Postoje ljudi koji se rađaju, žive i umiru s tugom i tuga njihova postaje tužna svakodnevnica, istina koju teško prihvaćamo riječima, ali ju usprkos našem protivljenju živimo.
Često sam se pitala zašto su ljudi više tužni, a manje žive sreću?
Možda i zato što smo više u stanju osjećati tugom. Osjećanje sreće i srećom postaje sjeta i želja... Sjeta na sreću, a i sama sreća doživljena i življena postaje naša plahost, bojažljivo lagano treperenje našega bivstva.
Moju sreću volim živjeti tiho upravo iz bojazni... volim ju ponekad i sakriti duboko u sebi... od neželjenih pogleda, jer prečesto hladni pogledi zamućuju ovu blistavost i nevinost koju pohranjujem, jer bojim se i tuge..
Tuga razara i gasi svjetlo u našim očima i zato moju sreću sklanjam na sigurno...ne želim postati dijelom vojske ljudi ugaslih očiju...
Tuga razara, na početku stišava, zatim prekriva, gasi potpuno našu melodiju i ustupa mjesto praznini.
Ne volim dane kada praznina živi sa mnom,a svaka sreća boji se praznine...i teško ju je ponovno nastaniti, jer i sunce ne voli pomrčinu... umanjuje sjaj i čistoću...i hladno je..i zato je još teža..
Jednom nastanjena tuga odbija sreću, čini sve, baš sve da bi ju zaboravila, jer tuga ne može pamtiti sreću...
...i zato postoje tužni ljudi, jer ne primjećuju sreću...ona za njih postoji samo kao neko zaboravljeno stanje duha...ostaje samo kao neka muzika kojoj više nismo u stanju zapamtiti niti refren...
Naučili smo se ubijati sreću...umjesto tugu..
...i jutro je ponovno osvanulo oblačno, a mene je nebo oduvijek ostavljalo bez daha, mogla bih ga satima promatrati bez svjesnosti prolaznosti vremena..i nema dosade, oduvijek me je ostavljalo bez daha, jer nikada nije bilo isto, samo je tuga uvijek ista...pretužna.
Danas je nebo bilo sivo, ljubičasto, vrlo jako, teško..budilo je u meni nemir i strepnju...ipak je u isto vrijeme bilo veličanstveno i duboko, a ja ja sam uživala zaranjajući i moje misli i više nisam primjećivala granice...
...i sama sam počela gledati istim bojama...i bila sretna kasnije u poklonjenoj blagosti s neba kad me je obujmilo u svoj mogućoj blagosti i nježnosti pastelno plavoga...trenuci su to ustupanja praznine mojoj muzici.
I zašto neki umiru s tugom?
Možda nisu znali više gledati prema nebu
možda nisu znali prepoznati boje, a
možda su trebali početi barem od refrena neke nekada davno slušane melodije...
one koja im je nekad palila svjetlost u očima..
a možda su jednostavno zaboravili biti sretni ili su mislili da sreća ne pripada njima?
Želim voljeti sreću, a žaliti tugu...
I nije jednostavno žaliti tugu...postoji rizik započeti žaliti sami sebe, a žaliti sami sebe put je u beznađe... tamo gdje bivstvuje hladnoća...i samoća.
Žaleći sami sebe ostajemo sami, a samoća odbija toplinu...bez topline nema svjetlosti i zato pogled spuštamo sve više, možda i zato da nas netko ne bi pitao gdje nam je nestala svjetlost.
I tako tuga postaje sve više samo naša...iako ju ne volimo ona nas želi i prožima sve više..i zato neki umiru s tugom, jer ostali su u vlastitom beznađu bez da su pokušali razgrnuti nebo. Razgrnuti nebo značilo bi pronaći ponovno svjetlost, i blijedi osmijeh i možda, možda i malo sreće.
I ne želim pisati o tuzi i sreći da bih vas učinila tužnima...želim pisati o toplini onu koju živim, ali bilo je i dana praznine kada sam samo tražila razgrnuti moje nebo...
Tužne ljude treba voljeti, kako bi oni jednoga dana ponovno željeli voljeti sebe..i počeli možda i plakati..
...i to je to olakšanje...izlazak iz beznađa, jer duboka tuga više ne poznaje suze...i zato volim suze...
...a često su i odraz sreće i udarac tuzi našoj.
Moguće je svakom novom suzom udaljiti ju od sebe.
Vjerujem da svakom suzom ispiremo pogled...i palimo svjetlost...
...i zato plačite u tuzi, jer to znači da još uvijek vjerujete da sreća postoji i za vas.........
Često sam se pitala zašto su ljudi više tužni, a manje žive sreću?
Možda i zato što smo više u stanju osjećati tugom. Osjećanje sreće i srećom postaje sjeta i želja... Sjeta na sreću, a i sama sreća doživljena i življena postaje naša plahost, bojažljivo lagano treperenje našega bivstva.
Moju sreću volim živjeti tiho upravo iz bojazni... volim ju ponekad i sakriti duboko u sebi... od neželjenih pogleda, jer prečesto hladni pogledi zamućuju ovu blistavost i nevinost koju pohranjujem, jer bojim se i tuge..
Tuga razara i gasi svjetlo u našim očima i zato moju sreću sklanjam na sigurno...ne želim postati dijelom vojske ljudi ugaslih očiju...
Tuga razara, na početku stišava, zatim prekriva, gasi potpuno našu melodiju i ustupa mjesto praznini.
Ne volim dane kada praznina živi sa mnom,a svaka sreća boji se praznine...i teško ju je ponovno nastaniti, jer i sunce ne voli pomrčinu... umanjuje sjaj i čistoću...i hladno je..i zato je još teža..
Jednom nastanjena tuga odbija sreću, čini sve, baš sve da bi ju zaboravila, jer tuga ne može pamtiti sreću...
...i zato postoje tužni ljudi, jer ne primjećuju sreću...ona za njih postoji samo kao neko zaboravljeno stanje duha...ostaje samo kao neka muzika kojoj više nismo u stanju zapamtiti niti refren...
Naučili smo se ubijati sreću...umjesto tugu..
...i jutro je ponovno osvanulo oblačno, a mene je nebo oduvijek ostavljalo bez daha, mogla bih ga satima promatrati bez svjesnosti prolaznosti vremena..i nema dosade, oduvijek me je ostavljalo bez daha, jer nikada nije bilo isto, samo je tuga uvijek ista...pretužna.
Danas je nebo bilo sivo, ljubičasto, vrlo jako, teško..budilo je u meni nemir i strepnju...ipak je u isto vrijeme bilo veličanstveno i duboko, a ja ja sam uživala zaranjajući i moje misli i više nisam primjećivala granice...
...i sama sam počela gledati istim bojama...i bila sretna kasnije u poklonjenoj blagosti s neba kad me je obujmilo u svoj mogućoj blagosti i nježnosti pastelno plavoga...trenuci su to ustupanja praznine mojoj muzici.
I zašto neki umiru s tugom?
Možda nisu znali više gledati prema nebu
možda nisu znali prepoznati boje, a
možda su trebali početi barem od refrena neke nekada davno slušane melodije...
one koja im je nekad palila svjetlost u očima..
a možda su jednostavno zaboravili biti sretni ili su mislili da sreća ne pripada njima?
Želim voljeti sreću, a žaliti tugu...
I nije jednostavno žaliti tugu...postoji rizik započeti žaliti sami sebe, a žaliti sami sebe put je u beznađe... tamo gdje bivstvuje hladnoća...i samoća.
Žaleći sami sebe ostajemo sami, a samoća odbija toplinu...bez topline nema svjetlosti i zato pogled spuštamo sve više, možda i zato da nas netko ne bi pitao gdje nam je nestala svjetlost.
I tako tuga postaje sve više samo naša...iako ju ne volimo ona nas želi i prožima sve više..i zato neki umiru s tugom, jer ostali su u vlastitom beznađu bez da su pokušali razgrnuti nebo. Razgrnuti nebo značilo bi pronaći ponovno svjetlost, i blijedi osmijeh i možda, možda i malo sreće.
I ne želim pisati o tuzi i sreći da bih vas učinila tužnima...želim pisati o toplini onu koju živim, ali bilo je i dana praznine kada sam samo tražila razgrnuti moje nebo...
Tužne ljude treba voljeti, kako bi oni jednoga dana ponovno željeli voljeti sebe..i počeli možda i plakati..
...i to je to olakšanje...izlazak iz beznađa, jer duboka tuga više ne poznaje suze...i zato volim suze...
...a često su i odraz sreće i udarac tuzi našoj.
Moguće je svakom novom suzom udaljiti ju od sebe.
Vjerujem da svakom suzom ispiremo pogled...i palimo svjetlost...
...i zato plačite u tuzi, jer to znači da još uvijek vjerujete da sreća postoji i za vas.........
Nema komentara:
Objavi komentar