MALO MOJE DUŠE...

Volim Božić, jednostavno ga volim...oduvijek...
I svake godine iznova živim i osjećam tu čaroliju...ali volim prije svega njegovu Svetost i tišinu..volim misliti da nam nosi nadu,a još više želim vjerovati da rastjeruje tugu, iako mnogi u njega ulaze s tugom...i upravo je jača,boli još više...kao i samoća...opterećuje još više, i nitko ne bi trebao biti sam...ove dane.
Moj Božić je vrijeme kad s naročitom sjetom mislim o onima koje više nemam, izgubila sam ih, a voljela bih još imati ih kraj sebe...mogla bih im reći sve ono za što nisam imala vremena...a osjećala sam i ljutnju , jer su me napustili, bez da sam bila svjesna da me napuštaju...i još danas se pitam da li sam zapravo napustila ja njih, bez da sam pokušala usporiti vrijeme...moje i njihovo...a možda su me čekali, uzaludno i nadali se, željeli biti i ostati još malo uz mene..
Svaki odlazak ostavlja prazninu, pokušavam svaki dan tu moju prazninu puniti mojim sjećanjima, ljubavlju...kao i riječima one koje bih uputila da su još uvijek ovdje negdje prisutni.
Nastojim vjerovati da puko fizičko prisustvo postaje nebitno...volim misliti da su ipak tu negdje...prate me u stopu,a moje suze ne plačem sama...i olakšanje nakon tuge zahvaljujem njima...mojoj svjetlosti..i njima..i toplini koju osjećam kad mislim na njih...i nije teško pronaći prisutnost..baš ovdje..i kad noću ostajem zagledana u nebo,a tako će biti i ovog Božića,a voljela bih reći toliko toga.
Znam da ovaj spokoj i mir osjećam i kroz njih i kad ostajem ovako netremice, nepomično zagledana u daljinu, tražeći...
...i gotovo da mogu osjetiti ponovno toplinu pogleda,a možda je baš to prisustvo uzrok ovoj blagosti, milosti i ljepoti svetosti tišine...
...i zato je za mene Božić bio i ostao praznik blagosti, skromnosti, milosti i svetosti tišine...i dovoljno je moći osjećati tišinu...često putujem u moju tišinu, volim ovaj osjećaj kada me sve preplavi,a postajem nesvjesna vremena, prolaznosti i trenutka, putujem nekim poznatim i zaboravljenim pravcima.
Ako mislite da ste sami shvatiti ćete da ste u zabludi, nema samoće kraj svih onih koji su vas voljeli...i nastavljaju i dalje...uvijek ima netko tko je uz vas iako možda i ne pukom fizičkom prisutnošću.
A što može značiti samo fizička prisutnost bez one melodije koju osjećate u sebi kada nastavljate živjeti s vašim dragima...samoća postaje samo fizičko stanje nerealno vašoj duši,a uvijek je duša bila naš odraz koji smo ostavljali i nastavljamo ostavljati u našoj sadašnjosti i nekoj vječnosti.
Bogata duša nikada nije sama, jer ipak mi dušom našom ocrtavamo sebe...a bogatstvo ne nalazimo u ispraznome...
Isprazni su ljudi siromašni duhom, i zapravo su sami oni...iako nesvjesni,ali za svakog postoji trenutak tišine i istine...Božićna noć je jedna od onih istina.
I da li nam je duša prazna?
Možete li još uvijek u mislima razgovarati s onima koje nemate više,a sigurna sam da nas nastavljaju uporno pratiti u ovom našem zemaljskom putovanju...i vjerujem da nisu odustali...iako mi možda ponekad odustajemo od njih,a odustajemo baš onda kada se prepuštamo životu bez da razmišljamo što činimo...i živimo život u histeriji,a duša nam je sve više prazna...
Božić je vrijeme razgovora...i pomirenja...sami sa sobom...u tišini...i povratka na neki početak, nekim poznatim stazama..iskonskome...i prije svega blagosti...i milosti...i ljubavi.

ŽELITE LI BOŽIĆ U LJUBAVI...?

Želim misliti da nećete razmišljati samo danas o ljubavi, jer onda i sama ljubav ne bi imala smisla. Ljubav nema ograda po ničemu, lijepa je upravo stoga što ponekad  dolazi tiho i nastavlja postojati u nama sve jače i jače..

Nameće nam se..silovito i ponekad koliko god tražili oduprijeti se.. nemoguće je..dolazi neprimjetno i razvija se svom žestinom osjećaja, te postaje sve više glasna i prisutna u nama.

Ponekad je uzajamna...tada to možemo nazivati i uzajamnom neopisivom srećom..ipak često, vrlo često volimo sami i nemoćni smo u toj ljubavi, jer vlada u nama, a mi više ne vladamo samim sobom..i osjećamo se nesretnim, ali pitam Vas..bez obzira na sve da li bi mogli opstati bez nje? I, da li bi se osjećali ljudskima?

Često, vrlo često razmišljam da bi svijet ipak mogao biti humaniji samo da smo imali više ljubavi..ali ne.. čovjek je nastavio živjeti i boreći se protiv nje..i sve, baš sve sto nam se događaja oko nas..sve je to zapravo ljudska borba protiv ljubavi...i čovjek postaje nesvjestan da je ta borba neprirodna, te se bori sam protiv sebe..i sav napredak čovječanstva postaje uzaludan i nebitan..a borba je neravnopravna, koliko god se čovjek osjecao moćnim...ali gubi svakim danom sve više i postaje mizeran.

Ipak postoje hrabri, a hrabri su oni koji ne odbacuju ljubav.. prihvaćaju je punim i otvorenim srcem...i zbog toga su hrabri, jer čine se različiti i neprilagodjeni ovom svijetu..iako su prirodni..oni..koji voljeti znaju..ali čovjek je i od njih uspio napraviti čudne ljude...ali oni ne posustaju, jer drugačije i ne znaju...nego voljeti...pa i onoga tko ih osudjuje zbog te njihove ljubavi...jer u tome je njezina smisao...

I dobro je dok postoje oni..jer bude nadu, koja ne može biti samo iluzija da ćemo se ipak vratiti prirodnome...i onome što je dio nas..usadjeno u naše gene bez obzira na rasu i vjeru...

Jedino što moramo učiniti...opustiti se i pustiti da budemo pobjeđeni u toj uzaludnoj borbi sami protiv sebe...a zapravo to će na kraju biti naša pobjeda, te će možda i sav ovaj naš napredak krenuti u drugome smjeru..ka boljem čovjeku...i sve bi ponovno imalo smisla...a toliko malo je potrebno.

Želim vjerovati da je to moguće, jer i iz samog vjerovanja, rađa se cilj i ako bi svakim danom sve više nas počelo vjerovati u taj cilj.. život ponovno postaje moguć..a postati će moguć jedino kada i ako prihvatimo ljubav...bezuvjetno...bez ograda..kako to samo ljubav i može biti, jer inače sve drugo više nije ljubav. Ona može biti samo bezuvjetna , daje i za uzvrat ne traži ništa...i samim time gubi se pojam sebičnosti, jer kada volimo sretni smo jer volimo. Naša sreća postaje ljubav , i bez nje ništa drugo nije bitno...i to je više nego očigledno, ali još uvijek je puno slijepih i nerazumnih....i to ne od ljubavi, vec od njezinog pomanjkanja.

Čovječanstvo je postalo slijepo na osjećaje, a treba jednostavno krenuti od jedinke...od čovjeka samog..od nas samih.

Pogledajte se unutar sebe..sami..i postanite ono što zapravo jeste, a izbacite ono što niste..probudite ono uspavano i zatomljeno u sebi...možda ćete zaželjeti i zaplakati..i neka krenu...možda..suze, jer biti će to vjerujte mi Vaša pobjeda..ne znak slabosti. Naprotiv znak slabosti je ako ne volite. Zar to ne primjećujete? Osvrnite se oko sebe..što nam je donijela ta ljudska slabost, a mogli bismo reći i bolest...pomanjkanje ljubavi. Vjerojatno to niste odavno učinili..ja to svaki dan činim..i kada pišem, pišem iz ljubavi, bez obzira o kojoj se temi radilo...uvijek osjećam ljubav, a mislim da ju morate osjećati i vi..i ako sam i samo malo pomogla da osjetite tu ljubav..sretna sam upravo zbog toga...meni je i to dovoljno, sretna sam baš zato jer mogu pripadati možda onima koje danas nazivaju neprilagodjenima..jer nikada ne bih mogla zivjeti bez osjećaja i sve te pozitivne energije...koju želim pruziti i Vama i vjerujem u Vas..da ćete ju Vi znati pružiti i drugima..i neka ljubav ponovno postane nasa bit..oko koje se sve vrti...i svijet ce ponovno postati dostojan čovjeka.

I DUHOM ŽIVIM VRIJEME MOJE...

A ponekad sjećanje dođe,
na moje želje
moje snove

I danas ponekad mislima krenem ka vremenu koje živjela sam samo nadanjima mojim...
i bilo je prirodno život svesti samo u jednu običnu nadu, i ne misliti na
ono nešto što ostavih iza nekome vremenu dotrajalom...i svjesni izgubljenog želimo ostati barem u njoj...u nekoj laži, u nekoj lošoj iluziji,
a volimo ju tumačiti nadom...
jer ona traje, putuje kroz vrijeme..
i moja je nada putovala vremenom mojim
i danas ju slušam...kao pripovjedača moje tišine
u njoj pronalazim strepnje...

A bilo bi okrutno ubiti snove,
i ne ostaviti više ništa
...ostala bi sjena naša
...ostala bi sjena moja
...a niti čovjek više nije čovjek.
I neka mi oduzmu sve, a nisu mi mogli oduzeti ništa
ako i dalje snivam...moje snove, jer njima vraćam sebe meni
..i budim se jutrom i jedva vidljivom slutnjom
i njome živimo život, i kada više ne prepoznajemo sebe i kada samo ostaje ona, ostajem negdje i ja
..i tako zagrljene koračamo nespokojem vremena
i što može značiti i ova strepnja ...
...duhovnim negiram fizičko
i moju stvarnost živim duhom mojim
apstrakcijom živim moje tjelesno
niti samoće više nema
ubijena je nadom i vremenom mojim....

IZMEĐU TUGE I SREĆE...SUZE

Postoje ljudi koji se rađaju, žive i umiru s tugom i tuga njihova postaje tužna svakodnevnica, istina koju teško prihvaćamo riječima, ali ju usprkos našem protivljenju živimo.
Često sam se pitala zašto su ljudi više tužni, a manje žive sreću?
Možda i zato što smo više u stanju osjećati tugom. Osjećanje sreće i srećom postaje sjeta i želja... Sjeta na sreću, a i sama sreća doživljena i življena postaje naša plahost, bojažljivo lagano treperenje našega bivstva.
Moju sreću volim živjeti tiho upravo iz bojazni... volim ju ponekad i sakriti duboko u sebi... od neželjenih pogleda, jer prečesto hladni pogledi zamućuju ovu blistavost i nevinost koju pohranjujem, jer bojim se i tuge..
Tuga razara i gasi svjetlo u našim očima i zato moju sreću sklanjam na sigurno...ne želim postati dijelom vojske ljudi ugaslih očiju...
Tuga razara, na početku stišava, zatim prekriva, gasi potpuno našu melodiju i ustupa mjesto praznini.

Ne volim dane kada praznina živi sa mnom,a svaka sreća boji se praznine...i teško ju je ponovno nastaniti, jer i sunce ne voli pomrčinu... umanjuje sjaj i čistoću...i hladno je..i zato je još teža..
Jednom nastanjena tuga odbija sreću, čini sve, baš sve da bi ju zaboravila, jer tuga ne može pamtiti sreću...
...i zato postoje tužni ljudi, jer ne primjećuju sreću...ona za njih postoji samo kao neko zaboravljeno stanje duha...ostaje samo kao neka muzika kojoj više nismo u stanju zapamtiti niti refren...

Naučili smo se ubijati sreću...umjesto tugu..
...i jutro je ponovno osvanulo oblačno, a mene je nebo oduvijek ostavljalo bez daha, mogla bih ga satima promatrati bez svjesnosti prolaznosti vremena..i nema dosade, oduvijek me je ostavljalo bez daha, jer nikada nije bilo isto, samo je tuga uvijek ista...pretužna.
Danas je nebo bilo sivo, ljubičasto, vrlo jako, teško..budilo je u meni nemir i strepnju...ipak je u isto vrijeme bilo veličanstveno i duboko, a ja ja sam uživala zaranjajući i moje misli i više nisam primjećivala granice...
...i sama sam počela gledati istim bojama...i bila sretna kasnije u poklonjenoj blagosti s neba kad me je obujmilo u svoj mogućoj blagosti i nježnosti pastelno plavoga...trenuci su to ustupanja praznine mojoj muzici.

I zašto neki umiru s tugom?
Možda nisu znali više gledati prema nebu
možda nisu znali prepoznati boje, a
možda su trebali početi barem od refrena neke nekada davno slušane melodije...
one koja im je nekad palila svjetlost u očima..
a možda su jednostavno zaboravili biti sretni ili su mislili da sreća ne pripada njima?

Želim voljeti sreću, a žaliti tugu...
I nije jednostavno žaliti tugu...postoji rizik započeti žaliti sami sebe, a žaliti sami sebe put je u beznađe... tamo gdje bivstvuje hladnoća...i samoća.
Žaleći sami sebe ostajemo sami, a samoća odbija toplinu...bez topline nema svjetlosti i zato pogled spuštamo sve više, možda i zato da nas netko ne bi pitao gdje nam je nestala svjetlost.
I tako tuga postaje sve više samo naša...iako ju ne volimo ona nas želi i prožima sve više..i zato neki umiru s tugom, jer ostali su u vlastitom beznađu bez da su pokušali razgrnuti nebo. Razgrnuti nebo značilo bi pronaći ponovno svjetlost, i blijedi osmijeh i možda, možda i malo sreće.

I ne želim pisati o tuzi i sreći da bih vas učinila tužnima...želim pisati o toplini onu koju živim, ali bilo je i dana praznine kada sam samo tražila razgrnuti moje nebo...
Tužne ljude treba voljeti, kako bi oni jednoga dana ponovno željeli voljeti sebe..i počeli možda i plakati..
...i to je to olakšanje...izlazak iz beznađa, jer duboka tuga više ne poznaje suze...i zato volim suze...
...a često su i odraz sreće i udarac tuzi našoj.
Moguće je svakom novom suzom udaljiti ju od sebe.
Vjerujem da svakom suzom ispiremo pogled...i palimo svjetlost...
...i zato plačite u tuzi, jer to znači da još uvijek vjerujete da sreća postoji i za vas.........

JEDNOSTAVNO SREĆA....

Da mi je zaustaviti vrijeme,
ostati ovaj tren mislima samo na danas
i ne željeti ništa više...
Da mi je moći mojom ljubavlju slikati osmijeh...
Da mi je moći ovaj tren zaustaviti dah...

...i tonem lagano...obavijena laganom nesvjesticom...
i tijelo fizički više nije moje,a ovaj čas živim kao trenutak predaje,
a ipak ostavljam nespokoj i nemir...

i da mi je moći ne misliti na sutra
ne želim ovo danas ostaviti kao jučer
niti jučer želim osjećati kao sutra, jer..
želim jednostavno ovo sada, jer danas sam ono i što jesam
kad osjećam sebe...i vidim sebe samo u njemu
i progovaram njemu i u njemu...
...a njega živim u sadašnjosti mojoj
u svakom dahu
u plahosti pogleda
u bojažljivosti tek probuđenog sna...

i zato danas živim njega baš kao što živim samu sebe
i ne čekam ništa preko snova, jer snivam....
i živim u mom snu
i koračam bez da dodirujem tlo
i govorim a ne čujem glas...
a mojim pogledom obuhvaćam samo jedno
...i vidim osmijeh, a osjećam ljubav

i moja duša razlijeva se tišinom...i putuje
i želim mojom srećom zagrliti svijet
i želim mojom srećom potisnuti bol
i želim ovo danas razliti, umrljati srećom svaku samoću
i biti sutra ono što živim danas

umrljana srećom, razlivena tišinom
i nikada više prepuštena nepreglednosti i beznačajnosti vremena...
i osjećam vrijeme koje živim mojim snom,
a moje vrijeme postaje konačno moj smisao
a moj smisao prepuštam mojoj sreći...

a moje ime danas šapuće i vjetar,
jer vrijeme živim smislenošću mojom
i moje postaje njegovo stopljeno vremenom našim.

CRNO...CRVENO...NARANČASTO....

Uporno sam nastojala negirati, okretati glavu, ne ulazeći u čitanje tekstova o nekim desavanjima iz proŠlog stoljeća..iako Vam moram priznati iskreno u zadnje vrijeme sve rjeđe čitam novinske članke u cjelosti, jer nemam živaca, dosađujem se, ne samo zato što nisam nikada podnosila školski štreberski način pisanja, jer na kraju čitate, a ništa ne saznate, ostajete jos više prazni, a mene koja i sama pišem živcira mrcvarenje riječi ljudi koji bi se u životu trebali baviti nečim drugim, a ne pisanjem...
No, da se vratim na započetu misao, uporno sam nastojala izbjeći o događajima koji su se dešavali u prošlom stoljeću, nastojeći pisati o aktualnom, ali Hrvati ne bi bili Hrvati da sada ponovno u ovim kompliciranim momentima ne izvlače događaje iz naftalina, kojekakve vampire kojima namjerno ne želim spominjati ime, jer im ne želim davati publicitet. Izvlači se kojekakva ikonografija i od strane crnih i crvenih i onih miješanih..Neki "pretedenti" na eventualne buduće političke položaje paradiraju npr. ponosno sa Che Guevarom...njihova fotografija sa Che Guevarom! Monstruozno! I koja bi poruka trebala biti? Glasajte za Che Guevaru, jer oni Vam nista ne znaju reći, osim možda kakovog političkog otrcanog pamfleta. Oni drugi imaju isto tako svoje "igrače".....iz prošlosti. Niti oni ne znaju ništa reći..barem ništa pametnog.
Samo reže jedni na druge, ponavljaju floskule i mašu sa slikama. Ne osjećate li se uvrijedjeni zbog toga? Toliko malo drže do vašeg intelekta da misle da je to sasvim dovoljno za dobiti izbore. A, možda i je? Do sada je funkcioniralo dobro...za njih. Ispred vaših očiju već 20 godina promiče plejada groteksnih likova kojima ste Vi dali moć. I čini mi se kao da je riječ o monarhiji. Stalno isti... počeli kao mlađi ljudi da bi ostarili na položajima..a sada pred mirovinom počeli su izvlačiti i svoju djecu, familiju, kako se to zapravo u monarhiji i radi...po principu nasljedjivanja, a vi tobože glasujete. A, moze im i biti! "Kupuju" Vas stalno na isti "štos". Medjusobna podjela Hrvata...i dok se vi dijelite i oni dijele ali opljačkano, ono što je nekada bilo Vaše, a sad je njihovo....i tek sad nam je jasno koliko je Hrvatska zapravo bila bogata zemlja kada su se tako velikom broju obogatili svi ti silni "domoljubi" koji su znali samo dobro prema potrebi mijenjati boje....
I ovi što danas nose Che Guevaru, možda su prije nekog vremena paradirali s razlicitom ikonografijom! A, tko bi se toga više sjećao? Ionako niste zapamtili one koji su nosili već one koga su nosili.
Dolazimo do prve i jedne od najbitnijih činjenica za Hrvate. Sklonost besmislenim podjelama. I sad su se ponovno uzburkali duhovi poslije dogadjaja na sudu za ratne zločine..o kojem ne želim trošiti previše riječi...jer je postao svrha samome sebi..sva ta ogromna mašinerija , svi ti ogromni troškovi, odskočna daska za političke i pravničke karijere...i sve fukcionira jako dobro dok se ne diraju NEDODIRLJIVI, a nije niti potrebno, uvijek će se naći neki političari kao što su hrvatski koji će maksimalno surađivati u nadi da sebi donesu spas. Baš kao i "pokajnici" (pentito) u mafijaškim procesima. Neki prođu dobro, a neki "izgore".
Sud za ratne zločine je daleko od onoga što bi trebao biti. što je za nekoga zločin, za drugoga je legitimna obrana..to je sud.. poprište političkih lobija, gdje mi po običaju izvlačimo "deblji " kraj. Svojom krivicom...Da se razumijemo ratne zločine treba kažnjavati . ali SVE i SVAKOGA, bez iznimke, ne samo pojedine.
No, Hrvati bi trebali konačno razmisljati kao jedna nacija, bez podjela! Samim podjelama daju snagu onima koji ih iniciraju, a zbog zasitite osobnih privilegija i nesmetanog "lova u mutnom".
I dok vi nastavljate "režati" jedni na druge, njima je jako dobro... pažnja nacije odvučena je od bitnih tekućih problema. Oni Vam u javnosti glume da se "prepucavaju" ili čak "mrze", a zapravo se vole, jer jedni drugima pomažu...i jako dobro žive..Vi sve lošije, jer Vam bacaju samo kosti i mrvice sa svoje trpeze...
Prestanite biti zahvalni za te mrvice, poželite si i Vi dobar komad mesa, pod preduvjetom da ih prestanete slušati i lajati i režati, na nešto i nekoga..a za što Vas upucuju oni.....
....a boje mijenjajte samo zbog boja, mode, a ako bas želite pripadati boji..odaberite recimo narančastu..boju radosti i mudrosti..s naglaskom na MUDROST, koje ste do sada imali premalo....