IZLAZAK....

Dobro je izaći iz samih sebe...iako i ja to činim vrlo rijetko, a mojim izlaskom pridružujem se isto tako

rijetkima...i priznajem da sam vrlo bojažljiva, plaha i uznemirena..

...jer izlazim sama, razotkrivam sebe, napuštam sigurnost

moje zatvorenosti...

I bojimo se posljedica, kao i opasnosti naše neopreznosti,...a katkada oprez nema ništa sa time,

jer dešava se iznenada...nepredviđeno, a ponekad i snažno..ta potreba za sakrivanjem, polako nestaje

iako se osjećamo sigurni u našem drijemežu, možda i spokojni, ali nije li u ljudskoj prirodi

najprirodnije istraživati?...a ponekad istražujemo i lutamo previše, i sve traje kao vječnost..

..i vraćamo se razočarani u sigurnost svoje nutrine...

ali sami...i čvrsto zatvaramo vrata...i tada i naša duša spava, umorna od lutanja i....udaraca...

...traži spokoj, a ono što pronalazi često je samo privid onoga u što želimo vjerovati, jer trudimo se

razumom objasniti osjećaje...a to je jednostavno nemoguće...i sve postaje

zamršeno...nejasno...i nestvarno,

a nestvarnost razuma nije isto što i nestvarnost osjećaja...za mene je to prije svega proturječje.

Gubiti se u nestvarnosti razuma postaje bolest, jer teško je pronaći sebe...

i sve postaje mučno, tegobno.

....a nestvarnost osjećaja može biti i naša lijepa priča kada oko nas sve postaje muzika

...i želja je jedna jedina..nastaviti svirati..i tiho pjevušiti, a duša nam pleše

i to postaju trenuci našeg razotkrivanja i traženja...

...sebe u drugome i onoga drugog u sebi...

i osjećaj je božanstven, isprva plah, lagan i tih...i gotovo da ne čujemo niti vlastiti šapat...

a šapat je posljedica naše bojažljivosti i straha...ponekad i nesvjesnog.

Bojazni od ranjavanja i osjećaja povrijeđenosti i nevoljkosti povratka u našu nutrinu...

jer tako je lijepo izaći i osjećati ovu slobodu...nesputanost misli i ljubavi

i želja je pronaći odgovor na našu muziku...i nastaviti plesati

kada razumno postaje ne razmišljati razumom, a naša muzika postaje sve jača

glasnija...i više ne želimo razmišljati o povratku...

....a sam rizik postaje nepoznata riječ, jer postaje nestvarno, a sreća nastaje kada se gubimo

u toj našoj nestvarnosti osjećaja, kada i nestvarno počinjemo prihvaćati kao našu neminovnost

i našu stvarnost...

...i vrhunac je upravo u tome

u stvarnosti naše nestvarnosti.....

...i znam kada sam sretna...u uobičajenosti moje nestvarnosti...

a vrata mojeg mira

zatvaram

...i ne želim povratak, jer moj smisao postaje moj nemir...

tako nestvaran, a sve više blizak....

...i budim se u njemu, živim u njemu i spavam obavijena njime

a moji horizonti postaju daleki i beskrajni i zovu me.


...a volim daljine 

daljina za mene znači nada, znači život, živjeti ga u potpunosti...bez straha

daljina znači i toliko željena sigurnost i nešto što me čeka...

...tamo negdje

daljina je i put kojim prolazim...ponekad i vrlo brzo...pa zastanem..odmaram, krećem

ponovno, lagano...ali naprijed...bez posustajanja..i pogled imam usmjeren, tamo nekuda naprijed,

a put je označen..iako nepoznat,ali je put...i vodi ka nečemu,

jer bit je u kretanju..i sve se pokreće, pa i nada u našem kretanju..

..i zato nema završetka, kao niti stajanja...samo odmora, jer tamo na horizontu

još uvijek nešto čeka...nas...a to je naše i ne želim moju priču ostaviti nedorečenu.

i moj život postaje priča, a volim pisati i moje riječi istražuju i traže odgovore,

a ne vjerujem u konačno...

...konačno bi značio završetak,

a ja volim horizonte i beskonačnost...kada život postaje

beskonačno traženje..

...mene u njemu...

...i njega u meni.