KAD ZEMLJA PJEVA I NEBO SE SMIJE...

Spavaj, snivaj dušo moja tiho, milo
Snivaj nama naše stare priče
Snivaj tiho Zemljo moja
bez patnje
bez suza
bez očaja i jauka...

Snivaj sad kad te boli
kad si napuštena, razorena, ponižena...
Snivaj o čovjeku jakom i gordom
što možda jednog dana ljubit ćete znati.

Čuvaj u kapljici suze ovo more
u osmjehu tvojem našu ravnicu
i planine nam čuvaj,
a u vlasima vile čuvaj nam šume.

Njiši nas nježno, plaho kao majka
i ne sudi nas Mila naša...
odveć je bolno vidjeti te kako patiš,
ovako sama, zarobljena...

Ne skrivaj suze Zemljo naša
i neka Ti nabujaju rijeke
nek se spusti i Nebo, jer ti plačeš, jer nestaješ...

...i znam da kiše ne padaju, jer te boli
plačeš i opet zbog nas...
tuga, očaj, nevjerica
to smo danas.

Mukla je bol, teška, čini se da probija
ponire dublje, neutješno u prazninu
Mi u nijemosti našoj ćutimo kraj
i kao da te zima oštra pustoši, a proljeća nema više...

Zamišljam još uvijek Zemlju koja pjeva, a Nebo joj se smije
Snivaj, o Zemljo moja
o ptici onoj najmanjoj koja slobodna će biti
a utroba tvoja rađati će ...

A, vidiš li nas danas?
U jadu umorne smo glave spustili, pokorili
U svjesnosti suze naše nestaju...
u izmaglici, isparene, uzaludne u bespomoćnosti našoj.

A sanjala sam o Zemlji koja je pjevala, a Nebo joj se je smijalo
I zašto danas plače?
Zašto danas plačeš Zemljo moja?

Teške su ti suze, još teža kletva i sudba
Nemoj plakati Ljepotice moja
Vratit ću se...sigurno...
I Nebo će se smijati opet jednoga dana Dušo moja.....