U uzdisaju vječnosti živim danas,
I kad nestanak postade tek fizički postojati ću raspršena nebom
I kad nestanak postade istina, moja ljubav voljeti će Nebom.
Putovati ću rijekom, igrati se zaigrana, divlja, valovima stopljena, ugrijana
pješčanim mrvicama …. samoća tek privid će biti.
U vječnosti tražim odgovor, a tek vječnošću sloboda se smije,
A možda, možda tek tamo i živa ću biti, jednog dana kad tek nebo moj zagrljaj bude.
Jednog dana kad tek kao duša ću disati,
A moj duh biti će lahor,
Biti ću kapljica …. Još uvijek neposlušna, znatiželjna, otrgnuta valu..
Sve grubo biti će jučer, a ja tek kapljica, mala, slobodna, daleka, nedostižna…
Biti ću možda kao rosa jutrom probuđena,
Biti ću možda i tuga nekad proživljena
Biti ću duša dušom ljubljena
Biti ću ono što vidim kad oči sklopim
Biti ću ljubav
Biti ću i sve ono što danas ne znam biti…
Ljubav ne traži manje od ljubavi,
A ja, ja kao misao život živim,
Bila sam misao i riječ ću ostati…
I kao zadnja kapljica žedna se gasim
Tek zbog neke vječnosti
Tek zbog pomisli da mogla sam biti,
Ono što znala nisam
Ono što shvaćala nisam
Ono što tek mišlju ne mogu biti,
Tek sutra kad i vječnosti pridružim sebe,
Tek kao kapljica, otrgnuta, sama i znatiželjna nekad nekom valu otrgnuta…
tek tada ću biti možda ono što mogla sam biti....
