SVE TO ĆU BITI...

...kad pišem stihove noću, sanjam ponekad danju
...da li sam samo sanjalica
...slučajni prolaznik?

...slučajno krenuh,
...slučajno te sretoh
...i namjerno zastah.

...kad mi sjeta dotakne san,
...kad mi misao postane samo dah,
...poći ću i pretvoriti se u suzu zimsku.

...a ti, ti me zamišljaj kao u proljeće slap
i žuboriti ću kao da presahla nisam
...kad pomisliš da nema me više,
umij se pjesmom šumskoga jutra u proljeće.

...kad zaželiš pronaći me u danima budućim
...kad sjena te zavije, pronađi me u mirisu kiše...
...kad zaželiš osjetiti ponovno jednog dana mene,
pronađi me u žuboru, pomiluj travu i milovat ću te.

...kad zaželiš zagrljaj jednog dana,
ljubit ću te ljetnim danom, grijati ti dušu,
baš kao danas.

...ako ćeš rukama ćutiti led,
zamišljaj me kao prvi proljetni dah
...voli me kao ljetno jutro
...sve to čini, ako me jednog dana zaželiš...


I ne brini dušo, naći ću te,
a biti ću lagani lahor, ljetni pljusak
morski val, ptica u mislima tvojim,
a duša će biti topla, jer sve to biti ću opet ja,
baš sve, sve ovo što i danas jesam
...za tebe...biti ćemo mi...baš kao danas.

... i biti ću rijeka
...i biti ću iskra,
...a noću biti ću zvijezda padalica
...doći ću, šapnuti ti želju
...baš kao danas.

..Jednog dana,
...ostati ćemo u svakom udisaju
...u svakoj stopi,
...bezvremenski,
...bezuvjetno
...i iznad oblaka
...i preko mora...bez granica
...dotičući vrhove, dodirujući rubove,
...rasplinuti u kapi, ugrijani srećom, milovani milošću
...ispunjeni neograničenim, probuđeni željom, uspavani strašću.

...nestali i u nekom vremenu budućem
...sanjani i u nekom budućem snu,
...sve to ću biti zauvijek...za tebe dušo moja...

KAD UMIRE PTICA...

....i kao da nestajem
...i kao da umirem
...i kao da me nema
...i kao da nisam samo suza
...i kao da ne brišem obraze
...bez traga, bez sjene,bez daha,
...kao da samo nestajem i odlazim.

A sanjala sam noćas da bijah ptica
I moja duša bijaše ptica, sjajna, nježna, drhtava.
A putovala je...baš ka ona
Slobodna, nesputana, zaigrana.
Budila se jutrom, pjevala danu, sanjala vječnost,
A vječnost samo sjećanje osta.
Bila je malena i nježna, krhko prkosila prkosu.

Tužno je kad umire ptica
...slomljena burom,
...uplakana kišom
U tišini ledenoj i mukloj, prijetećoj
....bez ptice u sebi i nismo živi.

Samo suza zarobljena ledom
Samo kapljica iščezla na suncu
Samo pogled koji se gasi
Samo ruka zgrčena u šaku
Samo srce pokopano sjenom
...klonulo...baš kao ptica
Slomljena burom
Slomljena strahom
Slomljena očajem
... i kad umire sama...

A postoje ptice i kad ih više nema
Pjevaju u noći, jer bile su možda nekad i voljene
Tad od nekud prodire pjesma
....čeznutljiva, željna, a plače sama...

Ponekad, zastanem, slušam
Olovne su granice, teško je nebo, jer
Ćutim tugu, a ona malena krhka nastavlja
Svoj pjev...slatki, ljubavi željna
...zbog ljubavi sjetna
I zbog ljubavi možda nekad i sretna

Čeznutljivo
...nježno
...i čuje ju još samo onaj tko čuti može
...a putuje drhtavo, plaho, sama
....preko neba
...preko zvijezda
....pa sve do vječnosti............

ŠEĆERNE ZVJEZDICE

Snježno je jutro..
Tišina Svetosti....
U toplini doma ćutim mirise i spokoj Blaženosti
Zaspao je nespokoj...iščezao, ispran kišama
A vrijeme putuje obavijeno mirisom cimeta i svježe naranče
Sad kad sve miruje, a blaguje ljepota.

Tiho,tiho, još tiše...zvjezdica, pa zvjezdica....tako je čisto u zimskoj hladnoći,
A griju ju pečeni kesteni i miris dima upaljene vatre...
Ogrnuta čulima topline, mirisa i svjetlosti bjeline, posipana snježnom rosom,
Slatka je kao šećer, a stope mi ostavljaju tragove,
Tragove moje prošlim stazama, a koračam naprijed i naprijed,
Obavijena cimetom, mirisom kuhanog vina i budi mi čula... još snažnije,
Treperava toplina, posipana Nebeskim zvjezdicama začinjena cimetom
Slatki je spokoj smiraja i sreće
Slatki je spokoj čekanja... još malo....

Stope mi prekriva šećerni prah, a ja koračam dalje
Iz snježne večeri, a već je jutro.

... mirisi mame, nadražuju čula,
Prepuštena bijelim zvijezdicama i okupana cimetom,
Zima je, a tako toplo....iz daljine čuju se zvona...
Milozvučno... zastajem.... osluškujem,
Razlijevaju se bijelim širinama, od jačega ka tišem,
Pa zamiru, uspavana samo na tren razbuđena snježnom čarolijom...

A ja, ...odlazim... lijeno, neodlučno,
Sreća je da miris još ostaje,
Još dugo u sjećanju,
Sladak kao cimet i svjež kao naranča
I ovaj kratki trenutak poklonjene mi Božje milosti....