa tišinom..svako povjerenje razvijamo u tišini...gradimo ga bez velike buke, jer činimo sve da ga pruzimo i steknemo....korak po korak...i uvlači se u nas sasvim neprimjetno...i ostaje ...trajno.....
I neka nam proslost ne donosi iluziju, iako mi se ponekad svijet cini kao jedna velika iluzija...ali samo ponekad, jer sama iluzija nema budućnosti, jer je imaginarna nestvarna i neostvariva i donosi samo privremeno rješenje, kratkotrajno olakšanje, ali na kraju je ipak samo iluzija....a nekima je ona sastavni dio zivota, jer tako lakse podnose razocarenja, ali prije ili poslije ta naša iluzija nestaje i ostaje samo razočarenje...
Svako naše razočarenje ograničava neko naše buduće povjerenje...ali ga samo ograničava, na nama je odluka da li ćemo ga i ubiti...i to postaje naš najlošiji izbor...ubiti povjerenje, ne pruziti niti šansu, a razmišljajući na taj način dolazim do vjere...i bez obzira na sve...vjerujem...i zelim vjerovati i to bez ograda i iluzije. Nikada nisam voljela iluziju, ma kako god istina bila i teška. Ne mislim da neko novo vjerovanje ujedno predstavlja i iluziju...moze značiti sasvim novi pogled na ono nešto...
Kako bi bilo moguće zivjeti bez te vjere u neko drugačije sutra?...ili mozda već drugačije danas?...Nije li i to naš smisao? Smisao zivota koji je zapravo jedno neprestano kretanje...i vrlo je čudan...i nepredvidljiv...i ponekad imamo osjećaj da nas mrzi, jer nam ubija svaku vjeru u sutra, a opet isti taj naš zivot zna i voljeti...nas...u njemu...i to nam pokazuje dajući nam šanse, a mi ih se često i bojimo..i gledamo i prihvaćamo sa nevjericom...
I sama se preispitujem često...prečesto...i svjesna sam...i postavljam pitanja za koja znam već unaprijed da ne mogu pronaći odgovore, jer zivot se zivi...svaki dan, a odgovori se nameću sami ...i sustizu nas i prate nas u stopu, jer i sam ovaj naš zivot je jedno veliko pitanje i nedoumica i ja ga i zbog toga volim..zato je i čaroban i odgovara nam na način na koji se postavljamo prema njemu. I sve ovisi o nama, jer svaka naša negativnost rađa novu negaciju, te i sam zivot na kraju postaje naša negativnost, a dovoljno je ponekad "samo malo"....a to malo isto tako često prolazi nezapazeno, neuhvaćeno i što je najgore od svega...odlazi, zadrzava se blizu nas tek koji tren i čeka da ga primijetimo...uhvatimo...mozda i zarobimo...i zadrzimo kraj sebe, jer upravo "to malo", koje moze postati veliko, bitno i nešto naše i dio nas samih i neponovljivo, a u stanju je razbiti svaku iluziju i svako nepovjerenje. Dragocjeno je jer je rijetko, a rijetko je gotovo uvijek i neprimjetno i tiho...
Oduvijek sam tiho smatrala glasnim.....sama buka je uvijek nametljiva i ne donosi bitno, privlači na sebe sasvim nepotrebnu paznju, a samim time odvlači nas od tihog, a ja uvijek volim traziti ono što se ne primjećuje odmah, jer poslije ostavlja traga...
I ponovno se zelim vratiti na povjerenje, jer ide u korak sa tišinom..svako povjerenje razvijamo u tišini...gradimo ga bez velike buke, jer činimo sve da ga pruzimo i steknemo....korak po korak...i uvlači se u nas sasvim neprimjetno...i ostaje ...trajno.....
SAMO ZA....
Možda je sjeta, ili čežnja..veceras se osjećam tiho, baš kao i ovo proljetno veče. I tako je mlado, bojažljivo..konačno zaboravljeno od zime..i tiho. I upravo ta tišina preplavljuje sve..i govori više od bilo koje riječi.
Sve je čisto i tako nevino...
I srce mi je tako puno, preplavljeno čudnim nemirom. Misli putuju..lagano, pomalo lijeno i usporeno..nestaju negdje među zvijezdama...
Da sam barem na tren jedna zvijezda..putovala bih noćas negdje u beskraj..baš tamo gdje me vuče ovaj nemir koji osjećam u sebi..
I sve ih je više..pojavljuju se i one tiho, jedna po jedna...vrlo su nježne, bljeskaju i kao da žele utješiti..jer njihova svjetlost je topla...osjećam ih bliskima ovo veče kada tražim utjehu..
Ničime ne odajem nemir, vrlo sam mirna..samo one razumiju što osjećam večeras..
Pokušavam zatvoriti oči, opustiti se i otputovati..tamo sam gdje bih željela biti..kao jedna zvijezda na nebu.
I silna čežnja razlijeva se ovom proljetnom večeri...utihle su i noćne ptice, samo lagani vjetar pojačava nemir, donosi mirise i sjećanja..a osjećaj je magičan, neponovljiv...i večeras sve je čudno..drugačije i stvarnije...a razuma više nema, nemoguće ga je više pronaći...i ostao je tamo gdje završava racionalno, a počinju snovi...
Da li je vjetar, da li su zvijezde, da li su ovi proljetni mirisi, ali ne pronalazim spokoja...ali tako je nevjerojatno lijep upravo taj nemir..i više i ne želim spokoj, jer ne bih više znala živjeti bez ovog nemira u sebi...sve je snažniji..i ponovno promatram zvijezde...noćas me one prate u tom mom nemiru i daju mi utjehu...
Sve je čisto i tako nevino...
I srce mi je tako puno, preplavljeno čudnim nemirom. Misli putuju..lagano, pomalo lijeno i usporeno..nestaju negdje među zvijezdama...
Da sam barem na tren jedna zvijezda..putovala bih noćas negdje u beskraj..baš tamo gdje me vuče ovaj nemir koji osjećam u sebi..
I sve ih je više..pojavljuju se i one tiho, jedna po jedna...vrlo su nježne, bljeskaju i kao da žele utješiti..jer njihova svjetlost je topla...osjećam ih bliskima ovo veče kada tražim utjehu..
Ničime ne odajem nemir, vrlo sam mirna..samo one razumiju što osjećam večeras..
Pokušavam zatvoriti oči, opustiti se i otputovati..tamo sam gdje bih željela biti..kao jedna zvijezda na nebu.
I silna čežnja razlijeva se ovom proljetnom večeri...utihle su i noćne ptice, samo lagani vjetar pojačava nemir, donosi mirise i sjećanja..a osjećaj je magičan, neponovljiv...i večeras sve je čudno..drugačije i stvarnije...a razuma više nema, nemoguće ga je više pronaći...i ostao je tamo gdje završava racionalno, a počinju snovi...
Da li je vjetar, da li su zvijezde, da li su ovi proljetni mirisi, ali ne pronalazim spokoja...ali tako je nevjerojatno lijep upravo taj nemir..i više i ne želim spokoj, jer ne bih više znala živjeti bez ovog nemira u sebi...sve je snažniji..i ponovno promatram zvijezde...noćas me one prate u tom mom nemiru i daju mi utjehu...
srijeda, 2. studenoga 2011.
DALJE OD BESMISLENOSTI....
Ne očekujem nikada previše, jer u tom previše gubi se vrijednost za ono malo, a što smo katkada u stanju okarakterizirati kao premalo, a zapravo je više nego dovoljno...
U previše nečega gubi se smisao za vrijedno i neprocjenjivo, a to nije nuzno materijalno koje je mozda samo do jednog momenta i potrebno, ali nikada i neprocjenjivo, jer to neprocjenjivo ne mjerimo količinama. Količina u tom slučaju
postaje nešto trivijalno i neadekvatno poimanju naših osjećaja koji se ne mjere jedinicama mjere.
Jedinica mjere naših osjećaja mogle bi biti naše oči...u njima čitamo sve..
...i zapravo često pokrivam upravo oči..jer njima govorim više nego riječima, a riječi ponekad
i gube smisao...oči nikada...
njima ne lazemo...nikada i nemoguće je..
..i ja volim ih pruzati nekome koga volim..i kada sam voljena..
...i upravo ta dubina vuče nas nekamo...u neki naš beskraj nedokučivi...a ponekad i neuhvatljivi..
I što postaje naš beskraj?
...nešto uhvatljivo ili nedostizno?...i postaje dobro osjećati neuhvatljivo, jer time uvijek tezimo beskraju..nečemu
što nas vodi....uvijek više...i više...i to više postaje naš smisao...
...ako osjećamo i zelimo sanjati zajedno...i to zajedničko sanjanje pretvara se u beskraj...
koji traje...i obavija nas upravo svojom nedokučivošću...i sve postaje u jednom momentu...
..i smisleno, a opet tajanstveno, jer je nepoznato , iako zelimo vjerovati i da je konačno...
...i naše...moje...i tvoje.
Sama konačnost postaje nedokučiva, nejasna, a ponekad i nestvarna, jer na kraju ne radi se o konačnosti...
....već u trajanju.....
...i lijepome u tom našem zajedničkom trajanju...i mozda postane i vječnost, a samu vječnost
spoznajemo samim trajanjem...iako ne razmišljam o vječnosti..
više ju volim osjećati bez da je postajem svjesna...jer ponekad je bozanstveno u našoj nesvjesnosti..
i pomalo nevino, kao i čisto, prozirno i jasno..
...i sve više jasnoću osjećam i kao moj smisao...bez obzira na njezinu boju, jer svaka boja moze biti
jasna, a samim time postaje i naša istina...kao što je istina u očima...
...i jasne su bez obzira na boju...
...i ponekad donose sreću...kao i bol... i sve je to naša zbilja u kojoj zelimo da sreća bude
naša vječnost, a bol samo naša trenutna besmislenost...jer besmisleno ne trazimo u vječnosti...
Besmislenost postaje nevazna iako prisutna..i više nego što zelimo osjećati .
I zašto jače osjećamo besmislenost?
...jer je teška, a sve što je teško pritišće jače...i više..a smisao je u lakoći vječnosti..
..i zato volim njeznost, tišinu, plahost i daljinu....jer daljina uvijek nekamo vodi...
i vuče nas dalje od naše besmislenosti
...i zelimo vjerovati...
...baš upravo tamo gdje zelimo otići...i ostati...u vječnosti..
U previše nečega gubi se smisao za vrijedno i neprocjenjivo, a to nije nuzno materijalno koje je mozda samo do jednog momenta i potrebno, ali nikada i neprocjenjivo, jer to neprocjenjivo ne mjerimo količinama. Količina u tom slučaju
postaje nešto trivijalno i neadekvatno poimanju naših osjećaja koji se ne mjere jedinicama mjere.
Jedinica mjere naših osjećaja mogle bi biti naše oči...u njima čitamo sve..
...i zapravo često pokrivam upravo oči..jer njima govorim više nego riječima, a riječi ponekad
i gube smisao...oči nikada...
njima ne lazemo...nikada i nemoguće je..
..i ja volim ih pruzati nekome koga volim..i kada sam voljena..
...i upravo ta dubina vuče nas nekamo...u neki naš beskraj nedokučivi...a ponekad i neuhvatljivi..
I što postaje naš beskraj?
...nešto uhvatljivo ili nedostizno?...i postaje dobro osjećati neuhvatljivo, jer time uvijek tezimo beskraju..nečemu
što nas vodi....uvijek više...i više...i to više postaje naš smisao...
...ako osjećamo i zelimo sanjati zajedno...i to zajedničko sanjanje pretvara se u beskraj...
koji traje...i obavija nas upravo svojom nedokučivošću...i sve postaje u jednom momentu...
..i smisleno, a opet tajanstveno, jer je nepoznato , iako zelimo vjerovati i da je konačno...
...i naše...moje...i tvoje.
Sama konačnost postaje nedokučiva, nejasna, a ponekad i nestvarna, jer na kraju ne radi se o konačnosti...
....već u trajanju.....
...i lijepome u tom našem zajedničkom trajanju...i mozda postane i vječnost, a samu vječnost
spoznajemo samim trajanjem...iako ne razmišljam o vječnosti..
više ju volim osjećati bez da je postajem svjesna...jer ponekad je bozanstveno u našoj nesvjesnosti..
i pomalo nevino, kao i čisto, prozirno i jasno..
...i sve više jasnoću osjećam i kao moj smisao...bez obzira na njezinu boju, jer svaka boja moze biti
jasna, a samim time postaje i naša istina...kao što je istina u očima...
...i jasne su bez obzira na boju...
...i ponekad donose sreću...kao i bol... i sve je to naša zbilja u kojoj zelimo da sreća bude
naša vječnost, a bol samo naša trenutna besmislenost...jer besmisleno ne trazimo u vječnosti...
Besmislenost postaje nevazna iako prisutna..i više nego što zelimo osjećati .
I zašto jače osjećamo besmislenost?
...jer je teška, a sve što je teško pritišće jače...i više..a smisao je u lakoći vječnosti..
..i zato volim njeznost, tišinu, plahost i daljinu....jer daljina uvijek nekamo vodi...
i vuče nas dalje od naše besmislenosti
...i zelimo vjerovati...
...baš upravo tamo gdje zelimo otići...i ostati...u vječnosti..
SUNCE I NEBO....
Danas zelim razmisljati o optimizmu, o onom prekrasnom osjecaju kada smo u suglasju sami sa sobom. I sve pocinje od tog osjecaja, a biti u dogovoru sami sa sobom znaci prije svega biti i smireni, ne pomireni sa sudbinom..to bi znacila cista rezignacija...
Smireni upravo o tome mislim..sto ne treba znaciti i biti nuzno zadovoljni. Zadovoljstvo je lijep osjecaj, ali moze trajati vrlo kratko, jedan tren i poslije smo ponovno na nekom pocetku. Bas kao i zaljubljenost, ne znaci da ce se pretvoriti i u ljubav i moze trajati vrlo kratko i zapravo je prolazno , uzasno prolazno..ponekad i toliko kratko da se ne stignemo potpuno opustiti niti taj jedan kratki magicni momenat, jer vec zivimo u strahu zbog ovoga sto dolazi poslije..
Zato je smirenost lijep osjecaj i sa mozda manjim intenzitetom strasti, ali osjecamo se dobro, bas kao i u uzvracenoj ljubavi..smireni i sretni, bez obzira na okolnosti, vrlo cesto i teskoce, ali smo neobjasnjivo smireni... i sretni..
Od tog osjecaja polaze i sve nase aktivnosti prema nasoj okolini, pa cak i prema onima koji nam ne zele dobro...ne osjecamo gorcinu...samo sazaljenje, jer nisu svjesni nicega i ne shvacaju nista.
I bez obzira na polozaj i situaciju u kojoj se nalazimo, prednost i nadmoc je ipak na nasoj strani, a upravo zbog ovog prvobitnog recenog na pocetku teksta..biti u suglasju sami sa sobom....sto nije jednostavno, nimalo, jer da bismo to postali, moramo barem sami sebi priznati nase greske i nasa je snaga upravo u tome sto smo spremni priznati i prihvatiti, a samim time u stanju smo prihvatiti i druge..i shvatiti ih i ako treba oprostiti.
I to je ta snaga u zivotu, taj osjecaj koji u nama pokrece optimizam, jer zivot se zivi svaki dan, a dani nam ne trebaju nalikovati jedni na druge.
I svaki optimizam otvara nova vrata, neka koja jos uvijek ne vidimo, niti znamo da postoje, a to je i ta svjetlost u nama o kojoj toliko volim pisati, narocito ovih dana...
Kod nekoga gori jace i mozda nije nikada niti ugasla, kod nekoga jos uvijek samo tinja, bojazljivo i treba je dobro zastititi od svakog vjetra da ju ne ugasi potpuno, ajos je bolje razbuktati ju...i osjecati se dobro, uprkos svima i svemu i gledati naprijed..mozda i sa novim optimizmom, a i mislju da sve moze i treba ovisiti o nama, da nasim zivotom rukovodimo mi..i nitko drugi...da je taj zivot nas, skup i neprocjenjiv...i zasto bi ga davali na raspolaganje bilo kome?...i tajna je u osjecajima, poceti zeljeti i osjecati se dobro..i samo sto trebamo uciniti..pokusati se osvrnuti oko sebe...sigurna sam da cete pronaci razloga za osjecati se dobro i pronaci tu potrebnu dozu optimizma kada shvatite da je Vas zivot vas, jedna vrsta umjetnickog djela koje stvarate, sjecate se pisala sam vec o mozaiku.
I volim te mozaike..sa puno boja..pokusavam dane zivjeti u vedrim bojama i ne kazem da nemam trenutaka crnih i sivih, ali nastojim da sto krace traju....razmisljam u bojama i o bojama...a danas volim zutu i plavu...sunce i nebo...
Smireni upravo o tome mislim..sto ne treba znaciti i biti nuzno zadovoljni. Zadovoljstvo je lijep osjecaj, ali moze trajati vrlo kratko, jedan tren i poslije smo ponovno na nekom pocetku. Bas kao i zaljubljenost, ne znaci da ce se pretvoriti i u ljubav i moze trajati vrlo kratko i zapravo je prolazno , uzasno prolazno..ponekad i toliko kratko da se ne stignemo potpuno opustiti niti taj jedan kratki magicni momenat, jer vec zivimo u strahu zbog ovoga sto dolazi poslije..
Zato je smirenost lijep osjecaj i sa mozda manjim intenzitetom strasti, ali osjecamo se dobro, bas kao i u uzvracenoj ljubavi..smireni i sretni, bez obzira na okolnosti, vrlo cesto i teskoce, ali smo neobjasnjivo smireni... i sretni..
Od tog osjecaja polaze i sve nase aktivnosti prema nasoj okolini, pa cak i prema onima koji nam ne zele dobro...ne osjecamo gorcinu...samo sazaljenje, jer nisu svjesni nicega i ne shvacaju nista.
I bez obzira na polozaj i situaciju u kojoj se nalazimo, prednost i nadmoc je ipak na nasoj strani, a upravo zbog ovog prvobitnog recenog na pocetku teksta..biti u suglasju sami sa sobom....sto nije jednostavno, nimalo, jer da bismo to postali, moramo barem sami sebi priznati nase greske i nasa je snaga upravo u tome sto smo spremni priznati i prihvatiti, a samim time u stanju smo prihvatiti i druge..i shvatiti ih i ako treba oprostiti.
I to je ta snaga u zivotu, taj osjecaj koji u nama pokrece optimizam, jer zivot se zivi svaki dan, a dani nam ne trebaju nalikovati jedni na druge.
I svaki optimizam otvara nova vrata, neka koja jos uvijek ne vidimo, niti znamo da postoje, a to je i ta svjetlost u nama o kojoj toliko volim pisati, narocito ovih dana...
Kod nekoga gori jace i mozda nije nikada niti ugasla, kod nekoga jos uvijek samo tinja, bojazljivo i treba je dobro zastititi od svakog vjetra da ju ne ugasi potpuno, ajos je bolje razbuktati ju...i osjecati se dobro, uprkos svima i svemu i gledati naprijed..mozda i sa novim optimizmom, a i mislju da sve moze i treba ovisiti o nama, da nasim zivotom rukovodimo mi..i nitko drugi...da je taj zivot nas, skup i neprocjenjiv...i zasto bi ga davali na raspolaganje bilo kome?...i tajna je u osjecajima, poceti zeljeti i osjecati se dobro..i samo sto trebamo uciniti..pokusati se osvrnuti oko sebe...sigurna sam da cete pronaci razloga za osjecati se dobro i pronaci tu potrebnu dozu optimizma kada shvatite da je Vas zivot vas, jedna vrsta umjetnickog djela koje stvarate, sjecate se pisala sam vec o mozaiku.
I volim te mozaike..sa puno boja..pokusavam dane zivjeti u vedrim bojama i ne kazem da nemam trenutaka crnih i sivih, ali nastojim da sto krace traju....razmisljam u bojama i o bojama...a danas volim zutu i plavu...sunce i nebo...
I TAJNA JE U NJIMA....
Volim lutati...i ne samo u mislima. Ovo je vrijeme kada lutanje za mene postaje gotovo potreba. Nema ljepseg osjecaja spokoja osjecati se dijelom iskonskog. I doista sve ovo prirodno u nama mozemo spojiti sa tim cudom koje se zove priroda. Jedinstveno cudo koje se ponavlja svaki dan, bez da ga uopce primjecujemo, ali ipak stalno smo u potrazi za necime jedinstvenim.
I danas ponovno uzivam, otkrivam ga iznova i svaki put me odusevljava..lutam..sama u savrsenoj tisini, pomalo omamljena od prvih proljetnih mirisa..odlutala sam i mislima..i nije tesko..dovoljno je zagledati se u daljinu..i tada ih spazih...njihovu igru..prekrasnu, njeznu, leprsavu..dva leptira..u paru..
I toliko podsjecaju na srecu..gotovo da ju mogu i opipati..i sve postaje drugacije, svjetlije i njeznije..nevjerojatno i nestvarno..carobno...i misli mi lete jos brze, vode me i postaju zaigrane, radosne,..bas kao i oni...
I ne treba nam puno..dovoljna je igra leptira..na tren pozelim biti na njihovom mjestu, barem jedan jedini momenat, kada bih barem mogla osjetiti tu njihovu igru...Bozanstvena je ta igra ...za one koji ju jos uvijek mogu osjetiti..tu igru leptira u sebi...u svakoj pori koja budi toliko slatki nemir, jer sa njom poslije postaje sve ljepse, sve stvarnije, iskonskije..toliko njezna i leprsava...ipak rijetki ju mogu osjetiti, jer zaboravili su da je cudo zapravo u nama i ono sto nam je vrlo blisko, da je i neopisiva upravo ta igra leptira...i jos nestvarnija i carobnija ako ju mozemo osjetiti i mi sami...i tada se pridruzujemo onima rijetkima koji vjeruju da je sreca u moci ljubavi...i tajna je samo u njoj i u tome da li smo ju jos uvijek u stanju osjecati...jer bez nje nema niti igre leptira..u nama..
Ne trazim puno u zivotu...i danas sam sretna, jer sam se osjetila barem na taj jedan kratki momenat dijelom tog "miracola"...i osjetila njihovu igru..i osjecam ju jos uvijek..tiho treperenje i sve se cini kao magija..i magicno je osjecati ju u sebi..a svako lutanje u mislima dobiva samo jednu svrhu...produziti taj leptirov let..i ne zelim da prestane..zelim da traje i traje...potraje. Ne zelim da odlete, a ipak sve ovisi o nama...koliko ih zelimo vidjeti, osjecati ...i na kraju zadrzati..u nama...
I danas ponovno uzivam, otkrivam ga iznova i svaki put me odusevljava..lutam..sama u savrsenoj tisini, pomalo omamljena od prvih proljetnih mirisa..odlutala sam i mislima..i nije tesko..dovoljno je zagledati se u daljinu..i tada ih spazih...njihovu igru..prekrasnu, njeznu, leprsavu..dva leptira..u paru..
I toliko podsjecaju na srecu..gotovo da ju mogu i opipati..i sve postaje drugacije, svjetlije i njeznije..nevjerojatno i nestvarno..carobno...i misli mi lete jos brze, vode me i postaju zaigrane, radosne,..bas kao i oni...
I ne treba nam puno..dovoljna je igra leptira..na tren pozelim biti na njihovom mjestu, barem jedan jedini momenat, kada bih barem mogla osjetiti tu njihovu igru...Bozanstvena je ta igra ...za one koji ju jos uvijek mogu osjetiti..tu igru leptira u sebi...u svakoj pori koja budi toliko slatki nemir, jer sa njom poslije postaje sve ljepse, sve stvarnije, iskonskije..toliko njezna i leprsava...ipak rijetki ju mogu osjetiti, jer zaboravili su da je cudo zapravo u nama i ono sto nam je vrlo blisko, da je i neopisiva upravo ta igra leptira...i jos nestvarnija i carobnija ako ju mozemo osjetiti i mi sami...i tada se pridruzujemo onima rijetkima koji vjeruju da je sreca u moci ljubavi...i tajna je samo u njoj i u tome da li smo ju jos uvijek u stanju osjecati...jer bez nje nema niti igre leptira..u nama..
Ne trazim puno u zivotu...i danas sam sretna, jer sam se osjetila barem na taj jedan kratki momenat dijelom tog "miracola"...i osjetila njihovu igru..i osjecam ju jos uvijek..tiho treperenje i sve se cini kao magija..i magicno je osjecati ju u sebi..a svako lutanje u mislima dobiva samo jednu svrhu...produziti taj leptirov let..i ne zelim da prestane..zelim da traje i traje...potraje. Ne zelim da odlete, a ipak sve ovisi o nama...koliko ih zelimo vidjeti, osjecati ...i na kraju zadrzati..u nama...
crtice o globalizaciji...
Volim razmišljati da se pri primjeni određenih stavova prije svega treba promatrati razina svijesti ljudi ili jedne nacije. Slažem se da je u razvijenijim društvima aplikacija nekih gotovo idealnih, (iako ne volim tu riječ) političkih sistema jednostavnija i bliža kao model življenja i ponašanja..možemo govoriti i o kulturi i tradiciji. Naravno i da je lakša sama primjena na manjoj grupaciji. U konkretnom slučaju zaposlenici dotične firme imali su tu sposobnost i zrelost gledati stvari dugoročno unaprijed. Problem današnjice je u sniženim kriterijima, umanjivanju tradicionalnih i ljudskih vrijednosti, pretjerani razvitak potrošačkog društva,a koji je poticao i potiče kapitalizam stvorio je od ljudi, čitavih nacija samo bezličnu masu potrošačkog društva i ovisnost o potrošnji. Samim time pretvorili smo se u roblje potrošačkog sistema. Sama globalizacija pogoduje tom izrabljivanju, sama globalizacija pogoduje i nekontroliranoj imigraciji i svakojakim migracijama stanovništva, a samim time uvjeti za postizanje tog gotovo idealnog sistema postaju sve nepovoljniji,a ljudi još nisu shvatili zlo i štetu globalnog društva, rekla bih da neki ne shvaćaju niti da se nalaze u totalitarnim sistemima koji propagira novi svjetski poredak. Dosta rano sam pisala da je EU samo produžena ruka novoga svjetskog poretka, gdje moćni i veliki ponovno stvaraju svoje male kolonije..pa i posjet Merkel..kako su je ljudi u Hrvatskoj prihvatili...podmeće se da trebaju biti ponosni što ih veliki budu "pojeli"..do kraja i barem ono što je još ostalo...i sve bi to bilo primjenjivo,ali kako bi to bilo moguće uz ovu medijsku cenzuru..a i ono što je jasno ljudi ne žele vidjeti..jer se boje..iz straha i žele vjerovati u iluziju..tvrdoglavo do kraja..i da li je u tome rješenje? Ne znam ..osjetiti kraj i početi ispočetka...i ništa nije moguće postići bez razvitka mentalne svijesti..koja je zakržljala i izglobalizirana,a samim time i isprana..i tko to danas uopće vidi, može shvatiti i može nešto promijeniti?
utorak, 1. studenoga 2011.
Prije izbora...
i želimo isto,želimo ponovno vidjeti Hrvatsku tamo gdje pripada, želimo vidjeti daleko veće kriterije nego što su danas i kako sam i nedavno i napisala na mojem profilu da je smrtonosni koktel za Hrvatsku bio spoj domaćeg primitivizma i uvezenog divljaštva..i neće biti jednostavno i nije uopće, jer 20-godišnja politika ispiranja mozga, zatupljivanja nacije ima i svoje posljedice, jer su stvorene generacijske analfabete, pred sobom imamo naciju koju treba ponovno opismeniti,a svoje nepismenosti nije niti svjesna, jer čitaju,a ne razmišljaju..stoga i mislim da su i diskusije više nego potrebne,ali i zaključak koji nam može uliti barem malo optimizma..i nije neophodno da se u svemu u potpunosti slažemo, nije toliko niti bitan put do današnjih saznanja,kao niti prepreke ili pogreške...bitno je ono što mislimo danas i to što možemo upotrijebiti za sutra,a bitno je i ono što nosimo u sebi, a to je usudila bih se reći najbitnije i neoborivo...LJUBAV ZA HRVATSKU
Pretplati se na:
Postovi (Atom)