MI LJUDI...SKITNICE..

Postoje dani, sati, minute, sekunde kada bih jednostavno željela biti negdje drugdje, sklonjena u nekom drugom vremenu
izvan ovoga u kojemu sam živjela...i živim još uvijek, a ponekad čini mi se ne znam živjeti ili nisam znala...
Jednostavno ponekad živimo bez da smo svjesni da smo izgubili nit...i nastavljamo dalje tražeći ju očajnički, nesvjesni
izgubljeni u vremenu,a sve česće osvrćemo se tamo negdje iza, nadajući se spaziti ju kako bismo mogli utkati ju ponovno
u sebe...
Vjerujem u vječnost u neko vrijeme koje postoji iza ovoga današnjeg i sadašnjeg, a možda je greška upravo u tome...
...možda premalo volim ovo danas
...ili previše očekujem od onog sutra,
...a premalo sam vidjela u onome prošlom.
Možda sam i ovaj svijet voljela premalo, pa me ponekad niti on nije znao voljeti...
Koja je naša svrha u ovome svijetu? Mislim da svaki stvor začet i rođen ima ono nešto predodređeno svojim rođenjem.
I nije jednostavno shvatiti našu svrhu. Ponekad nisam shvaćala moju, a ponekad ju ne shvaćam niti danas.
Činimo loše drugima i drugi čine loše nama. I koliko god prizivali ljubav nju često ne nalazimo više...ili ju jednostavno nismo
u stanju više osjetiti, iako je tu oko nas, i u nama, ali ju tvrdoglavo baš kao iz neke loše navike nastavljamo gušiti.
Zaobilazimo ljubav i zaboravljamo sebe, a život od nas čini skitnice. Pretvaramo se u najobičnije skitnice....
Poneki još uvijek čuvaju ključ, nekoga doma, ili samo iluzije doma...pretvarajući ga u svojevrsnu amajliju, i sam pogled na njega
iako iluzija budi nam osjećaj neke lažne mirnoće i da je možda bilo svrhe, i da može postojati još uvijek, ako pronađemo vrata bez da smo zaboravili ključ. Manje smo skitnice imajući ga još uvijek negdje pohranjenog...
I danas vidim puno skitnica...lutaju besciljno, pogled je prazan, uperen negdje u daljinu, ...
...i tko zna što vide
...i tko zna što traže
Smisao čega i koga,a sama skitnja postaje potraga...za srećom, za svrhom, za nekim drugim vremenom..
I ne znam čemu nam služi stari, izlizani ključ doma kojega nikada možda i nismo imali
Iluzija, koja nam olakšava dušu...i lakše je tako..ide se nekuda, živi se i dalje...
...samo smo neke skitnice u potrazi za srećom...

PISARI ILI NOVINARI....

Ovih dana suzdržavam se od bilo kakvih komentara vezanih za predstojeći referendum. Kao i što sam i svojedobno napisala sve je više nego jasno,a sama sam svoje protivne stavove ulasku Hrvatske u EU izražavala vrlo rano i vrlo oštro. Tko do sada nije ništa shvatio neće nikada. Neki se očito rađaju naivni i umiru kao budale. Ako će kraj svih upozorenja, primjera, svjedočanstava i konkretnih pokazatelja Hrvati i dalje misliti da su pametniji od ostalih, pa ćemo mi biti jedina nacija koja će profitirati u EU...samo neka izvole biti i ostati budale. Meni jedino može biti žao što sam ipak u nekom periodu imala iluzije misliti da se na ljude i njihove pravilne odluke može utjecati informacijama i prosvjećenošću. Moći će mi biti žao što Hrvati nisu uspjeli razlikovati još jednom političke šarlatane od iskrenog osjećaja i pripadanja i ljubavi za domovinu.
Razlog što još jednom pišem o političkim temama.... Želim se osvrnuti na kojekakve "pisare" koji se bave novinarstvom. Do nedavno su neki baš kao i ja pisali protivno EU. Dok sam ja i dalje nastavljala objavljivati u istom tonu, počela sam primjećivati nepoželjnost mojih tekstova i na nekim portalima koji su me do sada redovito objavljivali. Bez lažne skromnosti ne mislim da mi tekstovi nisu bili ništa bolji,ali niti lošiji od ostalih...osim možda tematike i kritike koja je postajala sve jača. Kritika je bila naročito usmjerena i prema novoj vlasti o kojoj sam nastavila pisati kao o produženoj ruci i HDZ-ove politike, o starim iscufanim političkim igračima, koji su nam već bili na vlasti i pokazali svoju (ne)efikasnost.
Ti pisari nastavljaju pisati u razvodnjenom obliku...od oštrih protivnika ne mogu preko noći postati pobornici EU, pa imaju fazu bestežinskog stanja ....a to znači da nisu "niti sim niti tam"...i tu si mi zapravo najantipatičniji. Pravi nesvrstani u svakom pogledu i čekaju kako će vjetar zapuhati. Zato je po njima najbolje biti "voden", kava bez kofeina...oni čekaju u prikrajku kako će završiti priča sa referendumom, te će se dočekati sigurno na sve četiri i nastaviti....dalje...i dalje...svojim niskim, sitnim interesima.
Uvijek sam poštovala protivnike...i nisu bitni niti motivi, bilo mi je bitno da imaju stav i da taj stav brane argumentirano i nije im problem javno izreći svoja razmišljanja bez obzira na trenutnu situaciju ili političku modu. Motiv im može biti iz čvrstog uvjerenja ili iz koristoljublja,ali se barem jasno izjašnjavaju. Najgori su ovi treći,a to bi bili kao oni koji su suzdržani i u glasovanju...ne misle ništa ili ne žele da drugi čuju što misle ili nisu uopće u stanju misliti. Uvijek sam se pitala zašto i dolaze glasovati ako ne razumiju ništa.
Zašto "pisari" pišu ako ne razumiju ništa...ili ne žele reći što razumiju...ili su namjerno postavljeni da bi u ljudima stvarali još veću zbrku...unosili nemir.
Ali oni pišu iako nemaju stava. Svaka novinarska grupa i u osnovnoj školi uči da je na kraju nekog dobrog teksta potrebno iznijeti i svoje mišljenje...tako to barem čine novinari...ne moraju poginuti,kao što mnogi i ginu u svojim novinarskim zvanjima zbog istine...potrebno je samo da izreknu svoje mišljenje. To je mali doprinos...ne unositi previše dileme...ako se baviš pisanjem ne bi trebao imati dileme...sve drugo je čisti amaterizam. Problem je što se Hrvatskom bave amateri. Problem je što su novinarski amateri naučili naciju da ne razmišlja, da nema stava i da ne znaju što bi razmišljali i da čekaju da im netko doslovno nacrta što trebaju činiti. Na ovaj moj tekst ponukao me je jedan članak objavljen nedavno na jednom portalu koja se bavi i našom dijasporom.
Smatram time temu još osjetljivijom...naša dijaspora treba shvaćati i osjećati kako živimo i osjećamo mi u Hrvatskoj. Dozvoljavam si to izgovoriti, jer sam i sama bila dijaspora,a danas sam ponovno doma u Hrvatskoj.
I da na kraju i ovaj moj tekst ne bi ostao bez zaključka. Ne mogu se složiti s autorom teksta da ne zna da li će nam biti teže u EU ili izvan nje. Ne želim da Hrvatska robuje bogatoj europskoj političkoj eliti...ako i nećemo imati ništa i u jednom i u drugom slučaju biram ponovno jedno veliko NE EU iz prostog razloga da će nam barem ostati ponos i jedno veliko NE male Hrvatske globalnim izrabljivačima...tada bismo stvarno mogli postati primjer i izazov prije svega moralni jednoj truloj i propaloj europskoj robovlasničkoj tvorevini. Vjerujem u Hrvate u Hrvatskoj i u dijaspori i u jedno veliko i glasno NE!!!

JEKA...

...danas nestajem laganim drhtajem
zamotana beskrajem
uronjena u nepovratno...
Nepovratno je ovo danas, a srce je puno
i zato prepuštam lice spokoju,
a postoji malo toga neznano
iako nepomična...putujem...i nestajem...nastojim biti ono što jesam...bez bojazni.
Samo beskraj postaje moj dom i moj smisao i moje lice danas miluju oblaci ...tako lagani, prozirni, lepršavi
...danas sam sretna iako i pomalo sjetna kao ova plaha nečujna sjena..
...promatram ju prikovana i nijema
i sama putujem zagrljena sjenom iako moja sreća danas ne vidi mrlje,
i radost je čista...a čas uranjam u neizvjesnost dubine da bih istim časom
nestajala raspršena blijedim i dalekim visinama...
jer trenutak je moj i njegov kao konačnica neke naše priče
i želim ju ovako čipkasto i magličastu prošaranu suncem
kako nastaje i nestaje prostorom
baš kao priča...i putuje vremenom, onim ispričanim
kao i onime što nas tek čeka,
...i samo neka bude i ostane vrijeme moje i zajedničko započeto silinom daha
prožimano svakim udisajem...
...i osjećam moj dah kao njegov,a naše riječi stapaju se u glasno...
...i dok glas postaje jeka...i odzvanja, guši svaku prazninu i kao svaka priča
putuje vremenom kao glas i kao jeka,
...priča je o nama..........

umjesto dnevnika (09.01.2012.)...ili bilo koji drugi dan...

Ponovno sam u Zadru...i nakon samo par sati spavanja ne vraćam se u krevet...bacam se na pisanje, pregledavam fotografije koje sam napravila jučer, slušam lagano muziku, neke stare pjesme nekada rado slušane i razmišljam...i želim razmišljati o bilo čemu samo ne o novinskim naslovima, jer opterećuju, nerviraju,a ne mijenjaju ništa. Smatram beskorisnim i sve ono moje što sam pisala ikada o politici, iako sam riječ oduvijek smatrala vrlo jakim oružjem iako ne priznajem kapitulaciju, barem vrlo rijetko prihvaćam poraz, smatram određene bitke izgubljenima....a možda su već bile i izgubljene na samom početku i prije nego što sam bila svjesna,a danas mi se čini kao da sam cijelo vrijeme gledala sunce samo daleko od mene, bez da sam osjetila stvarnu toplinu. I nekada je gore vidjeti sunce a ne osjetiti ga od ne vidjeti ga uopće. I to ne smatram niti pesimizmom. Puno jedinki sjedinjenih u istu ideju može učiniti puno, pod uvjetom da su sjedinjeni,sama jedinka ne znači ništa ako je doista sama ili nas je malo samih koji bi mogli postati jedno veliko zajedno.
Danas se osjećam oslobođenom na neki način, oslobođenom od iluzija i kao da sam progledala, probudila se...i ne osjećam se loše, naprotiv. Gledajući unazad ponekad kao da ne gledam sebe, već nekoga drugog. Nisam odustala od mojih stavova, jednostavno ih više ne želim dijeliti s nikim ili barem s rijetkima.
Pa zar nije ljepše jednostavno razmišljati samo o životu, o nama, o sebi i pokušati upiti u sebe što više ljepote i mira? Možda je upravo i to put ka nečemu? Pronaći osobni mir, blagost i željeti gledati oko sebe život onako kako ga možemo vidjeti mi, ne kako ga nam žele prodati drugi? Ne želim živjeti onako kako misle drugi da bih trebala živjeti. Kao da je nekome zaista stalo kako se osjećam? Sretni smo u životu ako uspijemo pronaći dvije, tri ili barem jednu osobu kojoj je stalo doista do nas. I to je život....a trebali bi težiti ljepoti, ne tuzi ili nezadovoljstvu.
. Koliko vas doista može uživati u nečemu što su vam nametnuli? Iz nekih mojih razloga ne spadam u one koji su danas u trendu i idu na skijanje...iako sam jučer u šetnji imala zimsku kapu, ali šetala sam se po Braču...i uživala sam, iako nije ljeto, iako je zima i nisam otišla na skijanje i bilo je hladno i prekrasan sunčan dan pometen burom...i ponovno kao jedinka ili bolje rečeno dvije jedinke koje su bile i postale zajedno...
I pitala sam se ...kako je moguće da su samo rijetki shvatili i shvaćaju da različitost i odstupanje od uobičajenog i prečesto nametnutog može donijeti istinsko zadovoljstvo? ...a nekome ponekad i sreću...
Prihvaćajući nametnuto i ustaljeno prihvaćamo našu stupicu...ulazimo u nju sami, dobrovoljno bez ičije prisile i zapravo klopka postajemo mi sami sebi....umjesto otvorenosti biramo zatvorenost, jer mislimo da tako nećemo ostati sami,a zapravo ostajete sami, jer ste se udaljili od sebe. Jučer sam bila bliža sebi nego ikada...danas mi je žao što je jučer postalo ono što je bilo iako želim vjerovati da i ono jučer može biti moje danas,a nadam se i moje sutra. Kada bi barem ljudi bili okrenuti sebi a ne drugima, manje se bavili drugima. Ali i to je samo jedna velika iluzija...oduvijek su se ljudi najviše bavili drugima iz osobnog nezadovoljstva. Kada bi priznali sami sebi da su zapravo nezadovoljni sobom manje bi se bavili drugima. A drugima se ljudi bave često iz puke zloće, prečesto ne podnose tuđu sreću i kao da ljudi ne bi trebali biti sretni pa se trudimo jedni drugima otežati što više.
I zato sve više postajem individualista..i zato odbijam unaprijed određene životne forme. Život je postao jedna velika forma,a dobro i dobrota veliki luksuz. Čini mi se kao da se i  dobrotom ne smijemo previše razbacivati, jer postajemo smiješni i neprihvaćeni. Na neki način dobro bi trebalo zaslužiti dobro,a loše bi trebalo težiti dobrome, iako danas loše postaje pravilo i forma,a sam život postaje samo formalan.
I danas je sunce, iako pomalo hladno i želim i današnjim danom koračati čvrsto...odbijam čitati gluposti i sve ono što me može uznemiriti na bilo koji način....život je previše dragocjen da bih se u njemu bavila onima koji mi u njemu ne znače NIŠTA.