MOJA MILOST DUŠE...

I ponekad zalim za onime što je bilo jučer...jer bilo je posebno i jedinstveno. I to su trenuci kada nam duša uziva momente milosti. Momenat milosti duše posebno je stanje kada smo pomireni sami sa sobom...i svijetom.
...i to je kratki momenat u kojemu gotovo i da ne znamo u potpunosti uzivati...ponekad, jer se ponovno bojimo onoga sutra i ono što nam donosi...
I čemu uvijek ta bojazan?
Zelim je se osloboditi barem ovaj čas, jer ne zelim misliti o sutra...iako bi mozda i trebalo...ali ne sada...jer ovaj trenutak je moj...i mozda ne samo moj...već i blizak onome tko uziva u mojoj milosti duše,a time moja milost prestaje i biti samo moja....
...i volim ju podijeliti sa nekime tko osjeća baš kao i ja..a sama bojazan postaje manja, za tren se gubi, topi se i nestaje kao nezeljeni gost u mojim mislima...u meni samoj, te sve postaje mirno, a opet i uzburkano...
...i divni su upravo ti prelijevi duše, ta harmonija osjećaja koji rastu...pa ponovno padaju i sviraju u nama...
silovito, kako bi opet u svom laganom, pomalo lijenom padu samo treperili...u nama...i kao da nemaju više snage
za glasno trajanje...
...ali to je samo varka...jer traju i dalje, bez obzira na ritam i zvuk..
Nevjerojatno uskladjeni...
Zaboravili smo slušati ono što je u nama...a neprocjenjivo je i posebno, jer je naše..
a prelijepo je slušati ono u meni...i ono u njemu....jer se stapa u jedno,
te raste i pada u ritmu...
..zajedno i bojazni više nema, jer nismo sami, i iako je sve nečujno oko nas
u nama svira...
I to je ta moja neprocjenjivost momenta milosti duše....i nije samo moja posebnost, već moze biti i vaša..
ako je se naučite slušati, jer dušu iako je naša treba znati slušati...i prepoznati, a još više shvatiti
da ju imamo....i kada bismo mogli, zeljeli probuditi ono što je u nama...
skrovito...zatrpano ruznim i teškim mislima...bilo bi oko nas nebrojeno milosti duša...
a to bi značilo imati u sebi skromnost i ljepotu muzike, a bijes bi bio potisnut, baš kao i nemoć...
...i strah, jer svaki bijes u nama budi strah...strah od novoga bijesa, koji nije samo naš
i nemoguće je osjetiti harmoniju, a još manje muziku..vlada samo zlokobna tišina u kojoj se plodi ta bezrazlozna
besmislena, zloćudna ljutnja..
..a zloćudna je jer se širi kao opaka bolest...i nitko nije imun...i tko moze tvrditi da nije nikada osjetio
prazninu u sebi...zbog bijesa, ali bitno ga je znati prepoznati...
i barem pokušati i savladati kako bismo ponovno osjetili i slušali melodiju u nama..i kako bi sve bilo
ljepse i šarenije...u svim mogućim nijansama i tonovima
...a ne bi postojalo niti razočarenje kao posljedica naše ljutnje...
razočarenje kada ritam u nama više nije uskladjen, već se gubi...i nestaje, a ne moze se zivjeti bez ritma u nama,
jer on nam uskladjuje korake...kao što zivot zivimo u ritmu i po mogućnosti zelimo taj ritam
uskladiti sa sličnima nama i tada ta muzika ima potpunog smisla...
....i zato volim ovo danas..kada osjećam i slušam tu milost...u meni...i ne zelim da mi mozda ono sutra
donese bijes...osjećala bih se bolesnom...osjećam se bolesnom u bijesu...
..a opet i kada pomislim..samo poimanje i shvaćanje bijesa korak je i ka ozdravljenju...
....i pronalasku naše milosti duše ...i muzike..a ovisi o nama i našoj snazi volje, kao i zelje za ponovnim
otkrivanjem, a ponekad i razotkrivanjem kada to mozemo i podijeliti...
i baš tu ne treba imati skromnosti..i svaka samozatajnost postaje suvišna,
jer kada smo sretni ili barem zadovoljni to treba podijeliti i pokušati prenijeti...
...nastojati zaraziti našu okolinu nasom srećom i našom melodijom...
i uvijek se nadje netko tko će ju zeljeti poslušati,
a mozda, mozda pozeljeti skladati i svoju
...kako za sebe...tako i za nas...za vas....

INFLACIJA ČASTI...

Stvaranje novog kolonijalnog carstva odvija se u više faza i na različite načine,a ovisi i oveličini i jačini ciljanog objekta. Globalna politika nije ništa drugo nego diplomatski naziv za kolonijalnu politiku. Umjesto globalno mogli bi pisati i kolonijalno,ali tada bi bilo sve za svakoga i više nego jasno i očito.
Ratne misije koje su u tijeku zadnjih godina,a službeni naziv su im "mirovne" misije,a zapravo su osvajačke.
I Hitler i Napoleon bili bi više nego ponosni na svoje sljedbenike...uspjevaju u povijesnim težnjama na vrlo perfidan i lukav način, jer su shvatili da više ne bi trebali biti suprotstavljeni. Ne bi trebali biti okupatori ili saveznici, doduše i nekada je Amerika igrala isto tako svoju igru sa saveznicima... i sada opet nešto igra...
I uvijek su igre u pitanju, sa igračima, trenerima i kapetanima ekipa, baš kao i kojekakvi prijelazni rokovi i prebacivanje igrača... I uvijek su veliki novci u pitanju, a prisutna je i publika koja sve to dobro plaća. Za sigurnija i bolja mjesta plaćate više, a naročito su lože vrlo cijenjene i zamišljene samo za odabrane. Za ostalu masu postoje niže cijene, koje su za većinu iz mase još uvijek vrlo visoke i nedostižne... i zato ti iz te mase ponekad postaju i subjekti ucjene, pa se stapaju u kojekakve skupine ili saveze, a oni iz loža daju im za vjerovati i da je njihovo mišljenje bitno i sve postaje zapravo jedna velika varka, gdje naivni plaćaju preskupu cijenu ulaznica, da bi i oni ušli na stadion iako sa svojeg mjesta ne vide ništa od utakmice... pa to nije niti zamišljeno za njih, jer igru ionako dirigiraju i prate oni iz loža.

... i tako ja vidim Europsku uniju...
Najveći izazov budućnosti predstavlja ujednačena dostupnost hrani, vodi i energiji... radi se na globalnom osiguranju pitke vode, a isto tako traže se adekvatna rješenja za otpadne vode. Pitka voda postaje gotovo jednako važna kao i nafta i trebali bi biti u zavidnom položaju oni koji ju imaju. Baš kao i Hrvatska...
Sama pitka voda za Hrvate ne znači ništa, jer političari manipuliraju tim našim zajedničkim bogatstvom kao sa svojim jer na osnovu tih naših zajedničkih bogatstava oni trguju za svoj osobni probitak i karijeru, a nerijetko i za privatnu materijalnu dobit.
I žao mi je ali nikako se ne mogu složiti s pristalicama Europske unije, a dokaza za stradavanje pučanstva zbog te totalitarističke globalne politike svakim danom je sve više... I nemojte mi govoriti da vas ne zanima na primjer Rumunjska... ona je članica EU u kojoj se sve više zatvaraju bolnice i škole na opće nazadovoljstvo stanovnika, a u isto vrijeme diže se velebna katedrala. Država daje ogromna sredstva iz proračuna za crkvu, koja opet vraća svojim favoriziranjem pojedinih političara-sponzora... i zapravo dešava se paradoks. Ljudi se okreću, razočarani od političara, crkvi, a crkva ih ponovo upućuje na politiku. I to mi zvuči poznato... I tu su se dobro složili i katolički i pravoslavni svećenici.
Talijanski gradonačelnik Napulja prisiljen je živjeti pod policijskom zaštitom jer je protiv camorre (napuljske mafije), koja uspješno surađuje i s državnim vrhom... jer je protiv toga da se otrovni otpad sa sjevera Italije vozi na jug... jer želi u četvrti Napulja poznatoj kao sjedište camorre izgraditi moderno sveučilište.
I gdje su tu zakoni EU?
A otrovnog otpada je sve više... i traže se i nove destinacije...
Za to vrijeme odmrzava se libijski novac u Velikoj Britaniji, Italiji,... i šalje se novoj libijskoj vladi, a nova vlada ustupiti će Francuskoj 35% od proizvodnje nafte... takozvane "mirovne" misije se nastavljaju... i mi smo uključeni u taj veliki kolonijalni osvajački pohod, a u Afganistan krenuo je dosada najveći hrvatsk kontingent... a samo smo neki mali sitni izvršioci, te će nas veliki onda možda i potapšati i reći da smo bili dobri.
A vi biste trebali vjerovati... kome?
Premijerki koja sada korisit odnose sa Srbijom da bi ponovno na račun domoljublja i na račun hrvatskih generala, koji su bili izručeni od strane HDZ-ove vlade u Haag, sakupljala vaše glasove dok na drugoj strani dogovara sramotnu predaju s Merkelicom, koja si je uzela tri dana za obilazak "balkanskih plemena". Ta ista Merkel koja nam je tako lijepo i toplo preporučala Sanadera.
Milanović šalje nesuvisle izjave u stilu da bi država trebala biti primjer kako izvršavati svoje obveze... pa cijela je država slučaj kojim bi se trebao baviti netko neutralan, a to nije niti on, niti SDP, niti kukuriku koalicija, a još manje Josipović koji uporno nastavlja usprkos svemu i svima svoje "prijateljstvo" s Tadićem.
Iako kažem da ne volim kapitalizam,to ne znači da volim komunizam, niti bilo što što je totalitarno i upućuje na tiraniju, ali vidim neophodnost u stapanju i lijevih i desnih, dakle svih onih koji ne podržavaju ulazak Hrvatske u EU, u nešto koji bi bio
definitivan otpor ulasku u EU. I bez obzira na put, na pogreške ili zablude u prošlosti, bitno je ovo što nam se dešava danas, a to danas trebali bismo znati upotrijebiti za sutra. Upravo su te naše podjele u ovom momentu dobra baza za razvoj političke ideologije globalizma koji rezultira kolonijalizmom i žrtve su već prisutne, a tek će se dešavati, jer vi globalno možda još uvijek gledate kao pozitivno.
EU je globalna i vrlo je negativna i opasna politička tvorevina. Ne volim riječ globalno jer upućuje na prijevaru.
I sama prijevara postala je globalna. Jedino u čemu mogu gledati i spominjati globalno bio bi opći pokret protiv globalne politike. Međutim, isto tako svjesna sam da s ovim mojim zadnjim postavkama dodirujem utopiju, jer vi ćete i dalje plaćati skupe ulaznice za loša mjesta na stadionu i biti ćete sretni da ih uopće možete platiti i biti dijelom lošeg spektakla... i navijat ćete za svoje odabranike iako vam niti pobjeda neće donositi ništa, barem ne vama osobno.
I ne znam da li su se ovi u EU već podijelili? Kome će pitka voda, Talijani sigurno ulaskom Hrvatske u EU vjeruju u ostvarenje dugogodišnje čežnje... povratka svega onog što smatraju da je bilo njihovo, te im je "otuđeno".
... i nisam u mojih 15 godina života u Italiji srela nikoga tko je Istru ili Dalmaciju povezivao s Hrvatskom... jednostavno bi ih nazivali Istra i Dalmacija... bez Hrvatske.
Apetiti su veliki i u Hrvatskoj se kolonijalizam sprovodi na jednostavniji način... bez napada... jednostavno predajom... a oni koji se predaju isto su tako zarobljenici... i to oni bez časti.
A tko danas pita za čast?
Svi su u trci za svojim sitnim interesima i čitajući neke vaše komentare o iskustvima s EU mogu reći da mi je drago zbog svih vas koji se još uvijek nalazite u dobrim firmama... što ne znači da će i potrajati, jer kriza u samoj EU sve je veća. Moćnici i dojučerašnji saveznici sve teže i teže pronalaze dogovor... i sve su veći apetiti, a sve je manje na trpezi, i sindikati u toj EU ne služe više ni za svinjske polovice... svrha su sami sebi... jer formula kapitalista je jasna... što manje zaposlenih, s nepreglednim brojem radnih sati, što jeftnija radna snaga, nekvalitetna i jeftina sirovina, a to znači povećanje nezaposlenosti, a samim tim i povećanje kriminala... i to postaje i gore od ranog kapitalizma.
... jednostavno svijet se dijeli na besramnost i izgubljenost.
Na one koji žele imati besramno puno i na one koji postaju izgubljeni u svojoj neimaštini, a i cijele nacije nestaju i bivaju izgubljene... ostaju još jedino kao imena i podsjećaju na ono što ste nekada bili...

POLA MOJE DUŠE...

Život pišem vremenom mojim...onim prijašnjim, ovim sadašnjim i nekim budućim. Ponekad najmanje razmišljam o budućem,a prošlost slika i moju sadašnjost,iako nekada neko bivše vrijeme voljela bih premazati tamnime ili kada bih ga barem uspjela zaključati?
Nema smisla, nema potrebe, jer ništa proživljeno ne mjerim beskorisnošću. Vrijeme nije mjerljivo ničime...ono je jednostavno vrijeme,a u vremenu pronalazim pitanja,a tražim odgovore...i čekam vrijeme da bih pronašla ono što još uvijek danas ne vidim, ne shvaćam.
Moje vrijeme slikam i tugom, sjetom, strahom, nesigurnošću,ali i ljubavlju i njezinom snagom, mogu...možemo pobijediti u ljubavi i s ljubavlju...i ono što je bilo i što će biti. Najteže je savladati ono što je bilo...nepromjenjivo, a duša mi se dijeli na pola, jer osjećam svaki treptaj, svaki trzaj i počinje boljeti,a bol postaje jednaka onoj koju sam osjećala i živjela...a kada se ugasi bol nasupa tupa tišina...teška, tamna i nesaglediva. I čini se da s tom tišinom ponirem lagano u neku beskonačnost, u neki moj svijet gdje tražim zaborav. I nema zaborava, jer sve osjećam kao jednu veliku nemogućnost. Nemoguće postaje ono što se je živjelo,a nemoguće postaje i promijeniti, jer nemoguće je utjecati na nešto što je bilo i ostalo ucrtano,a želim i potisnuti. I samo potiskivanje budi mi iluziju, jer dolazi i u snovima...i ponekad ružan san nastavlja se i buđenjem našim, jer živimo očaj.
Očaj postaje osjećaj i opis naše nemogućnosti...i sreća je da dušu mogu dijeliti na pola, jer ostaje u meni i onaj dio koji zovem utjehom...i tako živim i osjećam dušu moju...kroz osjećaj i utjehu...
...i okrećem leđa očaju,a kroz utjehu tražim vjeru...i stići tamo gdje moja nemogućnost postaje moguća, a sve više živim i blijedilo očaja i sve više blijedi jedan dio moje duše...upravo zbog utjehe,a preko utjehe osjećam spokoj i čini mi se kao da sam osjećala samo vjetar...
onaj koji može razoriti, zakovitlati, promiješati sve moje misli, svu moju radost, kao i tugu, onaj koji me ostavlja bez daha, napada neobuzdano, nemilosrdno i silovito tjerajući me i da gubim ravnotežu,..i padam...i kao da osjećam gotovo fizičku bol,a bilo bi lakše i manje bolno...i kraće.
...a ipak i svako moje nevrijeme prođe, te ustupa mjesto nježnosti...i ponovno ispreplićem dušu vjetrom,a sada je tih, bojažljiv, dotiče me lagano, i uživam u smiraju, zatvaram oči i prepuštam se konačno opuštena iako umorna
od nevremena,ali spokojna i tiha...jer vrijeme je opet moje,a duša je puna, bogata proživljenim i što je snažnije nevrijeme bolje živim ovaj spokoj...
I mislim da u spokoju možemo i praštati, a svakim oprostom jači smo...i mogu vjerovati u nedodirljivost.
Nedodirljivi od razornosti osvete. Ne može nam osveta ništa, jer mi ne želimo osvetom činiti išta.
Za osvetom posežu očajne duše bez sposobnosti utjehe, duše natopljene gorčinom,kada osveta postaje svrhom sama sebi... A svrha je uništenje koje zapravo postaje samouništenje...
...i vraćam se dušama...
...i tako su krhke,ako ih ne volimo...
...i vrhunac je voljeti duše i voljeti dušom...
...kada bismo barem mogli vjerovati u svoju, tada bismo mogli voljeti i slično i različito nama........

BIRAM ŽIVOT...

...i ne znam što sam tamo radila?!
Samo sam preživljavala, a samo preživljavanje ne može značiti i živjeti i osjećati život, a život se osjeća srcem i preslikava dušom. Ipak, ne želim misliti da je sve bilo uzaludno, danas slikam ovo moje proživljeno, izvlačim i ono što sam mislila da nemam više, da je umrlo, nestalo, iščezlo iz mene, ugasilo se, a danas, jasno mi je, ugasiti možeš samo i jedino ono što nismo niti osjećali, a osjećaje ne želim odbacivati...
...i kada su loši i kada su tužni i kada me čine sjetnom i onda kada zbog njih odlazim u mislima na neka proživljena mjesta... jer i to je moje, a često susrećem, pronalazim i zablude i danas se pitam kako je moguće da su ušle u mene, da sam živjela s njima, a nekada sam ih možda tumačila i kao nadu.
I tu pronalazim zamku... nada koja je bila i ostala samo zabluda i koliko grešaka moramo učiniti da bismo spoznali zabludu?
A nema mjesta žaljenju, pa zar sama spoznaja zablude ne predstavlja i malu pobjedu?
Svako spoznavanje naše izgubljenosti shvaćam već kao uspjeh, a puno malih spoznaja može nas dovesti do našega smisla.
Živjeti život zapravo znači pronalaženje našega smisla u njemu. Ponekad živimo, a ponekad samo preživljavamo, a u preživljavanju tražimo mogućnost spasa, da bismo ponovo započeli živjeti.
I samo preživljavanje ne mora biti loše, iako je tegobno, jer naš smisao pronalazimo upravo u onome što zovemo borba u životu, a uvijek tražimo uporište u nekome ili nečemu...i sve se vrti zapravo oko uporišta, koliko je snažno i koliko ga osjećamo. I koliko god se činili snažnima, slabost je osobina ljudi. Svi mi imamo svoje slabosti...manje ili veće, a slabost je nešto što nas zaustavlja i priječi u pronalaženju našega smisla.
I u slabosti možemo pronaći snagu...samim sukobom protiv slabosti naših svijest o slabosti postaje i naša snaga.
Nisam nikada razmišljala o mojoj snazi...možda samo ponekad o slabosti u nekim izuzetnim trenucima.
...i tada sam imala i veliki osjećaj samoće
...mislim da je to bilo sasvim u redu, taj susret sa samom sobom i onime što jesam i što ne želim biti, postati...
A nekada u životu donosimo odluke na koje nismo mogli niti utjecati, baš kao da su bile predodređene nekom višom silom.
Život nam ponekad ostavlja iluziju da je odluka bila samo naša, a naša može biti samo pogreška...ne prihvatiti ponuđenu priliku. A sve oko nas samo su okolnosti koje smo živjeli...naše i svih onih koji nas okružuju.
Okolnosti često bivaju isprepletene, a nerijetko i sukobljene, a mi... mi nastavljamo živjeti ili preživljavati.
Uvijek sam nestajala, odlazila u neki svoj svijet...moje utočište...i ponovo bih se vraćala, a odlazila sam upravo zbog sebe same, pronaći se, susresti kada bih smatrala da se gubim. Tražila sam bit i smisao...a treba živjeti onako kako to očekujemo sami od sebe, a ne na način što drugi očekuju od nas. I to poniranje nazivala bih mojom svjetlosti.
Čiste duše privlači svjetlost i ne osjećaju se ogoljene...naprotiv, svjetlost grije, smiruje, i vodi nas ka normalnom, tama je oduvijek značila loše, oduvijek je u nama izazivala tjeskobu i budila ono najlošije u nama, a loše može pronaći svatko u sebi.
Ne volim ljude promatrati kroz loše, iako svjesna i razočarenja...i bivam razočarana...i ne samo ja...možda su i neki drugi bili razočarani isto tako sa mnom, baš onda kada sam imala ugašeno svjetlo i možda se gubila u mračnome, izgubljena možda u nekoj slabosti mojoj...u nekom vremenu preživljavanja kada sam tražila svjetlost u potrazi za životom...
...a ostalo je iskustvo
...ostao je život
...ostali su osjećaji
...ostale su duše koje ću zauvijek vezati uz moju
...ostala sam i nastavljam biti i živjeti ja...

PRIČA O KAPLJICI...

...kotrljaju se, prevrću i susreću, sudaraju u dodiru s kamenom...
i pjene se u nestajanju da bi se utopili i stopili...
vraćaju se i plivaju još jednom tražeći pučinu... i neka nova mjesta, tražeći i ostavljajući uvijek i dio sebe.
...i dio sebe pronalazim u bezbojnom, i tako nevidljivim putujem, a dotičem i ono vidljivo samo meni...
osjetilima mojim i nastavljam tražiti smisao...
...a smisao osjećam i u ovoj tišini, prije svega tišini, a slike su vrlo žive i jasne i promiču...
i svaki val doziva i sjećanje... i što više tuku, bijesne slike postaju življe, istinitije,
stvarnije i sve više moje.
i kada ne vidim sebe, osjećam...pronalazim sebe u svakoj kapljici koja odvaja se od cjeline,
da bi na tren putovala sama...u tom kratkom trenutku ushita slobode.
i čini se beskrajan, iako kratak taj mali dosanjani tren, te u njemu živim, njime se napajam...i ponosim.
...i preveliki je ushit sreće da bih osjetila koliko zapravo ostajem sama...iako slobodna
...i postajem svjesna koliko je kratak taj san, a sve više postaje samo čežnja za onim što sam osjećala iako samo malo.
...baš kao jedan uzdrhtali uzdah
...i sve postaje i ostaje tren
...tisuću malih slobodnih kapljica...odlutale, raspršene u dodiru vala i kamena
...i putuju sretno, bezbrižno, blistaju pod okriljem topline svjetlosti
...i žive i raduju se, nesputano, iako same samo jedan kratak trenutak...
...da bi ponovo prekinule let i stopile se s valom i nestale, otputovale...
...negdje tamo dalje na pučinu...noseći u sebi slutnju i čežnju i san
...o nekom novom ushitu dana i susreta ponovnog ovoga vala i kamena...

HRVOSLAVENI, HRVOSLOVENI...HRVATI...

Bilo je zanimljivo pročitati da Hrvatske nema na popisu uglednih zemalja, radi usporedbe Nigerija recimo zauzima 47.
mjesto. Sigurna sam da velikoj većini niti ta činjenica neće privući dovoljno pozornosti,a još manje kritike.
Neskloni samokritici, barem onoj istinskoj spremniji smo proglasiti svaku vrstu takvog klasificiranja kao nevažeće ili nedovoljno bitno i nešto što se nas zapravo ne treba ticati. A slabo nas se je ticalo i koji su nas ljudi vodili svih
ovih 20 godina,a još nas se manje tiče i danas da je ta cijela ekipa političara i lijevih i desnih, odgovorna što nas više gotovo nigdje nema, i mogu plesati, pjevati, pričati viceve, dok je vama sve lošije i lošije, podijelili su vam kreditne kartice, tako da ste si za tren pomislili da je život pred vama,ali su u isto vrijeme donosili Zakone o pojednostavljenju ovršnih postupaka,...i niste bili svjesni da ste upali u jednu veliku zamku, prljavih političkih smicalica, danas ste dužni i nemoćni, ovisite o svemu i svakome,a oni Vam plešu i pjevaju...a može im i biti... A na onom famoznom popisu koji spominjem nalaze se i
Irak i Iran, pa čak i Kolumbija,ali se ipak nalaze, dok mi ne postojimo...jednostavno nas nema!
Kada sam svojedobno pisala da će naše političare ovi europski pojesti za doručak, danas donosim ispravku...ne misle
ih niti jesti. Za njih su samo roba kojoj je istekao rok trajanja...misle ih samo reciklirati, pomiješati s nečime sumnjiva
porijekla i dodati malo konzervansa da još potraju, te pokušati zaraditi na pokvarenoj robi.
Smiješne su rasprave koje se sada vode,a navodno se traži neka nova treća politička solucija sa starim i prežvakanim igračima,a i ta treća solucija ponovno proizlazi iz kojekakvih kombinacija i ne tvrdim da ponekad i neki spojevi mogu
proizvesti zadovoljavajući rezultat, ipak možda bih više imala snage vjerovati nekome tko sa politikom veze nema.
Dosadašnji političari i znani i neznani trude se uvjeriti naciju da su baš oni ti koji su bili prevareni od danas i
službeno i neslužbeno dokazanih prevaranata,a neki bi si najradije izbrisali iz svih registara i prodavali kao friška roba.
HDZ mota svud i svakud, koketira sa svim i svačim, malo prodaju branitelje zbog EU, onda ih podržavaju u
njihovoj obrani...i zgodno ispada...prodajem te, predajem,a onda ću te podržati, i tako branitelji postaju upotrebljivi
u svim mogućim kombinacijama...a danas je cilj jedan jedini...kako preživjeti izbore i još jednom spasiti svoje
pozamašne pozadine...i zapravo su mješavina svega i svačega,a najviše ničega. Malo slave ulazak u EU, danas kada
svatko želi izaći iz nje i preklinju one koji su stvorili i nju i globalni svjetski poredak..da barem pratimo modu, onda
bi shvatili da je danas potrebno a i ako ništa drugo moderno biti protiv EU.
Do koje razine može ići naivnost ili bolje rečeno ravnodušnost, letargičnost hrvatskih građana?
Europa gleda prema Kini, Rusiji..a tu su i Indija, pa čak i Brazil,a mi gledamo prema EU?!
SDP po običaju glumata, pokušava izvoditi kojekakve vratolomije i maskenbale. I oni se pokušavaju prodati za ono
što nisu, izmišljaju kojekakve novonastale saveze,a čini se da su jako osjetljivi na vaše socijalne probleme,a uvijek
ih socijala zanima baš u vrijeme izbora, i lijepo pričaju bajke, obećavaju vam sve ono što želite čuti,a na kraju
i dobro uvijek pobjeđuje zlo. Milanović bi trebao biti princ na bijelom konju koji spašava svoje kraljevstvo od
zločeste vještice i nacija će živjeti lijepo i radosno slaveći svoje spasitelje od tamnih i zlih sila tame.
Istina je samo da trebamo svjetlost,ali ta svjetlost nije kukuriku...jedina svjetlost kada bismo to mogli vidjeti
možemo biti MI...i samo MI.
Ima li u Hrvatskoj onih koji su u stanju imati stava? Da li bi oni mogli biti ono rješenje koje tražimo?
Sigurna sam da ih ima,a vrijedilo bi i pokušati... Ipak, ja nažalost osjećam hrvatskog čovjeka kao politički neosvještenog,
koji će ponovno pružiti svoje povjerenje nekome od "šetača",a pod "šetačima" podrazumijevam one, veliku većinu
politikanata koji traže samo "uhljebljenje". Interesantno ih je promatrati, jer "flertuju" sa svima..od krajnje
desnice do ljevice, pa tu su i udbaši,a ima ih svuda i sa lijeve i sa desne, pa u sredini.
Ja danas svrstavam Hrvate u tri bitne kategorije: HRVOSLAVENI,HRVOSLOVENI...i na svu sreću ima i HRVATA...
Probajte smjestiti i vaše političare u jednu od ovih kategorija, pa zatim medije, novinare koje pratite...i shvatiti
ćete možda u kuda biste sebe svrstali..danas ili gdje ne biste željeli pripadati.
....i eto pada mi na pamet Kafka i njegov Gregor (Preobražaj)....citiram: "KAD SE GREGOR SAMSA JEDNOG JUTRA
PROBUDIO IZ NEMIRNIH SNOVA, OTKRIO JE DA SE U KREVETU PRETVORIO U GOLEMOG KUKCA."
Stvarno je izrečeno genijalno i ovih dana sve više razmišljam upravo o toj rečenici..i kukcima..vidim ih svuda..
kako gmižu...i pomalo strepim, jer ne želim da se moj život odvija kao noćna mora,a još manje se želim
pokoravati već unaprijed utvrđenom slijedu i mehanizmu,a samim time želim ostati svoja, ne prihvaćam postati
izobličena,a još više želim vjerovati da u tom vjerovanju neću ostati usamljena...i da se nećemo jednoga dana
svi osjećati kao žohari..........................................

PUTOVANJE PROŽIVLJENIM...

Postoje trenuci povratka...pritom ne mislim samo na fizički način..najviše se volim vraćati...nekuda u mislima
...ponekad, jer tamo pronalazim i sebe...ono što sam bila i što bih mozda mogla ponovno postati...
...i nije dobro misliti da smo izgubljeni ili da smo izgubili sebe...negdje i nekada.
Ne mozete izgubiti sebe..mozete samo zaboraviti se, a time postajete ono što zapravo niste..
I ne kazem da se to nije dešavalo i meni...taj osjećaj izgubljenosti kada više ne pronalazite sebe,
te nastavljate zivjeti sa stranom osobom u sebi...i osjećaj je više nego tezak, a postaje tezi i samom
nesvjesnošću. I upravo ta nesvjesnost, to pomanjkanje spoznaje vlastite biti čini vas ranjivim, iako ste mozda i u zabludi
i mislite da ste postali jači..
Jačina karaktera ne mjeri se i vašom hladnoćom, jer što smo više hladniji, neosjetljiviji, zapravo smo slabiji.
Slabi, jer nemamo hrabrosti priznanja. Hrabrost priznanja dozivljavam vrlo snazno...radi se o momentu
istine, a samom istinom pronalazimo sebe...i tada smo jaki...kada je u nama sve preplavljeno našim osjećajima.
Nije jednostavno pronaći istinu, jer ju prečesto zamišljamo na onaj način kakvom ju zelimo vidjeti...
...i vjerujemo lazno i time gubimo sebe...a samo lazno vjerovanje znači da ne vjerujemo niti sami sebi,
a još manje u sebe same...a mozemo biti i jaki i kada smo ranjivi...
...i to nije pokazivanje slabosti...slabost je u prikrivanju, jer nemamo hrabrosti suočiti se sa našim slabostima.
I tu vidim bitan momenat kada naše slabosti trebaju i mogu postati naša snaga, a njihovo prevladavanje
naša pobjeda...bitan je osjećaj pobjede
Sve je u zivotu sazdano od pobjeda i...poraza...
...i na kraju zivot nam se svodi...ponekad na matematiku...kada zbrajamo loše...ili dobro, ali za mene
je to ipak samo privid, jer ne volim prozivljeno, a još manje osjećaje svoditi na suhoparne brojeve...
Ne bi li naš zivot trebao značiti više?...unatoč tome što danas ljudski zivot vrijedi malo...
..jer to dozvoljavamo, da nam to čine od nas i naših zivota. Umjesto pobjede izabrali smo
ravnodušnost koja nas na kraju dovodi do poraza...i baš zato jer smo prikrivali slabosti....
zanemarili ih...i zato se vraćam ponekad unazad...
..vraćam se nekim dragim ljudima koje mogu susresti još jedino tim mojim povratkom..moguće je
ponovno osjetiti ih..i pronaći nešto od onoga našega...izgubljenoga i zaboravljenog.
I to su trenuci pročišćenja..kada maske padaju i naš zivot prestaje biti samo predstava.. i više ga ne
promatramo na nekoj sceni...kao da nije naš..već tuđi...
našim povratkom ..ponekad on ponovno postaje naš..i počinje iznova zivjeti u nama, baš kao
što smo ga zivjeli nekada..
..i lijep je osjećaj..pomalo sjetan, ali vrlo pun i snazan, upravo kao dok se vraćate domu ...od nekuda..
A kao i sa svakog putovanja volim nešto ponijeti..nešto što će me pratiti..ovoga puta odabirem uvijek nešto
što me i dalje podsjeća..da sam ziva..
..a ziva sam kada ponovno pronalazim sebe.
Nekada je dovoljan samo mali impuls...tada je dobro stati...zaustaviti se..
ostaviti sve ostalo,
samo neka prolazi, i postaje bitan samo taj trenutak povratka...
jer mirisi su isti, a mozda i neka već zaboravljena melodija....kao i slike koje se polagano vraćaju
ispunjavaju nas...i ponovno osjećamo isto...a to je i naš trenutak...ponovnog susreta
baš kao i povratak u djetinjstvo kada smo vjerovali još uvijek...u snove..i da su ostvarivi
Uvijek kada se vraćam...tamo negdje..
ponesem sa sobom nešto od snova...koje sam ostavila...nekada..
ostali su sami..napušteni i nedosanjani...ali vjerujem da me još uvijek čekaju...
...i vraćam se najviše zbog njih...jer je to nešto moje...neizrečeno...
i zelim dalje nastaviti koračati sa njima i kada se vraćam u moju stvarnost...
koja postaje ljepša, i u kojoj ja postajem ja...baš ja...u njoj.
...a prekrasno je zivjeti i neke zajedničke snove..
kada više nismo sami sa svojim snovima..niti su oni sami sa nama...i to postaje naša stvarnost,
kao i naši snovi u našem zivotu, koji se isprepliću i kada ih je moguće ispunjavati...zajedno.
I to postaje naše ispunjenje ...i sreća...i hrabrost...a hrabri smo jer osjećamo, a prazninu ostavljamo
nekim drugim vremenima.
Tamo se ne vraćam..ne putujem...jer je previše hladno..i sivo ..i volim vjerovati u zaborav...
jer volim toplinu...i boje kao i snove, koje još uvijek nosim u sebi...i pomazu da se osjećam toplije.
I sve to mozemo ponovno osjetiti nekim našim povratkom...mislima...i nije nestvarno, jer to što susrećemo
ponovno bila je nekla naša stvarnost...nekada...kao i ljudi..
neki posebni..i dragi...koji su ostali,
ali snovi mogu još uvijek biti vrlo zivi...
ako uspijemo na tom putu ponovno pronaći sebe...

POVRATAK SVJETLOSTI...

Idem kroz ovaj život..i ja pratim njega, kao i on mene, ponekad se razilazimo, jer ne mislimo isto..i shvaćam
da nema ništa u jurnjavi, a katkada sam žurila..previše ne razmišljajući o umoru, jer se nisam voljela
osjećati umornom.
...a umor, umor nam treba ponekad, baš kao i prijatelj...govori nam kada je vrijeme da stanemo..ili bar
usporimo, a samo usporavanje ne znači i da smo slabi, jer sama slabost dolazi poslije, ako smo žurili previše,
a i naš život postaje umoran...bori se za dah i korak je sve tromiji, djeluje lijeno i nevoljko i više nas ne prati,
posustaje, a sa njime posustajemo i mi...i ne shvaćamo što nam se dešava..
težina je prevelika, kao i život..i on se pretvara u preveliku teškoću..više ga ne osjećamo kao prijatelja, niti kao našega,
a naš je i kada je lijep, isto kao i tužan, iako ga želimo manje osjećati svojim kao tužnim...volimo ga negirati
a sama negacija života..čini ga još nepodnošljivijim, sumornim, praznim i besmislenim....
...a ne mora biti uvijek tako, barem ne treba biti zauvijek.
Volim osjećati svjetlost..u meni i oko mene
volim osjećati lakoću nade, jer nada je tiha i nježna...topla i puna..
ispunjava nas svijetlom, budi uspavane želje,
jer sama želja postaje i naša nada.......i postaje jasno..
zaboravili smo željeti tiho i skromno...nešto za sebe..za nas..
Želje ne poistovjećujem sa materijalnim, koje time postaje isprazno i nedostatno za zadovoljstvo,
kao i što nadu ne pronalazimo u materijalnom...
već u duši.
...kao i što treba željeti dušom...
čisto i iskonski, a time i sama naša nada postaje čista i ostvariva...
ostvarenje nade postaje naš smisao, a naš smisao počinjemo tražiti u našoj biti...
..i problem je u zaboravu naše biti...i vjerovanju u ono što zapravo jesmo...
...i život nas prestaje pratiti kada zaboravimo vjerovati u njega...
...i bez obzira na bol još uvijek nam može pružiti i radost....i povjerenje da postoji nešto izvan zidova
koje smo si nametnuli....često i sami, misleći da je upravo tako ispravno, a zapravo smo si
izgradili i prepreku i ugasili svjetlost...i prepreke su naše i ponekad ih nismo niti svjesni,
i lažno je vjerovati da su krivi drugi, kao i tražiti izgovor u drugima...
jer samim time već priznajemo i naš poraz....i ne ovisimo više o sebi samima, već o drugima..
..i tu i gubimo našu bit, jer bit čovjeka je vjerovati u samoga sebe...
..u svijetlost....
koja je topla i širi tu toplinu, jer toplina ne može biti ograničena......
osuđena je na širenje u prostor u nama i oko nas...
lijepo je vjerovati da naš život može postati i naša nada...
a nada nije nikada usamljena...i želje koje budi...želimo zajedno i želimo isto..
osjećamo istu svjetlost, pronalazimo isti smisao...
a naše ja traži neko drugo ja...zarobljeno opet našom toplinom...
i može se ponovno sve stopiti...u jedno..
...i upravo to stapanje u jedno postaje naš smisao u životu,
a time nas i naš život opet prati....slijedi naš korak...kao i mi njegov...u potpunoj harmoniji tražeći tu
jedinstvenu ljepotu i lakoću življenja...a kada i možda više nismo sami...
i zato osjećamo toplinu i svjetlost...
i ne mislim da je nemoguće, a još manje nadnaravno..već prirodno, kao i što je prirodno voljeti i željeti...
sve ostalo postaje bez smisla...
i stoga kada gubimo korak sa našim životom svijet postaje besmislen, a u besmislenosti ne pronalazimo odgovore.
Naša besmislenost stvara okove u nama, ograđuje nas zidovima...koji su nevidljivi, ali su ipak zidovi
i čine nas nepristupačnima...a budi hladnoću koje niste niti svjesni, sve dok ne pronađete toplinu
koja je još uvijek u vama...u vašoj nadi koja se budi, jer želite ponovno upaliti svjetlost..
i treperenje u nama...i može biti bojažljivo i nečujno, ali postaje tračak...
i zraka koja budi ono iskonsko u vama..ono što jeste..što ste bili i to želite postati ponovno...
još jednom u ovoj prelijepoj avanturi koju zovemo život.

BAKINA ČIPKA...

... i dani se pišu kraćim trenutkom, kada linija nebesko plavog blijedi... kao stara čipka iz bakinog ormara, a podsjeća na ono vrijeme, koje je ostalo živjeti...
...u pričama
...u sjećanju
...u ponekoj uspomeni
i u kojoj bori više...
a ipak jednako je draga i možda i još više moja i lijepa.
... Ostajem zarobljena, uhvaćena trenutkom sjećanja, a budim ih dodirom, laganim, nježnim, držeći gotovo bojažljivo uspomenu, ne želeći promijeniti ništa...
...niti jedan nabor...
...i moj život pišem naborima mojim...
Dani su ugaslog ljeta, iako još uvijek griju i prožimaju, ipak namočeni izmaglicom...
I sama bivam uronjena, obavijena ispranim.
Isprana su moja sjećanja, brižljivo izvezena neminovnošću prolaznosti, a ostaju u mojim osjećajima kao nešto prošlo ono što sam nekada živjela jarkim bojama i prodornim mirisima...
Ostalo je samo sjećanje, proživljeno izblijedjelom čipkom, lagano položene na mojim koljenima, nekada negdje od nekoga pažljivo pohranjene u vremenu sjećanja...
...a danas ovim kratkim trenutkom živim ponovno...tu ljepotu...izblijedjelu...zaboravljenu, ispranu lošim...i uživam u blistavosti njezine patine...
...i zato je magična...
...i ne bih željela novo...
...savršeno bijelo...
...nenaborano
...sterilno
Želim ju upravo takvu...
...ispranu, izblijedjelu i s ovim žutim mrljama...
od vremena i udaraca
...i s ovim mirisom suhe lavande
...i zbog nje se osjećam živom
...zbog ove patine...
...niti ugaslo ljeto ne znači kraj...jer boje su još uvijek jednako moje i moguće da čula prožimaju više...
ili tek sada...kad su zrela ...opojna i omamljujuća...
...kao lavanda...obavijena brižljivo izblijedjelom čipkom...
...omamljuje...prožima i budi čula
...i kada jarko pomalo postaje zagasito...kao moja sjećanja...na ono jučer...a nešto živim i kao moje danas...
...i shvaćam kao kraj jednog ljeta, kada svjetlost postaje kraća, a tama donosi smiraj..od užarenoga i jarkoga...
odmor od glasnosti i jakosti...i ostaju kao razliveno žutilo koje osjećam kao sunce...i toplo je, baš ovako razliveno na bijelom.
A zadovoljstvo pronalazim i u neminovnosti onoga sutra
...i već mi misli lutaju dalje...tamo kada naši trenuci svjetlosti postaju sve duži...i duži...
i gotovo da mogu ponovo osjetiti miris...slatkoga, i možda je to i ovo mirisno plavo što pokreće
...zatomljeno...
...zaboravljeno.
I spuštam pogled... i tko zna tko ju je vezao i čije misli i prošlost mogu osjećati, a mrlje ostaju samo kao nečujni podsjetnik vremena...
I tko zna čije su nade bile utkane?
...A ja, ja gotovo da mogu dodirnuti i snove...
...moje i nečije...
i ova izmaglica kasnog ljeta
i sve je tiše...mirnije, gotovo da spava, a boje se miješaju...stapaju, razlijevaju zajedno s oblacima...
i bakina čipka...kao jedan oblačić...u sjećanju prolaznosti vremena...
...i ovo moje kasnoljetno putovanje, lagana uznemirenost od ovoga što susrećem, lagana strepnja zbog onoga ka čemu idem.
...putovanje...naše i svakidašnje.
Malo uzdrhtale sjete kada silovitost ustupa mjesto plahom, jer sve se nečujno, neprimjetno gasi i nestaje...
...te ostaje samo kao sjećanje
i nestaje u izmaglici, kao ovo ljeto koje se neminovno gasi, umorno od siline i traži smiraj u ispranom...
...izmaglici naših sjećanja...a ostali su samo pokoji mirisi obavijeni našim prošlim životom...i mojim
...i pohranjujem, brižljivo spremam, ostavljam i mrlje kao trag mojeg vremena, koje i nije bilo samo moje
...a dodir je hrapav, osjećam svaki nabor, a glatko donosi olakšanje, kao i mirenje s neminovnim, a neminovno je bilo i ono što je prošlo...a ostalo je kao ova bijela čipka s razlivenim žutim, položena pažljivo na mojim koljenima.
...i lavanda koja je budila sjećanje...i nju ostavljam upravo tu, da počiva i dalje, spremljena nekada davno i ostavljena našim sjećanjima.
...i slatko je susresti nešto ostavljeno i proživjeti jačinom uspomena
... i vratiti se bljedilu
... prolaznosti vremena
...i utopiti se u bojama ugaslog ljeta.
I podižem lijeno bakinu čipku...ostati će ponovno tamo, negdje zaboravljena...pospremljena u nekom trenutku vremena.
...a ja se vraćam mirisima i svjetlosti nekog jutra...
...i nije važno što ljetu ostavljam silovitost, jer osjećam se jakom i sada kad sve doživljavam isprano
...kao bijelo s patinom i pokojom mrljom
i privlači upravo zato
jer je istinski
moje
i proživljeno...

EU I NAŠA SVETOST...

I trebao je to biti samo vjerski događaj, a meni su moja osobna predviđanja postala više nego čvrsta činjenica, a počelo je još u avionu, i ranije nego što sam mislila i time su i moja predviđanja bila nadmašena..i kako opisati
nestrpljenje koje je vladalo još u zraku..što prije izraziti podršku Vatikana Hrvatskoj ka njezinom ulasku u EU. I ne znam zašto sam ja to shvatila kao milostinju, i zašto nam netko mora govoriti da pripadamo Srednjoj Europi, a ne Balkanu?
I čime se zavaravamo i zašto nas zavaravaju i prodaju floskule? Nije bitno niti ako dolazi i od samoga Pape, jer je samim time i on sam u službi politike gdje vjera služi samo i isključivo kao paravan. 

A, mi čime se zanosimo? Da nismo Balkan....pa to jesmo..u najgorem mogućem obliku primitivizma i neznanja. Usudila bih se reći da ta "balkanizacija" Hrvatske ovih dana ovog perioda mračne nam sadašnjosti doživljava svoje "najplodnije" dane. Balkanizam je na svakom koraku, pa čak i u onima koji su toga svjesni...ali šute i ne čine ništa, te samim time potvrđuju i podržavaju "balkanizaciju". Malobrojni, rijetke još uvijek nepokolebljive duše progovaraju, a svi ostali Balkanci čine sve što je u
njihovoj moći da bi im što više otežavali život, jer Balkan je njihov... I kakve veze ima Papa govoriti nam nešto u što nitko ne vjeruje, jer njima u toj zajednici koja se zove EU, trebamo baš takvi, primitivni i divlji Balkanci sa kojima mogu manipulirati oni ...velepoštovani i samopoštovani Europljani, jer svaki tvrdi Balkanac misli da sve zna, a kada shvati da je to daleko od istine ...već je kasno.

...a i Papa nas je došao učvrstiti u vjeri, tako je barem komentirao komentator HRT-a, uz dvojbu o vjeri koju će pronaći, a ja bih pitanje formulirala drugačije..."Kakva nam se vjera nudi?" Koja je to vjera kroz koju progovara politika i kakve veze ima EU sa vjerom i duhovnošću?
I ne znam koliko ste pažljivo pratili program i ako ste pratili? Meni je naročito bila zanimljiva priča o relativizmu.
I mogu se složiti da je na djelu vladavina relativizma, kojim se dovodi u pitanje sam temelj ljudske zajednice. Kojeg li paradoksa zatim slušati zalaganje Vatikana za EU? Pa, upravo je EU ta koja dovodi u pitanje temelj ljudske zajednice, kao i globalni poredak i masonska politika samoga Vatikana. I to je čista kontradikcija, a to zapravo znači da Vas..Nas smatraju glupima Balkancima kojima mogu prodati sve, a vi ćete sve progutati.
O floskulama u stilu da Hrvatska treba biti izazov EU???..Smiješno i jadno!
Čime i kome i sa kime? Koja Hrvatska i koji izazov? Ako bismo i govorili o nekakvom hrvatskom izazovu EU, a to mi vrlo lijepo zvuči iako previše utopistički s obzirom na trenutno stanje, a zvučalo bi mi daleko više optimistički kada ne bih gledala našu "političku elitu" u prvom redu ...blažene i pokorne u potrazi za spasom i od samoga Pape...
...i svi su bili jednako obučeni...u crno..onako prigodno i svečano, baš kako i sama prilika i protokol nalaže, ali za mene je ta njihova crna boja imala drugačiji smisao. I svi mi trebali smo biti simbolično obučeni u crno..ne u bojama, jer radosti nema kada su sve obavili u crno svojom lošom politikom i neznanjem.
Postoji i san..misliti da je i ta crna boja njihovo zapomaganje, naricanje i njihov završetak...

Ipak vraćam se u stvarnost i njihovu sveprisutnost u političkom životu Hrvatske, jer upravo u njima vidim krivce za "balkanizaciju" Hrvatske, iako se oni trude nalikovati na Europljane, pa su i organizirali ovako skupi politički skup gdje nam i sam Papa prodaje floskule o EU....i želim vjerovati da nije niti svjestan o čemu govori ili da živi izvan vremena..pa zar ne vidi gdje zapravo leži to zlo?
Ako i vidi i govori znači da je uključen samo i isključivo u službu politike..što isto tako ne bi čudilo...
...niti prvi niti zadnji put u povijesti Vatikana.

Naročiti užitak bio je slušati o tome da se bogatstvo ne gradi na zemaljskim već nebeskim vrijednostima. O tome bi nam i Bozanić imao što za pripovijedati...kao npr. što misli o svom mini Vatikanu, pa zatim o
kojekakvim donovima sa više nego zavidnom ušteđevinom..eto na pamet mi pada..svećenik sa dvostrukom titulom Don i don Sanader..i njemu slični od Boga poslani..tako nam barem govore....
I dobro je to prodavati vjernicima, jer tako će im biti manje teško što nemaju niti najosnovnije za zemaljski život. I blago Vama što nemate, a teško svima onima što imaju, i zato su se upravo oni prihvatili prokletstva potrošačkog društva i dobrovoljno se žrtvuju zbog Vas.
I bio je to 1. Hrvatski nacionalni susret katoličkih obitelji..bez ulaženja da li je nešto izrečeno bilo konzervativno ili ne, bez ulaženja u to koliko je Crkva u stanju pratiti novo vrijeme i nove izazove, ipak želim izreći zamjerke da zašto se uporno govori o problemima sa kojima se susreće običan čovjek, vjernik, laik bez da se prozovu konkretni krivci?
A to su u hrvatskom slučaju...oni iz prvoga reda obavijeni u crno...u globalnom smislu kriva je politika novog svjetskog poretka, globalizacija svega, gubitak identiteta, a samim time upravo i ta famozna EU, za koju nam je o naš trošak došao "propovjedati" i sam Papa.
I sve je to samo jedna velika kontradikcija u koju je upao i najviši vrh Katoličke Crkve, jer se svojim naukom o vjeri i moralu dovodi u ozbiljan sukob sa politikom koju zastupa.
I sam izraz politika i Crkva zvuči vrlo poznato, ali vrlo ružno..budi negativna sjećanja i asocijacije...
i sve je i vrlo skupo, a vjera ne bi trebala biti skupa, jer je i po svojoj definiciji, a još više po svojoj duhovnosti nešto što upućuje na našu intimu..dio našeg duhovnog stanja i zvuči trivijalno zalaganje Crkve za EU,
te iste Unije koja se je zapravo svojim statutom odrekla kršćanstva, ali politika još jedanput pokazuje svoju nepredvidljivost i prevrtljivost i na primjeru Vatikana...

...ipak je sve to bila i ostala samo politika...a Hrvatsku bih voljela promatrati kao jedan barem mali izazov toj istoj EU, ali ona to može biti samo u slučaju kada bi ostala izvan te Unije i imala političare koji ne traže svoj spas bijegom u lošu zajednicu..pod svaku cijenu i unatoč svemu i svima!

BLISTAVOST NAŠEGA JUTRA...

I čini mi se ponekad kao da nisam niti postojala, iako su moja sjećanja vrlo živa...i jasna...i bez osude.
Nisam željela niti želim suditi, jer sama osuda ne donosi olakšanje...a može voditi samo ka crnilu duše.
I zašto bi crnilo razlijevala u sebi?
I zašto bih razvijala turobnost koju bi mi crtala osuda?
Više volim razmišljati i pisati o savjesti i o onome licu kojega možemo vidjeti pogledavši se kada smo sami sa sobom...
i bez osude i oskudnosti duše. Svaka je duša oskudna kada sudi,a sam sud ne znači pročišćenje...ne za vlastitu dušu
niti savjest...ako ju imamo....a ljudi su mala bića i vole suditi bez da su svjesni kome i čemu i zašto...
...a sude najviše oni koji se boje vlastite osude...i drugih ljudi i ništa im nije jasno u njihovoj oskudnosti i
onome tamnome što nose u sebi...i toliko je mračno da svoju savjest ne pronalaze,a zanemaruju i sjećanje, jer
prečesto donose kritiku...zapravo sebe samih...i misle da je bijeg od nespokoja u oskudnosti duše, te pronalaze
i slične nespokojne jedinke...i sve postaje jedan lanac..
i oko njih ne osjećam svjetlost...samo nespokoj koji razara i zarobljava sve više...istovjetno..
...a život nam nosi promjene, a same promjene dešavaju se i uslijed stanja naših duša, i ponekad je toliko jaka
potreba za osjetiti ponovno širine i gledati preko granica.
Obzor može značiti novi svijet kada nepromjenjivo postaje promjenjivo,a uvijek je pokretljivo kada bježimo od
ograničenja...
Mentalno ograničenje razlijeva mračnost..
...a ja osjećam istinsko gnušanje
...i groznicu u svakom dijeliću tijela
...a na kraju i žaljenje...čisto sažaljenje zbog njihovog nemirenja sa životom i protivljenja neminovnom.
Naša neminovnost često je samo posljedica onoga što činimo svjesno ili nesvjesno...i nastaje kao neophodnost
koju ne možemo zaobići, kao niti izbjeći, pa čak i kada boli...

...a boli i kada smo neshvaćeni...
i ponekad i sama tvrdoglavo potičem moju neshvaćenost...iz razočarenja, ili iz saznanja da me nisu znali voljeti.
...a znati voljeti ne znači znanje, već osjećanje...i što me manje netko voli manje me shvaća i tu opet živim
svoju neminovnost, jer shvatiti neminovno znači i ne nametati silom, jer sila i ljubav se ne razumiju...
ako nemamo ljubavi ostaje sila...i njezina mračnost ....i bijes...i besmislenost, kao i otužnost.

Ne prihvaćam silu,a čini loše i onome koji ju živi kao svoj način komunikacije, jer je nesposoban bilo koga voljeti
...i ostaje samo sebičnost...i sila
a ja, ja se gušim kada ih osjetim oko sebe i u njihovom neznanju, a ne znaju u svojoj sebičnosti.

..i odlazim...sama..nesputana..
..od neznanja
..od razočarenja..
..od sile
...od neshvaćenosti
u moju neminovnost i tamo gdje sve ima mirnoću jezera, tamo gdje želim biti uhvaćena i dobrovoljno zarobljena
....i nema sile
...i nema nespokoja i sve postaje smisleno
..i ne može mi prošlost ništa, a nosim onaj dio u sebi koji daje smislenost novoga jutra,
...i u tom blistavom jutru želim pronaći ponovno sebe...
..i njega u njemu...

OVCE, ŽABE I MAGARCI...

Svijet su mijenjali cudaci koji su uprkos svemu i svima vjerovali da nista nije nepromjenjivo, niti da lose mora ostati lose, te da ne moze postati bolje..
Pitam Vas zasto bi Hrvatska bila izuzetak? Mislite da nema dovoljan broj "cudaka" koji su vjerovali i nastavljaju vjerovati unutar njezinih granica, a koliko nas je i izvan? I ne mozete niti shvatiti koliko je ljubavi u nama, koliko zelje i volje u svakodnevnim kontaktima dokazivati i pricati pricu o Hrvatskoj...onoj pravoj sa onim pravim ljudima, ne ovima koji su je izranjavali i nametnuli svoje divljastvo i plemenske obicaje, i bacili unazad u neka mracna vremena daleko od civilizacije..ili mislite da se civilizacija mjeri hrpom betona, neukusnim i skupim gradjevinama? I kazem Vam da je stvar momenta, pravog trenutka kada se vise ne moze ostati zivjeti u mraku i strahu, jer i sam strah postaje nebitan kada postajemo zeljni svjetlosti.
Ta zelja u nama svakim je danom sve jaca i sto nas vise bacaju u mrak i sto nam vise zele usaditi strah i sto nam vise zele usaditi nemoc, bespomocnost...ipak zaboravljaju ljude.."cudake" koji ne prihvacaju teror, ne prihvacaju ponizenje, imaju ideju i vjeruju u cilj.
A cilj je svjetlost...i jaci su iako ih je manje, jer su vodjeni cistim osjecajima i strascu..i prkosom i snovima u koje vjeruju da jednoga dana mogu postati nasa stvarnost.
Pred sobom imaju ljudske kreature koji su vjerovali samo u novac i moc i pohlepu . I toliko ih je vise nepodnosljivo slusati i gledati , jer vec su davno razotkriveni da svaki pogled na njih vec ubija strah. Zelimo samo ne gledati ih vise, ne slusati..i nema zelje za osvetom, jer osveta je karakteristika primitivnih ljudi, a mi to nismo. Zelimo samo da odu, vrate se tamo odakle su i dosli, zauzeli nasa mjesta i gradove..neka cine ono sto najbolje znaju, recimo cupanje korova, nabijanje motikom.
Zelim govoriti i pisati hrvatski, ne iskrivljeni dijalekt koji se zeli nametnuti mozda i kao sluzbeno pismo. Zelim otvoriti TV i slusati ljude koji se bave javnim zvanjima , politicarima, novinarima, ekonomistima i ostalima...kao prvo zelim ih razumjeti tako da znaju jasno i razgovjetno govoriti hrvatski sa pravilnim naglaskom ...i to bi trebao biti preduvijet istupanja u javnim medijima, a na kraju zelim cuti i da ono sto govore ima smisla.
I mislim da ne trazim puno...sve su to samo prve, ali bitne naznake civillizacije..ne ove pobrkane u kojoj su Vam mahali ispred nosa sa skupim satovima, skupim firmiranim torbama , otetim umjetninama i stvarali iskrivljenu sliku civilizacije mladim generacijama.
Sve to nije jednostavno..krenuti i zapoceti. Predugo je trajalo i jos uvijek traje..i stgvar je momenta, kao sto rekoh. A momenat je stigao, trenutak odluke. Zelite ili ostati u mraku ili zelite krenuti ka svjetlosti?
Hrvatska diplomacija na svakom koraku dozivljava poraz..a kako bi drugacije? Zahvaljujuci cenzuri pricaju bajke u koje vise nitko ne vjeruje. Pa, valjda ste i odrasli ili jos uvijek vjerujete da cete od zabetine dobiti prelijepog princa? Zaba ostaje zaba, a o princu mozete samo iluzorno sanjati, a mislim da Vam stalno podvaljuju zabe, ocekujete princa ili princezu, a sve vise ste u mocvari, u mulju i riskirate i sami ostati u toj mocvari i samo kreketati, dok Vam oni njacu kao magarci.
I mozda sam previse otvorena ili kriticna, ali takova sam oduvijek, jer sam cudna...i to mi je bas drago. Vec sam odavno odbila blejati, o oponasanju magaraca da ne govorim, a i nije mi se dopalo niti kreketati kao zaba...pa sam odabrala biti "cudna", jer ne volim mrak i uvijek sam se osvrtala prema svjetlosti.....

MOJE GRANICE...

I bez obzira na sve ponekad nam izlaze sjećanja.......
...a sjećanja su pravo stanje naše duše, jer ona bolesna proživljava loše i nastavlja živjeti isključivo
u sjeni.....sjena je loše stanje duše i ne bismo trebali živjeti u sjeni, jer ona je samo prijelazni put
ka pomračenju...a ponekad bježimo..sami u tu sjenu misleći da činimo dobro sklanjajući se od sunca,
...a sunce budi život, stvara ga i razvija, širi u nama svoju toplinu...i svjetlost.
...a neki se boje svjetlosti...nastavljaju živjeti u tami i loše postaje navika.
...a ja volim svjetlost...i toplinu..i nekada se osjećam užasno sama, kao ogoljena ispod svjetlosti..ponekad
i moje misli postaju nerazumljive, nejasne..možda i izvan uobičajenog, a jedino što želim...
...pobjeći od tame i hladnoće...i nije me briga ako je ona dio svijeta u kojem živim, jer zašto bi loše trebalo
biti ono što činimo svaki dan...ili ono što osjećamo dnevno živeći u korak sa sjenom, sa njom u sebi?
..a time dajemo samo potvrdu lošem kao prirodnom stanju.
Ne osjećam ljudsko prirodno stanje kao loše, iako je ponekad lakše prepustiti se stihiji..
i nečemu što već teče...i kotrlja nas, miješa i naše osjećaje i ne prepoznajemo ih više, a još manje
spoznajemo sebe u njima...i ne osjećamo ih kao svoje
i nisu naši...samo su ispreplitani sa drugima
u toj bujici koja nije čista, nije jasna...mutna je i zamagljuje nam pogled..i zato više ne primjećujemo ništa.
...pa niti sunce, te nastavljamo živjeti u sjeni i sa sjenom
...i sve je to zapravo i odraz straha...
jer drugačije i novo privlači pažnju i budi proturječja
kao i nerazumijevanje...i zato se neki boje sunca, iako je toplo i jasno
i upravo ta jasnoća budi nemir....a ponekad i nevjericu u ono što vidimo ili osjećamo.
...i nikako shvatiti da nam svjetlost donosi život, a možda je upravo to što plaši, osjetiti život
u njegovoj punoći...tako se dobro pretvara u nepoznat osjećaj i počinje plašiti.
Ne volim ružna sjećanja; kao niti ona tužna; ali su potrebna i ja ih shvaćam ponekad kao potrebu da bih bila spremna za lijepo,jer i ono lijepo u nama što smo imali obvezuje, jer svaka ljepota
veže i opčarava...magična je, smiona, lepršava i silovita i jednostavno je lijepa,
a zarobljeni lijepime ne želimo da prestane to zatočeništvo, dok sjenu ne primjećujemo niti kada dolazi,
a još manje kuda nas vodi...
Moje trenutke sjene doživljavam tiho, a tada ta tišina postaje i moj nespokoj,
nešto tamno što razara, a razara ono buduće u nama, a ja obično tada tražim granice kojima želim
odvojiti moju sjenu od mojega sunca.......
...iako ne volim granice, ova mi postaje naročito bliska i nije ju jednostavno pronaći, a još je
teže postaviti ju...u meni još uvijek preveliki je uticaj u nesvjesnosti i bitno je shvatiti..
...da smo nesvjesni naše sjene.
Snaga je u toj granici, kada nesvjesno pretvaramo u svjesno...i sve je u nama..i toplina svjetlosti.
Obično ju mogu osjetiti kada loše uspjevam ostaviti nekim prošlim danima, jer samo tako budući
dani mogu donijeti olakšanje i svjetlost koja za sebe veže ono naše lijepo.
Unatoč svemu bilo je i dobroga i ono što volim sa sobom ponijeti preko moje granice...
jer čini mi dobro, donosi olakšanje...ta dobra sjećanja
...da nije bilo baš sve uzalud...ili izgubljeno.
Izgubljenost ne voli buduće dane i zato buduće volim vezati sa dobrim sjećanjima..a bude u meni toplinu
...a toplina bježi od svake sjene i ja upravo činim to...bježim zajedno sa mojom toplinom
od hladnoće sjena...preko granice..i ne osvrćem se više, jer nema značaja..
nema težine...nešto prošlo, teško i sumorno.
...i moja svjesnost postaje moja istina
...a svjetlost budućnost u kojoj nastavljam tražiti iste..i pronalazim..moje i bliske..i čekam
...a svjetlost je u dobrim sjećanjima, a imamo ih i više nego što smo ih svjesni,
ali treba početi..tražiti ih i time postaje sve jednostavnije i obuhvaćeno smislom...
...jer jedno dobro otvara i ono drugo, a često pomaže i shvatiti...
...ne samo sebe...već i sve drugo...i druge, a to stvara i preduvijet našem oprostu
bez obzira na sve...
...naša svjesnost uronjena u svjetlost
i lijepa sjećanja sa nama, u nama i zbog nas i za nas......
...i bilo bi sve daleko lakše kada bismo željeli voljeti samo njih..........

MOJE PLAVO...

I nije se teško udaljiti mislima...upravo to činim sada i gledam u daljinu.

Volim plavetnilo...i dvije su različite boje plavoga...neba i mora, a nebo je vrlo njezno, gotovo prozirno

i miluje...išarano je bjelinom oblaka i galebova.. Uzivam gledajući ih, ne samo zbog ljepote...odišu srećom

i nevinošću...

Polako spuštam pogled...ovo je plavetnilo puno tamnije...intenzivnije i djeluje moćno i strastveno..neobuzdano.

Budi različite osjećaje u meni, ali sve je baš kako i treba biti....različitost je ona koja nadopunjuje jedna drugu i čini jedinstveni sklad...

Volim te kontraste...i sama se često dozivljavam i osjećam tako. I kao što se nebo utapa u moru, dvije su boje

koje se stapaju u jedno.

Nesavršeno savršenstvo...

Nesavršeno, jer odstupa od pravila...i nikada nije isto,a savršeno je upravo u tom nesavršenstvu..u toj

neprestanoj promjeni i igri.

I sve je upravo onako kako osjećam..tu predivnu igru u meni...izmedju nevinosti i čistoće...i strasti.

Čistoću osjećam kao istinu, a strast je jednostavno ovdje...neobuzdana i prisutna....i nemoguće je ne osjećati ju,

jer raste u svoj čistoći osjećaja...gotovo savršen sklad...a budi sreću.

I sve je rečeno u toj jednoj, samo jednoj riječi, a toliko je borbe i osjećaja potrebno...i strepnje, jer teško je

vjerovati da je naša...moja i da je dotakla upravo mene...nas, i promijenila sve, promijenila boje u meni, jer

sada osjećam nevjerojatnu bliskost sa nebom...i morem. Nijanse su iste, a u meni su vrlo tople i donose mi ljubav,

koja je samo moja, a isprepliće se i nadopunjuje sa sličnime...istime i stvara tu potrebnu harmoniju....sklad

koji postaje naš smisao...i snaga..i vjera, a vjera je upravo u njoj, jer je ona u meni...u nama i donosi

sreću......

....a sve je počelo u plavome...i sada se mogu doista osjetiti blizu ovome nebu, baš kao i moru, jer

jednostavno osjećam isto...

Nesavršenstvo savršenstva, jer i za mene koja ne volim savršeno, idealno je što je nesavršeno i zato je

lijepo i njezno.......i ponovno promatram nebo....još je prozirnije i još više išarano bijelom bojom, a moji osjećaji

naviru...sve je vrlo tiho, a zapravo glasno...u meni.

Teško mi je odvojiti pogled, jer putujem...i dotičem mislima ono, odlazim tamo gdje zelim biti...

...i kako bih mogla zaustaviti to putovanje?

Prestajem biti svjesna vremena, jer vrijeme mi sada ne predstavlja ništa...i sve je ništa spram onoga u meni,

a to je nemoguće opisati riječima...i meni, kao da mi nedostaju i zato putujem u mislima, ovim plavetnilom, a

tako je lagano i riječi mi nisu niti potrebne...ne sada...dovoljna mi je ova tišina...a govori puno...i više od riječi.

......volim putovati i otputovala sam...i traje, a sva ljepota je upravo u tom trajanju, jer ako traje i ovo plavo

postaje čarobno....puno značaja, tiho je i njezno, a zapravo glasno i neobuzdano...i samo moje...

....i samo naše....i za nas.

PROTIV STRUJE...

I nije mi jasno, ali uvijek sam na neki način plivala protiv struje. I činim to sasvim nesvjesno, slijedeći

samo porive...koje osjećam u sebi i činim ono što držim da je pravo,a prije svega prirodno... i upravo to

prirodno ima za mene značaj. U svemu tražim, želim pronaći iskonsko...i smatram da naše postupke

i razmišljanja trebaju prije svega uvjetovati neki prirodni procesi.

Svako odstupanje čini nas nesretnima, nezadovoljnim jedinkama kada oko sebe vidimo, a ponekad

i činimo loše, jer našim nezadovoljstvom uvjetujemo i naše ponašanje.

Ja imam svoju prirodnost...i ne mora biti ista kao ostale možda slična i normalno je da smo različiti u našoj

prirodnosti, a tražimo gotovo iste ili slične...i tu nastupa naše spajanje naših prirodnosti ili biti koje se

isprepliću i nadopunjuju i ako treba idu zajedno protiv struje, ali snaga je uvijek u zajedništvu i to je ono što

tražimo i želimo osjetiti,a zajedništvo znači i osjetiti sebe u nekome....kao i nekoga u sebi...a sve postaje

kemija i strujanje, a osjećaji postaju jedinstveni nježni i tihi kao i snažni i neobuzdani....ali postaju i ostaju u

nama kao naša snaga...i kada više ništa nije isto, pa čak niti prošlost nije ista. Neke stvari postaju

nebitne u svojoj neprirodnosti baš kao neka loša mrlja.

Svako opiranje vlastitoj biti postaje naše neprijateljstvo ....i uzaludno je tražiti razloge neprijateljstva

oko sebe...ono je uvijek u nama kada stupamo u konflikt...sami protiv sebe.... i to je jedina borba..uvijek

se borimo sami protiv sebe iako plivajući sa ostalima uz struju ne znači da smo pronašli mir sami

sa sobom....prečesto je sasvim suprotno, jer slijedite prirodnost nekoga vama sasvim neprirodnog...

...i zapravo ste nesretni...u vašoj neprirodnosti.

...i zato često plivam protiv struje ....iako se čini teže...možda i je...ili ipak nije, jer ničime ne mogu usporediti

ovaj osjećaj koji imam u sebi...iako ponekad postaje vrlo bolno...i tjera na odustajanje..i ne kažem, priznajem

posustajem..i to nastaje kao kriza moje prirodnosti, ali i to doživljavam samo kao loš trenutak, jer potrebno je

samo vratiti se onome iskonskome u sebi i osjetiti tu tihu veličanstvenost moje biti koja me traži i potiče

za nastavkom u traženju moje sličnosti u sličnome...iako je protiv struje, ali je moje..i dobro je, jer što više prihvaćamo ovo naše prirodno... postajemo jači, a i udarci manje bole, a neke neprirodnosti postaju sasvim nebitne... i bježim od njih... samo je nešto što uznemirava i zaustavlja,a nema svrhe u sukobljavanju... crpi tako potrebnu snagu, a još je toliko ispred... za proživjeti... i bolje je tražiti i ako imamo sreće u pronalaženju naših sličnosti, jer to i postaje naš smisao... kada i ovaj naš život postaje smislen,a besmislenost postaje nepoznati pojam.

...i jutros osjećam tišinu...

...tišinu moje svjesnosti osjećam kao prihvaćanje realnosti, i tu je taj bitan trenutak prihvaćanja i spajanja mojih osjećaja s mojm realnošću... i ne kažem da ne boli, ali istina je upravo i u toj boli... iako zvuči pomalo čudno, ali ponekad i u toj našoj boli možemo pronaći našu sreću, ako smo spremni u prihvaćanju naše neminovnosti.

Samo odbijanje neminovnosti stvara nam nelagodu, a potrebno je samo prepustiti se...

... lagano, baš tako činim zatvorenih očiju...

... i tiho je jutros, i moje misli putuju lijeno, usporeno, bojažljivo, prelijećem njima kilometre i putujem kroz vrijeme... kroz neke prošle snove i ... sjećanja... i osjećam se pomalo zbrkano, ponekad zbunjuje ono što otkrivam, ono što sam ostavila mojoj neprirodnosti,a želim se vratiti u neko staro stanje... već zaboravljeno, ostavljeno negdje u sjećanjima... i taj put kroz vrijeme osjećam danas snažno... nečega što susrećem željela bih i pobjeći... zaboraviti, želim misliti da nije nikada bilo tu moje proživljeno, ali poniranje u sebe često postaje nemilordno. Iako na meni sve odaje mirnoću, mir je ovoga puta samo vanjska forma... dok u meni nastavljam... sukob... sama sa sobom, i sve je isprepleteno.

Sjećanja i stvarnost

bol i radost

razum i osjećaji

svjetlost i tama

...i boje... puno boja jer volim boje i svaki odlazak unatrag vežem uz boje, a najviše volim pastelnu jer kroz njih živim blagost ali mi nisu strane niti one jarke, jer volim i strast... i postajem svjesna kontrasta u sebi...

... blagost i strast, kao osjećaj moje prirodnostii moje snage u tom kretanju ka novome... iako i protiv struje, ali kao dio mene bez obzira na sve i ovo buđenje, povratak... postaje moja realnost koja je u stanju shvatiti i moje osjećaje... a boja je pastelno plava, pomalo i tirkizna... pomiješana sa crvenom... i nisam sama na tom putu protiv struje... i bojama slikam život