(HRVATSKO) PROLJEĆE...

Proljeće je specifično godišnje doba, jer počinje vrlo lagano, ali ga osjećamo snažno..budi nas iz zimske letargije..zapravo nam najviše gode prve sunčane zrake..bude nas iz tamne i sumorne zime, daju nam osjećaj topline, a najljepša je svjetlost dana koji postaje sve duži i duži, boreći se i potiskujući tamu i noć. Iako još uvijek osjećamo hladnoću sve više gledamo naprijed ka svjetlosti i toplini i sve se počinje činiti manje teško, a boje postaju jasnije, intenzivnije oko nas... i u nama..
Zato volim proljeće..uvijek je bilo i ostalo sinonim buđenja, sinonim snage..bas kao i prvo proljetno cvijeće..iako vrlo nježno i krhko..niče i preživljava... ..
A i Hrvatska je uvijek voljela proljeće... većina hrvatskih gradova najljepši su u proljeće..proljeće budi nadu u nama, koja ne mora biti nužno i iluzija, jer zašto bi bilo iluzorno vjerovati da u sve možemo krenuti i na pozitivno..i to ne mora biti čudo, ne trebamo uopće očekivati da se dogodi čudo, jer sama priroda je svojevrsno čudo, taj ciklus neprestanog umiranja i buđenja.
Uvijek postoje trenuci buđenja ... dovoljno je i promatrati prirodu oko sebe, pa i životinje, te se pokušati vratiti i našim počecima, kada smo još uvijek i mi živjeli u korak s tom prirodom i sve je doista bilo lakše, jer je dolazilo kao nešto svojstveno samo sebi. Problemi su se počeli dešavati od kada se čovjek bori protiv svog prirodnog staništa... i svega onoga u njemu..i to ne čini niti jedna životinja, već samo čovjek, zato smo i postali najnesavršeniji na ovoj planeti..a trebali bismo se samo vratiti korak unazad..korak koji bi značio puno za čovječanstvo u cjelini, jer to bi bio povratak iskonskome. Samim time i naša mentalna sposobnost funkcionirala bi daleko drugačije, bili bismo sretniji, zadovoljniji i opušteniji... a možda bismo ponovno shvatili i sjetili se što je to zapravo ljubav... jer od nje potiče sve. Ako volimo nismo u stanju činiti loše, jer ljubav nas oplemenjuje, čini nas sretnima, te želimo i da drugi oko nas budu sretniji..i sve postaje zapravo jednostavno..u savršenom skladu... prirodno..i samo nam to treba... cijeniti ovo što imamo, a ako imate ljubav već imate sve. Tko ju nema, činiti će možda sve da ju stekne, time sam život postaje drugačiji, jer ne bavimo se više trivijalnim stvarima i počinjemo uživati u svakom danu i svim onim sitnicama koje nam čine zadovoljstvo, a možda smo ih do sada smatrali nevažnima.
A važne su... itekako važne, te su zapravo bit svega... smisao našeg postojanja i života nalazi se u malim stvarima, ako u njima želimo i znamo uživati život će za nas ponovno dobiti svoj smisao i boje.
I sada je pravo vrijeme za to..kada prođe zima i osjetimo proljeće oko nas ... moramo ga prije svega osjetiti u sebi... razbuditi sve ove danas još ugasle boje..a kao što sam rekla biti će i više svjetlosti... a svjetlost je nada i život...

IZVAN ŽIVOTA...

I živjela sam topeći misli moje u obližnjoj rijeci, a zatim su putovale...tko zna kuda, nadajući se stapanju i susretu
mirnoga mora.
Cijeli moj život bio je rijeka, nemirna, tamna i nepredvidiva. I danas znam i shvaćam što znači zabluda. Zabluda je
vjerovati da možemo biti jači od sudbine, iako sam ponekad imala potrebu biti jača i od sebe same...
Najveći izazov biti je jači od samoga sebe, pa čak i onda kad se osjećamo slabima...
...a biti jači značilo bi ići i protiv nekih vjerovanja. Vjerovala sam u stvari koje mi danas znače vrlo malo ili ništa.
Nekada su bile dio mene...krivo i u zabludi... Tada mi je trebala hrabrost za biti jačom od onoga što sam mislila da jesam.
Zato volim rijeke... Neukrotive su i kada djeluju mirno. Voljela sam moje trenutke uz rijeku. Vrijeme je stajalo, nije ga bilo,
i sve je bilo tako...
...izvan svega
...izvan svijeta
...izvan vremena
...i izvan života.
Bili su to trenuci koje sam živjela izvan života...
...kada sam sve više osjećala kratak dah, započinjala bih moje vrijeme izvan života. Moje vrijeme izvan života savršeno se
je uklapalo uz proticanje rijeke...
...i mogli su prolaziti sati, bez da bih ih bila svjesna...jer postojala je rijeka.
Voljela sam oduvijek promatrati rijeku, kako odlazi, ispraćala sam ju pogledom. S njom su putovala i neka nadanja, kao i strahovi
i strepnja... Sveprisutna strepnja...
Uvijek je tu, i koliko god se trudila bacati ju u neki vrtlog, koliko god željela utopiti ju...preživljavala je...
Samo onim trenucima izvan života uspijevala sam zaboravljati strepnju, a pogledom sam pratila kako odlaze milijun kapljica
riječnih, kako su nestajale krivudale nizinom i nestajale u magli...a uvijek sam se pitala što bih mogla pronaći iza te
neprozirne zavjese?
Voljela sam zamišljati sunce.
I to bi bio moj život izvan života. Bez strepnje...koja je čekala moj povratak. Moja strepnja bila je oduvijek ...
...bezbroj pitanja bez odgovora
...tjeskoba bez granica
...dan bez blistavosti
...večer bez zvijezda
...i moja tišina u nemiru,
...i pokoja svijetlost zbog koje sam vjerovala da iza magle rijeka putuje ka suncu.
Strepnjom živimo svoje nezadovoljstvo, kad svoj život ne osjećamo svojim i kad imamo potrebu bježati izvan...
Ponekad to izvan sanjamo, a može postati i naša stvarnost...ako imamo i nešto sreće....i zapravo ono izvan života postaje
moje sunce iza mog sivila.
I nikada nisam željela kriviti nikoga za vrijeme moje nemirne rijeke. Vjerojatno sam to morala proći.
Nikada nisam željela nikome nanositi bol...i to je sve moralo proći.
Čudni su tokovi, bujice i vrtlozi našega života...prečesto se odbijaju, sukobljavaju i donose loše, i baš kao rijeka divlja, nabujala, prijeteća i nespokojna...donosi nam nemir...i tu nemoguću i nesavladivu strepnju.
...i zato, baš zato potreban je i onaj djelić ...jači od strepnje, a vodi nas ka životu izvan života...
onome do kojeg možda još uvijek ne dopire niti naš pogled...pratimo ga tamo kamo putuje rijeka...možda do tamo gdje postaje
ponovno plava, pitoma i tiho žubori, jedva čujno...i nestaje u nekom drugom plavetnilu...beskonačnom.
I ta beskonačnost postaje naš život izvan života, onaj koji želimo doseći, živeći život.
Smisao postaje beskonačnost,a to nije prolaznost. Dosezanjem bekonačnosti prolazna postaje naša strepnja. Oslobađanjem od naše strepnje i prolaznost postaje ništavna, a mi jači i od sebe samih...a toga nismo niti svjesni...jednostavno se događa da
smo uspjeli stići tamo gdje želimo pripadati,a pripadanje nekome ili nečemu postaje naša prirodnost i naš dom...
A sve je započelo rijekom, putovalo...i putuje i dalje, jer i kada završava rijeka ne prestaje putovati...

PONOVNO ŽIVIM...

I pogledom uperenim u nebo, upijam
veče, tiho, tamno i bezbroj pahulja...
topeći se na licu, miluju ledene suze...
moje i nebeske...pomiješane ovaj kratki tren
tihi dar s neba,

kao svjetlost u oku,
kao u svjetlost u duši
i sve gubi značaj, jer ništa glasno više ne čujem.
Čujno je ono u meni, čujne su ove ledene suze
tiho prostiru se oko mene i u meni.

...a donose mi predah, olakšanje, čistoću
znam, sutra, već sutra sve počinje ponovno
ali sada sam živa, obavijena bijelim i zagrljajem.

Zatvaram oči, nestajem u milovanju, živim ovaj spokoj
udaljena od svega...
ponovno sam dijete, ponovno sanjam, ponovno želim,
ponovno je čisto i nevino.

...otvaram oči
...zahvaljujem nebu,
...na ljubavi, na radosti
...sreća još uvijek postoji.