KAO JA

...u nekom domu kao toploj svjetlosti mirne noći,
u nekom domu ružičastog jutra i mirisa kave u njemu i okusu naranče,
u nekom vremenu kad noć zarobi me riječima, a žao mi noći jer lagati ne zna,
a žao mi dana kad čitam ih samo snovima mojim,
i opet žao mi noći što lagati ne zna.

I kad šutim, lažem
i kad niječem, lažem,
jer... ponekad i sama ne vjerujem da usporedbe nema
jer i kad šutim, samo lažem da stalo mi nije.
I ćutim u noći... snove koji lagati ne znaju...
a sanjaju o nama...

I kad šutim, a zapravo lažem
ponekad mišlju,
u prkosu...
a prkos ćutim strahom da stalo ti nije
i ponekad zato i lažem
i kad odlazim da ne vidiš, jednostavno ne vidiš
jednostavno ne čitaš pogledom utopljenim s mojim,
jer duša moja ponekad, eto,
Dušo...

Ne znam, jednostavno ne znam
zašto sakriti želim da živim...
nemoguće, nestvarno
... jer netko kao ja
... jer nitko kao ja
vjerovala nije, zaboravila nije, shvaćala nije
jutra, probuđena...

I zato, zato shvati
kad šutim, jer ćutim
strepnju,
jer ćutim strah
i sva u prkosu
i sva u laži, jer vjerovati neću, sve do noći.

Samo ono lagati ne zna
a ja, ja
sva u riječi,
sva u drhtaju, sva u čežnji
kad nestaje straha
kad nestaje boli danima proživljenim,

U blagoj toploj noći
kad šutnja nestaje u muku
kad riječ budi se glasom
i sva u želji bez prkosa... jer želim,
a tako želim biti...

Samo žena
samo tiša od zvijezde
samo nježnija od mjesečine
samo nasmijana
samo... sva u riječi što konačno glasom ih budim,
sva u sreći,
sva u toploj noći... sva samo ja.

A ćutim, konačno ćutim ono što snovima pisala jesam
... priču koja lagati ne zna,
o noći ... o sreći...o meni..tebi,
o onome što u nama posta
Dušo,
nikad više u prkosu
nikad sama
i sva u probuđenom jutru, a
miris naranče osta,
svjež, nježan... nakon noći....

KAD BILA SAM KAO VJETAR

....bila sam vjetar, a moj vjetar bile su želje
velike, male, neobuzdane, nemoguće, silovite
... i što više imajući ih, život mi bijaše bliži
... osjećah život koji imala sam jučer
... osjećah i život koji željela sam imati sutra...
i živjeti život bilo bi pisati priču,
... a život bila je i priča bez uskličnika,
a život bila je i priča bez ushita,
...i kad te loši utope u zlo...
... i kad bojiš se vidjeti dobro,
jer dobro postade želja, a želja bijaše vjetar,
a bilo je teško zarobiti vjetar...

...život je pisao vrijeme, a vrijeme je čekalo život
...moje vrijeme kad željela jesam
dio svijeta
...samo mojeg
...tako samog
...samo skrivenog
...i bilo je vrijeme odlaska,
...baš za inat
...baš zbog vjetra
...baš iz želje,
...jer ionako nitko mislio ne bi...
...jer ionako nitko žalio ne bi za vjetrom.

Život bi bio, neka loša oluja,
život bi bio nešto što proći se mora
život bi bio nešto što proživjeti se treba,
jer nitko, baš nitko zaplakao ne bi.

Slomljena olujom pokušavah zarobiti vjetar
loše nevrijeme bez kiše kao sjeta
loše kao sjeta bez suza,
kad ionako nitko pitao ne bi.

Želja bez vjetra, samo je vjetar što ne nosi ništa...
bezmirisan
bez pjesme
bez igre
... i malo prašine u bezbojnosti pogleda
i kao da teško dovoljno nije.

Zatvorih oči i bez vjetra krenuh
tamo gdje bijah
sama
skrivena
zaštićena
i malo pijeska u nepomičnosti pogleda, jer
mrzila jesam osjećati suzama, jer
nisu bile suze...samo pijesak u bezbojnosti
samo kapljica stvorena niodkud, jer niti ja plakati znala nisam.

I sve za inat...zbog vjetra, jer željela jesam zarobiti ga...u sebi
poželjeh, neka se umori,
neka zastane i predahne...tu kraj mene,
a ja, ja šapnuti ću želju
pomalo ludu, pomalo smjelu, jer
poželjeh vjetar što donosi kišu
poželjeh vjetar što šiba mi lice
zbog života kojeg pišem
zbog života samoga i živog, jer
gle čuda kad donese kišu što pere mi lice

....i nije važno što nitko baš nitko možda zaplakati i neće,
... jer ja mogu, jer ja jesam baš kao vjetar
...što napokon suši tragove onog što suze nisu
...samo kapljice stvorene niodkuda...

... i gle čuda postadoh i ja kao ovaj ludi vjetar
...što brije, a zapravo grije
...igrajući, poskakujući, ljuteći i nebo,
...rastjerujući oblake što i sami u čudu i jadu nestali,
ostavljajući sunce samo i sretno,
...samo i smiono
...samo i hrabro u ludoj igri
...u divljoj ljubavi
...i postadoh vjetar što smije se suncu...

BISERJE BIJELO

Škripećim korakom bijele se stope moje,
korak, pa još jedan... i još jedan...
tišina je čujna
sipi kroz prste...slatki šećer
a slike mi putuju...
jedna...pa još jedna.

Razgrčući ostavljah tragove,
baš kao život, pratim ga kako klizi
korak po korak
dan po dan...pa još jedan
a stope se nižu...

Čas čvrste, čas plahe,
ipak se ide
zastadoh malo, jer ćutim...tišinu
baš kao da sipi biserje bijelo...

Pogledom unatrag, gledam ih još uvijek,
jer tu su, one što blizu bijahu
ostavih neke kao sjećanje na tek prošlost neku
dani su neki iako blizu, iako jučer
slika je bivša gdje tek niti spajam,
tanke, krhke, jedva dohvatljive, jedva vidljive...

Tek neka bjelina se širi
svijetli u mraku
biserje bijelo...pokriva stope,
one što još jučer bile su svježe
danas tek sjećanje osta...

I ono rijetko se ćuti,
a sve zbog biserja bijelog,
padaju i padaju pokrivajući stope,
a ja, ja tek one bliske još uvijek ih pratim
dok bjelina se širi ...i svijetli u tami
nižu se obrisi .

I kao da i dotaći ih mogu, ali biserje bijelo
sipi...i sipi
i na obrise moje
i na obrise neke
i tek samo pokrivena stopa osta...

A ja, ja milovana biserjem bijelim
ćutim život
sva u slutnji od onoga što znati ne mogu
a ja, ja
ćutim život
sva u zabludi kao da živjela nisam
a ja, ja
ćutim život
sva u prkosu, baš kao da živjeti neću...

I slika je moja...proplanak
a svijetli u tami
biserje bijelo,
obgrljeno mjesečinom, zagrljenom spokojem noći.

A ja, ja
tek na tren nepomična ostah
baš zadivljena
baš očarana
baš svoja
baš zagrljena...biserjem bijelim...

Nježno, nježno
sipe na stope moje
očarana, zaštićena bjelinom
stope su moje, još uvijek žive
tek noć zimska
slatka, blista, posipana,
a ja, ja
ćutim toplo
sve zbog biserja bijelog...

a

DUŠA PJESNIČKA

Kad tišina sklopi mi oči
Kad sama u tami dodirnem snove,
a snovi moji postati će java,
baš kao što u javi nekad bijahu snovi....

Eto, tako snivati ću,
kad jednom tišina sklopi mi oči.
Grubost tišti,
a nemilost guši, a ja baš kao igrom
putujem vremenom mojim,
dotičući samo plaho tragove zemlje...

Sve u strahu da ne posrnem
Sve u strahu da ne zaplačem
Od grubosti
Od nemilosti...

Teško je kročiti, a ne shvaćati
Teško je kročiti, a neshvaćen biti..
Zato tamom krijepim si dušu,
Zato tišinom vidam rane...

Možda je krhkost,
Možda je pljusak,
Možda jer grmi
Možda jer prži
Možda jer kiši

A možda su samo ljudi....

ONO ŠTO ZOVEMO ŽIVOT...

....i promatram svijet
... i promatram one koji prolaze njime
... a jutros, probudih se, spazih...oblake
bijahu ružičasta pjena, ploveći mirnim morem cjelivahu zemlju....
... osjetih radost
osjetih sreću
i osjetih želju, ushićenje radi života samog...

Zašto plakati život
Zašto ne tražiti
Zašto ne nastaviti
Zašto ne sanjati.... oblake...ružičaste...

možda zaboravismo pronaći ih
zaboravismo zastati
mirnog jutra pogledom uperenim prema gore.
I baš jutros zaigrani, probudili igru...u meni
I baš jutro što u meni probudi želju
i baš jutro kao početak...

a duša je najnevinija ona jutarnja
sačuvana, čista od tmurnosti dana
nosim ju u sebi i kad nevrijeme nagovještava pokriti nebo
dok oni plove .... bezbrižno, lijeno, nijemi od ljepote
nespretno dotičući ono što rubove nema..

... Zagrljene duše putuju... kroz vrijeme, lagano, klize
... baš kao lijeno jutro
... ne žureći uhvatiti dan, jer čisto je jutro.
... nježna je ljubav uvijek kao jutro...
nevina, ne žuri, a samo voli omotana oblacima...ružičastim i milovana
plavim drhtajem.

...život sveden na stvar,
a stvar biva samo stvar i nije život.
... stvar bijaše lažljiva i hladna
... oblaci uvijek bijahu mašta... rasplinuti onime što rubove nema
... i putuju, putuju vremenom...prošlim i budućim
... a rubove nema...samo boje...rasplinute, razmazane maštom

... a tišina smiruje... putujući i ploveći
... kao da klizim, plešući moj valcer...
... onoga što zovemo život...