MALO MOJE DUŠE...

Volim Božić, jednostavno ga volim...oduvijek...
I svake godine iznova živim i osjećam tu čaroliju...ali volim prije svega njegovu Svetost i tišinu..volim misliti da nam nosi nadu,a još više želim vjerovati da rastjeruje tugu, iako mnogi u njega ulaze s tugom...i upravo je jača,boli još više...kao i samoća...opterećuje još više, i nitko ne bi trebao biti sam...ove dane.
Moj Božić je vrijeme kad s naročitom sjetom mislim o onima koje više nemam, izgubila sam ih, a voljela bih još imati ih kraj sebe...mogla bih im reći sve ono za što nisam imala vremena...a osjećala sam i ljutnju , jer su me napustili, bez da sam bila svjesna da me napuštaju...i još danas se pitam da li sam zapravo napustila ja njih, bez da sam pokušala usporiti vrijeme...moje i njihovo...a možda su me čekali, uzaludno i nadali se, željeli biti i ostati još malo uz mene..
Svaki odlazak ostavlja prazninu, pokušavam svaki dan tu moju prazninu puniti mojim sjećanjima, ljubavlju...kao i riječima one koje bih uputila da su još uvijek ovdje negdje prisutni.
Nastojim vjerovati da puko fizičko prisustvo postaje nebitno...volim misliti da su ipak tu negdje...prate me u stopu,a moje suze ne plačem sama...i olakšanje nakon tuge zahvaljujem njima...mojoj svjetlosti..i njima..i toplini koju osjećam kad mislim na njih...i nije teško pronaći prisutnost..baš ovdje..i kad noću ostajem zagledana u nebo,a tako će biti i ovog Božića,a voljela bih reći toliko toga.
Znam da ovaj spokoj i mir osjećam i kroz njih i kad ostajem ovako netremice, nepomično zagledana u daljinu, tražeći...
...i gotovo da mogu osjetiti ponovno toplinu pogleda,a možda je baš to prisustvo uzrok ovoj blagosti, milosti i ljepoti svetosti tišine...
...i zato je za mene Božić bio i ostao praznik blagosti, skromnosti, milosti i svetosti tišine...i dovoljno je moći osjećati tišinu...često putujem u moju tišinu, volim ovaj osjećaj kada me sve preplavi,a postajem nesvjesna vremena, prolaznosti i trenutka, putujem nekim poznatim i zaboravljenim pravcima.
Ako mislite da ste sami shvatiti ćete da ste u zabludi, nema samoće kraj svih onih koji su vas voljeli...i nastavljaju i dalje...uvijek ima netko tko je uz vas iako možda i ne pukom fizičkom prisutnošću.
A što može značiti samo fizička prisutnost bez one melodije koju osjećate u sebi kada nastavljate živjeti s vašim dragima...samoća postaje samo fizičko stanje nerealno vašoj duši,a uvijek je duša bila naš odraz koji smo ostavljali i nastavljamo ostavljati u našoj sadašnjosti i nekoj vječnosti.
Bogata duša nikada nije sama, jer ipak mi dušom našom ocrtavamo sebe...a bogatstvo ne nalazimo u ispraznome...
Isprazni su ljudi siromašni duhom, i zapravo su sami oni...iako nesvjesni,ali za svakog postoji trenutak tišine i istine...Božićna noć je jedna od onih istina.
I da li nam je duša prazna?
Možete li još uvijek u mislima razgovarati s onima koje nemate više,a sigurna sam da nas nastavljaju uporno pratiti u ovom našem zemaljskom putovanju...i vjerujem da nisu odustali...iako mi možda ponekad odustajemo od njih,a odustajemo baš onda kada se prepuštamo životu bez da razmišljamo što činimo...i živimo život u histeriji,a duša nam je sve više prazna...
Božić je vrijeme razgovora...i pomirenja...sami sa sobom...u tišini...i povratka na neki početak, nekim poznatim stazama..iskonskome...i prije svega blagosti...i milosti...i ljubavi.

ŽELITE LI BOŽIĆ U LJUBAVI...?

Želim misliti da nećete razmišljati samo danas o ljubavi, jer onda i sama ljubav ne bi imala smisla. Ljubav nema ograda po ničemu, lijepa je upravo stoga što ponekad  dolazi tiho i nastavlja postojati u nama sve jače i jače..

Nameće nam se..silovito i ponekad koliko god tražili oduprijeti se.. nemoguće je..dolazi neprimjetno i razvija se svom žestinom osjećaja, te postaje sve više glasna i prisutna u nama.

Ponekad je uzajamna...tada to možemo nazivati i uzajamnom neopisivom srećom..ipak često, vrlo često volimo sami i nemoćni smo u toj ljubavi, jer vlada u nama, a mi više ne vladamo samim sobom..i osjećamo se nesretnim, ali pitam Vas..bez obzira na sve da li bi mogli opstati bez nje? I, da li bi se osjećali ljudskima?

Često, vrlo često razmišljam da bi svijet ipak mogao biti humaniji samo da smo imali više ljubavi..ali ne.. čovjek je nastavio živjeti i boreći se protiv nje..i sve, baš sve sto nam se događaja oko nas..sve je to zapravo ljudska borba protiv ljubavi...i čovjek postaje nesvjestan da je ta borba neprirodna, te se bori sam protiv sebe..i sav napredak čovječanstva postaje uzaludan i nebitan..a borba je neravnopravna, koliko god se čovjek osjecao moćnim...ali gubi svakim danom sve više i postaje mizeran.

Ipak postoje hrabri, a hrabri su oni koji ne odbacuju ljubav.. prihvaćaju je punim i otvorenim srcem...i zbog toga su hrabri, jer čine se različiti i neprilagodjeni ovom svijetu..iako su prirodni..oni..koji voljeti znaju..ali čovjek je i od njih uspio napraviti čudne ljude...ali oni ne posustaju, jer drugačije i ne znaju...nego voljeti...pa i onoga tko ih osudjuje zbog te njihove ljubavi...jer u tome je njezina smisao...

I dobro je dok postoje oni..jer bude nadu, koja ne može biti samo iluzija da ćemo se ipak vratiti prirodnome...i onome što je dio nas..usadjeno u naše gene bez obzira na rasu i vjeru...

Jedino što moramo učiniti...opustiti se i pustiti da budemo pobjeđeni u toj uzaludnoj borbi sami protiv sebe...a zapravo to će na kraju biti naša pobjeda, te će možda i sav ovaj naš napredak krenuti u drugome smjeru..ka boljem čovjeku...i sve bi ponovno imalo smisla...a toliko malo je potrebno.

Želim vjerovati da je to moguće, jer i iz samog vjerovanja, rađa se cilj i ako bi svakim danom sve više nas počelo vjerovati u taj cilj.. život ponovno postaje moguć..a postati će moguć jedino kada i ako prihvatimo ljubav...bezuvjetno...bez ograda..kako to samo ljubav i može biti, jer inače sve drugo više nije ljubav. Ona može biti samo bezuvjetna , daje i za uzvrat ne traži ništa...i samim time gubi se pojam sebičnosti, jer kada volimo sretni smo jer volimo. Naša sreća postaje ljubav , i bez nje ništa drugo nije bitno...i to je više nego očigledno, ali još uvijek je puno slijepih i nerazumnih....i to ne od ljubavi, vec od njezinog pomanjkanja.

Čovječanstvo je postalo slijepo na osjećaje, a treba jednostavno krenuti od jedinke...od čovjeka samog..od nas samih.

Pogledajte se unutar sebe..sami..i postanite ono što zapravo jeste, a izbacite ono što niste..probudite ono uspavano i zatomljeno u sebi...možda ćete zaželjeti i zaplakati..i neka krenu...možda..suze, jer biti će to vjerujte mi Vaša pobjeda..ne znak slabosti. Naprotiv znak slabosti je ako ne volite. Zar to ne primjećujete? Osvrnite se oko sebe..što nam je donijela ta ljudska slabost, a mogli bismo reći i bolest...pomanjkanje ljubavi. Vjerojatno to niste odavno učinili..ja to svaki dan činim..i kada pišem, pišem iz ljubavi, bez obzira o kojoj se temi radilo...uvijek osjećam ljubav, a mislim da ju morate osjećati i vi..i ako sam i samo malo pomogla da osjetite tu ljubav..sretna sam upravo zbog toga...meni je i to dovoljno, sretna sam baš zato jer mogu pripadati možda onima koje danas nazivaju neprilagodjenima..jer nikada ne bih mogla zivjeti bez osjećaja i sve te pozitivne energije...koju želim pruziti i Vama i vjerujem u Vas..da ćete ju Vi znati pružiti i drugima..i neka ljubav ponovno postane nasa bit..oko koje se sve vrti...i svijet ce ponovno postati dostojan čovjeka.

I DUHOM ŽIVIM VRIJEME MOJE...

A ponekad sjećanje dođe,
na moje želje
moje snove

I danas ponekad mislima krenem ka vremenu koje živjela sam samo nadanjima mojim...
i bilo je prirodno život svesti samo u jednu običnu nadu, i ne misliti na
ono nešto što ostavih iza nekome vremenu dotrajalom...i svjesni izgubljenog želimo ostati barem u njoj...u nekoj laži, u nekoj lošoj iluziji,
a volimo ju tumačiti nadom...
jer ona traje, putuje kroz vrijeme..
i moja je nada putovala vremenom mojim
i danas ju slušam...kao pripovjedača moje tišine
u njoj pronalazim strepnje...

A bilo bi okrutno ubiti snove,
i ne ostaviti više ništa
...ostala bi sjena naša
...ostala bi sjena moja
...a niti čovjek više nije čovjek.
I neka mi oduzmu sve, a nisu mi mogli oduzeti ništa
ako i dalje snivam...moje snove, jer njima vraćam sebe meni
..i budim se jutrom i jedva vidljivom slutnjom
i njome živimo život, i kada više ne prepoznajemo sebe i kada samo ostaje ona, ostajem negdje i ja
..i tako zagrljene koračamo nespokojem vremena
i što može značiti i ova strepnja ...
...duhovnim negiram fizičko
i moju stvarnost živim duhom mojim
apstrakcijom živim moje tjelesno
niti samoće više nema
ubijena je nadom i vremenom mojim....

IZMEĐU TUGE I SREĆE...SUZE

Postoje ljudi koji se rađaju, žive i umiru s tugom i tuga njihova postaje tužna svakodnevnica, istina koju teško prihvaćamo riječima, ali ju usprkos našem protivljenju živimo.
Često sam se pitala zašto su ljudi više tužni, a manje žive sreću?
Možda i zato što smo više u stanju osjećati tugom. Osjećanje sreće i srećom postaje sjeta i želja... Sjeta na sreću, a i sama sreća doživljena i življena postaje naša plahost, bojažljivo lagano treperenje našega bivstva.
Moju sreću volim živjeti tiho upravo iz bojazni... volim ju ponekad i sakriti duboko u sebi... od neželjenih pogleda, jer prečesto hladni pogledi zamućuju ovu blistavost i nevinost koju pohranjujem, jer bojim se i tuge..
Tuga razara i gasi svjetlo u našim očima i zato moju sreću sklanjam na sigurno...ne želim postati dijelom vojske ljudi ugaslih očiju...
Tuga razara, na početku stišava, zatim prekriva, gasi potpuno našu melodiju i ustupa mjesto praznini.

Ne volim dane kada praznina živi sa mnom,a svaka sreća boji se praznine...i teško ju je ponovno nastaniti, jer i sunce ne voli pomrčinu... umanjuje sjaj i čistoću...i hladno je..i zato je još teža..
Jednom nastanjena tuga odbija sreću, čini sve, baš sve da bi ju zaboravila, jer tuga ne može pamtiti sreću...
...i zato postoje tužni ljudi, jer ne primjećuju sreću...ona za njih postoji samo kao neko zaboravljeno stanje duha...ostaje samo kao neka muzika kojoj više nismo u stanju zapamtiti niti refren...

Naučili smo se ubijati sreću...umjesto tugu..
...i jutro je ponovno osvanulo oblačno, a mene je nebo oduvijek ostavljalo bez daha, mogla bih ga satima promatrati bez svjesnosti prolaznosti vremena..i nema dosade, oduvijek me je ostavljalo bez daha, jer nikada nije bilo isto, samo je tuga uvijek ista...pretužna.
Danas je nebo bilo sivo, ljubičasto, vrlo jako, teško..budilo je u meni nemir i strepnju...ipak je u isto vrijeme bilo veličanstveno i duboko, a ja ja sam uživala zaranjajući i moje misli i više nisam primjećivala granice...
...i sama sam počela gledati istim bojama...i bila sretna kasnije u poklonjenoj blagosti s neba kad me je obujmilo u svoj mogućoj blagosti i nježnosti pastelno plavoga...trenuci su to ustupanja praznine mojoj muzici.

I zašto neki umiru s tugom?
Možda nisu znali više gledati prema nebu
možda nisu znali prepoznati boje, a
možda su trebali početi barem od refrena neke nekada davno slušane melodije...
one koja im je nekad palila svjetlost u očima..
a možda su jednostavno zaboravili biti sretni ili su mislili da sreća ne pripada njima?

Želim voljeti sreću, a žaliti tugu...
I nije jednostavno žaliti tugu...postoji rizik započeti žaliti sami sebe, a žaliti sami sebe put je u beznađe... tamo gdje bivstvuje hladnoća...i samoća.
Žaleći sami sebe ostajemo sami, a samoća odbija toplinu...bez topline nema svjetlosti i zato pogled spuštamo sve više, možda i zato da nas netko ne bi pitao gdje nam je nestala svjetlost.
I tako tuga postaje sve više samo naša...iako ju ne volimo ona nas želi i prožima sve više..i zato neki umiru s tugom, jer ostali su u vlastitom beznađu bez da su pokušali razgrnuti nebo. Razgrnuti nebo značilo bi pronaći ponovno svjetlost, i blijedi osmijeh i možda, možda i malo sreće.

I ne želim pisati o tuzi i sreći da bih vas učinila tužnima...želim pisati o toplini onu koju živim, ali bilo je i dana praznine kada sam samo tražila razgrnuti moje nebo...
Tužne ljude treba voljeti, kako bi oni jednoga dana ponovno željeli voljeti sebe..i počeli možda i plakati..
...i to je to olakšanje...izlazak iz beznađa, jer duboka tuga više ne poznaje suze...i zato volim suze...
...a često su i odraz sreće i udarac tuzi našoj.
Moguće je svakom novom suzom udaljiti ju od sebe.
Vjerujem da svakom suzom ispiremo pogled...i palimo svjetlost...
...i zato plačite u tuzi, jer to znači da još uvijek vjerujete da sreća postoji i za vas.........

JEDNOSTAVNO SREĆA....

Da mi je zaustaviti vrijeme,
ostati ovaj tren mislima samo na danas
i ne željeti ništa više...
Da mi je moći mojom ljubavlju slikati osmijeh...
Da mi je moći ovaj tren zaustaviti dah...

...i tonem lagano...obavijena laganom nesvjesticom...
i tijelo fizički više nije moje,a ovaj čas živim kao trenutak predaje,
a ipak ostavljam nespokoj i nemir...

i da mi je moći ne misliti na sutra
ne želim ovo danas ostaviti kao jučer
niti jučer želim osjećati kao sutra, jer..
želim jednostavno ovo sada, jer danas sam ono i što jesam
kad osjećam sebe...i vidim sebe samo u njemu
i progovaram njemu i u njemu...
...a njega živim u sadašnjosti mojoj
u svakom dahu
u plahosti pogleda
u bojažljivosti tek probuđenog sna...

i zato danas živim njega baš kao što živim samu sebe
i ne čekam ništa preko snova, jer snivam....
i živim u mom snu
i koračam bez da dodirujem tlo
i govorim a ne čujem glas...
a mojim pogledom obuhvaćam samo jedno
...i vidim osmijeh, a osjećam ljubav

i moja duša razlijeva se tišinom...i putuje
i želim mojom srećom zagrliti svijet
i želim mojom srećom potisnuti bol
i želim ovo danas razliti, umrljati srećom svaku samoću
i biti sutra ono što živim danas

umrljana srećom, razlivena tišinom
i nikada više prepuštena nepreglednosti i beznačajnosti vremena...
i osjećam vrijeme koje živim mojim snom,
a moje vrijeme postaje konačno moj smisao
a moj smisao prepuštam mojoj sreći...

a moje ime danas šapuće i vjetar,
jer vrijeme živim smislenošću mojom
i moje postaje njegovo stopljeno vremenom našim.

CRNO...CRVENO...NARANČASTO....

Uporno sam nastojala negirati, okretati glavu, ne ulazeći u čitanje tekstova o nekim desavanjima iz proŠlog stoljeća..iako Vam moram priznati iskreno u zadnje vrijeme sve rjeđe čitam novinske članke u cjelosti, jer nemam živaca, dosađujem se, ne samo zato što nisam nikada podnosila školski štreberski način pisanja, jer na kraju čitate, a ništa ne saznate, ostajete jos više prazni, a mene koja i sama pišem živcira mrcvarenje riječi ljudi koji bi se u životu trebali baviti nečim drugim, a ne pisanjem...
No, da se vratim na započetu misao, uporno sam nastojala izbjeći o događajima koji su se dešavali u prošlom stoljeću, nastojeći pisati o aktualnom, ali Hrvati ne bi bili Hrvati da sada ponovno u ovim kompliciranim momentima ne izvlače događaje iz naftalina, kojekakve vampire kojima namjerno ne želim spominjati ime, jer im ne želim davati publicitet. Izvlači se kojekakva ikonografija i od strane crnih i crvenih i onih miješanih..Neki "pretedenti" na eventualne buduće političke položaje paradiraju npr. ponosno sa Che Guevarom...njihova fotografija sa Che Guevarom! Monstruozno! I koja bi poruka trebala biti? Glasajte za Che Guevaru, jer oni Vam nista ne znaju reći, osim možda kakovog političkog otrcanog pamfleta. Oni drugi imaju isto tako svoje "igrače".....iz prošlosti. Niti oni ne znaju ništa reći..barem ništa pametnog.
Samo reže jedni na druge, ponavljaju floskule i mašu sa slikama. Ne osjećate li se uvrijedjeni zbog toga? Toliko malo drže do vašeg intelekta da misle da je to sasvim dovoljno za dobiti izbore. A, možda i je? Do sada je funkcioniralo dobro...za njih. Ispred vaših očiju već 20 godina promiče plejada groteksnih likova kojima ste Vi dali moć. I čini mi se kao da je riječ o monarhiji. Stalno isti... počeli kao mlađi ljudi da bi ostarili na položajima..a sada pred mirovinom počeli su izvlačiti i svoju djecu, familiju, kako se to zapravo u monarhiji i radi...po principu nasljedjivanja, a vi tobože glasujete. A, moze im i biti! "Kupuju" Vas stalno na isti "štos". Medjusobna podjela Hrvata...i dok se vi dijelite i oni dijele ali opljačkano, ono što je nekada bilo Vaše, a sad je njihovo....i tek sad nam je jasno koliko je Hrvatska zapravo bila bogata zemlja kada su se tako velikom broju obogatili svi ti silni "domoljubi" koji su znali samo dobro prema potrebi mijenjati boje....
I ovi što danas nose Che Guevaru, možda su prije nekog vremena paradirali s razlicitom ikonografijom! A, tko bi se toga više sjećao? Ionako niste zapamtili one koji su nosili već one koga su nosili.
Dolazimo do prve i jedne od najbitnijih činjenica za Hrvate. Sklonost besmislenim podjelama. I sad su se ponovno uzburkali duhovi poslije dogadjaja na sudu za ratne zločine..o kojem ne želim trošiti previše riječi...jer je postao svrha samome sebi..sva ta ogromna mašinerija , svi ti ogromni troškovi, odskočna daska za političke i pravničke karijere...i sve fukcionira jako dobro dok se ne diraju NEDODIRLJIVI, a nije niti potrebno, uvijek će se naći neki političari kao što su hrvatski koji će maksimalno surađivati u nadi da sebi donesu spas. Baš kao i "pokajnici" (pentito) u mafijaškim procesima. Neki prođu dobro, a neki "izgore".
Sud za ratne zločine je daleko od onoga što bi trebao biti. što je za nekoga zločin, za drugoga je legitimna obrana..to je sud.. poprište političkih lobija, gdje mi po običaju izvlačimo "deblji " kraj. Svojom krivicom...Da se razumijemo ratne zločine treba kažnjavati . ali SVE i SVAKOGA, bez iznimke, ne samo pojedine.
No, Hrvati bi trebali konačno razmisljati kao jedna nacija, bez podjela! Samim podjelama daju snagu onima koji ih iniciraju, a zbog zasitite osobnih privilegija i nesmetanog "lova u mutnom".
I dok vi nastavljate "režati" jedni na druge, njima je jako dobro... pažnja nacije odvučena je od bitnih tekućih problema. Oni Vam u javnosti glume da se "prepucavaju" ili čak "mrze", a zapravo se vole, jer jedni drugima pomažu...i jako dobro žive..Vi sve lošije, jer Vam bacaju samo kosti i mrvice sa svoje trpeze...
Prestanite biti zahvalni za te mrvice, poželite si i Vi dobar komad mesa, pod preduvjetom da ih prestanete slušati i lajati i režati, na nešto i nekoga..a za što Vas upucuju oni.....
....a boje mijenjajte samo zbog boja, mode, a ako bas želite pripadati boji..odaberite recimo narančastu..boju radosti i mudrosti..s naglaskom na MUDROST, koje ste do sada imali premalo....

LAVOVI I ZEČEVI...

Depresija je psihička bolest vrlo teŠka, te naročito ako nije liječena može zahvatiti ozbiljne razmjere. Osoba u depresiji sve se više uvlači u svoj svijet, ne vidi izlaz u ničemu..ponekad takve osobe postaju opasne za sebe i svoju okolinu. Nerijetko okolina bolesne osobe ne primjećuje teskoće u kojima se nalazi time bolest postaje jos akutnija. Liječenje nije jednostavno i dugotrajno je...
Da li Vam se čini sto poznato? Potrebno je jedino umjesto jednine staviti u množinu, te dobivamo opće psihičko stanje hrvatske nacije... Nacija je bolesna....i to već duže vrijeme, a sklona je i samoubojstvu. Samoubojica je osoba izuzetno psihički slaba, labilna, bez hrabrosti, nesposobna oduprijeti se prepreka, te u trenutku kulminacije krize podize ruku na sebe....

Bilo gdje da putujem volim prošetati ulicama i promatrati ljude, osluškivati zvukove gradova..dana, noći, te se ponegdje doista osjećam izuzetno dobro. Veliki gradovi poznati po užurbanosti, strci..ali vrlo živi i dinamični..gdje mogu osjetiti život.
Volim putovati Hrvatskom...bez obzira na sve..iznova..pa ponovno, te dosta vremena provodim upravo sa ljudima i medju ljudima, a volim se i sama prošetati ulicama, bez nekog naročitog cilja i ponovno promatrati ljude. Svaki put susrećem sve veću depresiju..promatram lica...neka su izgubljena, bezizražajna...i ne žure nikamo, zapravo djeluju kao da imaju i previše vremena ili ne znaju što bi činili. Neki se i žure..nekamo, a sa terasa kafića..grupice..preglasno se smiju, razgovaraju, i čini mi se previše napadno...niti oni ne pripadaju mjestu i sve mi djeluje neprirodno.
Svaki grad čine ljudi, koji vole svoj grad, mjesto. Tako u uzajamnoj ljubavi razvija se grad, ali i ljudi....te zapravo rastu, sazrijevaju zajedno, zajedno pišu sadašnjost i budućnost i postaju gotovo jedno....grad zadovoljnih ljudi. Gradovi, mjesta čine državu, koja može biti i država zadovoljnih ljudi...uz neke preduvjete..
Hrvatska to zasigurno nije, iako vas vasi političari uvjeravaju da ste sretni i da bolje ne trebate tražiti... možda, možda se trebate više "znojiti".. Dosta je toga pokradeno i spremljeno na sigurno mjesto, zauvijek nedostupno gradjanima države....te su državne kase prazne.
Dok vam pričaju u novogodišnjoj poruci umjesto čestitke da se morate više znojiti dok s druge strane saborske klupe zastupnika za vrijeme sjednica zjape prazne....i oni se vjerojatno negdje znoje...nacija šuti i nastavlja bauljati svojim gradovima izgubljenog pogleda u prazno....te stoga mislim da je ovaj narod sve blizi samoubojstvu, jer ne čineći ništa produžava agoniju i pogoršava bolest......ili se ne pronalazi hrabrost za krenuti ili jos vecini nije jasno da ONI nisu na vlasti zbog VAS i da bi VAMA bilo bolje, već su na vlasti zbog sebe samih i da neće učiniti NIŠTA....baš ništa da bi vas izvukli iz ove akutne depresije u koju se tone sve više i više i postaje sve tžze izlječiva.....a vremena i nema vise. ONI će se za sebe već pobrinuti i to je glavna poanta političara u Hrvatskoj...a VAS...vas će ostaviti da se koprcate u vašoj depresiji......ako ne krenete...još danas. Čovjek zapravo nije svjestan koliko je jak i moze učiniti svašta...i sve je bolje od depresije.
Nedavno sam negdje pročitala izjavu jednog stranog političara: "Hrvati su narod lavova koji vode zečevi!" I bila sam strašno ponosna i žalosna u isto vrijeme....ponosna zbog lavova, ali se užasno osjećam znajući da nas vode zečevi!
Ne znam, kako se je to uopce moglo dogoditi?
I gdje su nestali lavovi?

ZNAJU LI NAŠI POLITIČARI ŠTO JE LJUBAV?

Nije samo fraza izrečena..onako iz zabave. Osobno sam i sama došla do nekih zaključaka promatrajući dobar dio političara ...način kako istupaju, gestikulacije, što i kako govore..Većina od njih su zapravo vrlo nesigurne osobe koje svoju satisfakciju traže isključivo u moći i novcu. Moć kao moć, naročito ako je politička, ako se uz to jos nadoveže i novac čini da se osjećaju gotovo nedodirljivi i nezamjenjivi. Uslijed toga istupaju na različite načine ...dopustive i nedopustive, često s ekstremnom bahatošću i prepotencijom održavajući na taj način još više imidž nedodirljive osobe, one iznad svih i svakoga. Riječ je o frustriranim osobama koje ne shvaćaju, a još manje osjećaju ljubav, stoga je kod takvih ljudi gotovo nemoguće aludirati na osjećaje koji su u njima zamrli ili ih nisu niti imali...mrtvi su i prazni...pred sobom imaju samo cilj i korist. Prvi je o tome pisao W. Reich.. osvrćući se na komunizam i fašizam. Ako ćete se upustiti u dublje razmišljanje doći ćete i sami do sličnih zaključaka.
Svatko tko je sposoban voljeti, jednostavno mora imati i osjećaje za pojave i ljude oko sebe..jer to dolazi instinktivno, bez prevelikog razmisljanja. Svaka ljubav oplemenjuje, a ako volite onda ne mrzite...još manje možete biti beskurpolozni, bez osjećajni, neosjetljivi na ljude, radost ili tugu. Netko bi mi možda odgovorio u ovome trenutku da se od političara upravo trazi bezosjećajnosti. Ne bih se nikako složila s tom tvrdnjom, jer većina politicara koji boluju od pomanjkanka osjećaja samo su prolazni..ili ćemo ih nastojati sto prije zaboraviti ili su doista toliko bezbojni, beživotni, dosadni i politiku kao politiku predstavljaju ljudima kao neko dosadno zvanje koje se tiče isključivo samo njih...i sami gradjani zatim dozivljavaju politiku kao nešto što nema puno veze sa njihovim životom...dakle stvara se potpuno kriva percepcija, te se od nacije stvara jedna apolitična masa.
S druge strane imamo najlošiji primjer političara koje nećemo tako lako zaboraviti, najviše i zbog posljedica koje ostavljaju svojom lošom politikom i osobnošću. Takovih primjera u povijesti, a nažalost i u ovom trenutku ima dosta veliki broj...nalazimo ih medju diktatorima, tiranima, oni koji su politiku koristili samo kao sredstvo za liječenje svojih frustracija...i bogaćenje. Liječenje koje nije liječenje vec ispoljavanje bolesti koju su širili na šire narodne mase.
Malo je onih koji su uz poznavanje politike osjećali ljubav. Povijest ih poznaje, govorimo o vizionarima, koji su svoju strast u životu i za život znali, sasvim nesvjesno prenijeti i na naciju. Ljudi su ih znali prepoznati, znali su ih i voljeti, i slijediti ne iz straha vec iz ljubavi....
Pomalo smo došli i na početak moje priče o ljubavi i politici. Ništa u životu ne možemo činiti bez strasti. Strast i ljubav je to nešto više...ako imamo,nešto što ce nas izdvojiti od ostalih, upravo taj korak ispred ostalih koji činimo bez da smo ga svjesni, cineci ga nesvjesno kao nesto prirodno i spontano...jer je to nesto sto pripada nama...dio nas i nasih osjecaja. To nesto je i nešto što se ne moze naučiti, niti oponašati, jer osjećaji se ne uče...njih jednostavno imamo ili nemamo...a ako osjećamo ljubav tada ne mrzimo ljude oko sebe, narod, državu,a jos manje činimo loše...jer volimo bez ograda i namještenosti.
Domovina se voli bez poza...nije dovoljno staviti ruku na srce kada se svira himna,a u isto vrijeme mrcvariti...krasti...i lagati. Prije svega bitno je što se nosi u srcu....
Hrvatska nije imala tu srecu imati vizionare koji bi je vodili...ima samo...puke, obične statiste s rukom na srcu....bez ljubavi.....

...I SVE JE SAMO POLITIKA...

(napisano 6.svibnja 2011.)

...i svijet je više nego paradoksalan, a time ne otkrivam ništa novo....ovih dana smo bombardirani likvidacijom kako se je to voljelo i nazivati svjetski poznatog teroriste, a koji je već davno prestao biti osoba,a prije svega je sinonim za ideju. Kako se navodi čini se da je bio i nenaoruzan, ali se iznosi jedna "bitna" činjenica, a taj podatak je mozda i bitniji nego što mislite....pruzao je otpor.... Sigurno je da je to dovoljno za opravdanje američke politike i u konkretnom slučaju opravdanje akcije gdje su svjetski "oslobodioci" imali povjesni i moralni zadatak osloboditi svijet od poznatog terorista, a na taj način da su ga na licu mjesta likvidirali nenaoruzanog...ne uhitili već smaknuli...
I kako je to moguće? Ja tu zapravo ništa ne shvaćam? Ili shvaćam predobro?...i da se medjunarodni zakon o ratnim zločinima tumači dvojako, ovisno o kome se radi...za neke je zločin, dok je za druge borba za "svjetski mir"....
...i ovo smaknuće dolazi u dobro vrijeme...naročito za Ameriku...ne prije niti poslije, jer ne sumnjam da je mozda ova akcija mogla biti izvedena bilo kada i bilo gdje...bit je samo u povlačenju figurica....a sada je bila ova na redu.
Ovih se je dana moralo paziti i da se ne pokvari kraljevsko vjenčanje, a za svijet je to sklapanje braka bilo doista od nepobitne vaznosti, jer bi još uvijek trebali vjerovati u bajke....ili iluzije?....a u koje najmanje vjeruju sami protagonisti, jer su samo dio scenarija, jedne velike globalne "sapunice". Poslije "bajke" bačeni ste ubrzo u realnost smaknuća gdje vam je bilo sugerirano da se opet morate veseliti...prvo vjenčanju, a zatim likvidaciji....
A ta likvidacija ne znači kraj ničega, već naprotiv početak nečega, a koji ne obećava ništa dobro, naročito i ne kada dolazi od konkretne akcije američke vojske...o nekom prekršaju medjunarodnog prava nema niti govora, jer ipak se radi o Americi čiji je predsjednik i dobitnik Nobelove nagrade za mir.............
u nekim stranim medijima puno se je i spekuliralo o postojanju odnosno nepostojanju likvidiranog...i meni je sve moguće...sve je prihvatljivo kada se radi o kojekakvim vrhunskim političkim rezijama....kao i početak svakoga rata, izvinjavam se napogrešnoj formulaciji...mislila sam govoriti o osloboditeljskim akcijama, tako je barem i sluzbeni naziv za širenje mira u svijetu, pa zatim i velikih epidemija "opasnih" bolesti.....
....a ja osobno ne osjećam taj mir....već širenje straha i nemoći....u svijetu....u svima, pa tako i u nama....
I gdje se tu nalazi Hrvatska?...Mi? Da li je uopće moguće pruziti bilo kakav otpor? Sigurno je da je postojao i postoji scenarij i za nas....samo smo dio globalnog plana...iako ja po prirodi ne vjerujem u fatalizam. Bilo bi više nego fatalno kada bismo ostali samo promatrači, jer u velikoj strojnoj mašineriji jedan kotačić moze promijeniti ritam i ne aludiram da bismo mi trebali biti nuzno taj kotačić....netko bi mogao biti....ili netko bi morao biti.. u tom globalnom scenariju kojega jako dobro shvaćaju, ali i prihvaćaju i igraju jako dobro i naše "sitne ribe"..i sada nam je već svima jasno da naši političari sprovode samo politiku, a sve u svrhu da bi se dobro ukomponirali u scenarij, a tu doista nema nikakovog značaja vaša dobrobit ili blagostanje. Dobrobit je njima, a blagostanje samo njihovo. Što prije shvatimo i prije svega prihvatimo jasne činjenice postoji više šansi za promjene......poremetiti ustaljeni ritam, a i to bi bilo dobro za početak i nemojte misliti da bi bilo nebitno ili nedovoljno, jer više takovih početaka značila bi nada...a sve počinje sa nadom i ne završava sa njom, jer ona pokreće zivot, a samim time i toliko zeljene promjene.
Ovih dana dešavaju se neki čudni fenomeni povratka u prošlost, izvlačenjem nekih starih i prepotopnih likova, a na mojem prošlotjednom proputovanju nekim drzavama EU-e, konkretno kroz Austriju i Madzarsku jedino što bih mogla konstatirati da je Austrija ostala ono što je bila, kao i Madzarska i mislim da me predobro shvaćate što zelim reći, jer nekih bitnih promjena nema, osim što sam na jutarnjem doručku u jednom madzarskom pansionu slušala rusku koračnicu zbora Crvene Armije. Pretpostavljam da je riječ samo o svojevrsnom buntu...razočarenju na postojeće stanje.
I na ovom našem prostoru ovih dana takodjer izvlače se neki likovi...iz prošlosti, a ja bih ih nekako voljela zaobići i bez puno razmišljanja ostaviti neka počivaju...kao i svih ovih godina, te da se njima bave samo povjesničari.
Volim gledati naprijed u neka nova vremena, u neke nove ideje, jer i naše vrijeme je sasvim drugačije i trazi neke nove ljude neopterećene prošlošću, a još manje podlozne imitaciji.
Imitacija ne vodi ka napretku, već samo lošoj i iskrivljenoj slici originala, a još ako je i original imao puno nedostataka što tek mozemo očekivati od imitacije?....stoga ne ostajem impresionirana tim novim retro fenomenom...smatram to više kao jednom vrstom trenutne mode, način grupiranja u nešto vrlo nejasno i neodredjeno i čini se da su odjedanput svi postali i politolozi...i dobro je da se ljudi interesiraju za politiku, ali kao u svakoj materiji neophodno je baratati i osnovnim pojmovima i mozda ne traziti nuzno spas u nekim starim sistemima, koji su kao istrošeni bili zamjenjeni drugima.
...i što bi sada trebalo? Ponovno vratiti se na staro, a što bi to bilo staro? Nije li povratak na prošlo samo izgovor za pomanjkanje novih ideja?
Sigurna sam da novih ideja ima...kao i novih ljudi koji bi ih bili sposobni i sprovesti, jedino što ne bih voljela misliti da će biti ponovno nadglasani od strane primitivizma i nečijih bolesnih ambicija.
...a bolesne ambicije mogu biti samo osobne i mogu razboljeti čitavu jednu naciju......i nemaju veze sa idealizmom koji stremi općem pokretanju i promjenama postojećeg.....i vrlo, vrlo bolesnog.....

JEFTINE GRICKALICE…

Pobjeda hrvatske nogometne reprezentacije došla je u pravi tren, zapravo da opravda onu lijepu izreku „kruha i igara“. Svi su sretni, razgaljeni, razdragani, što su se nogometni bogatuni uspjeli kvalificirati jer biti će razloga za zaborav. Zaborav realne situacije u kojoj se nalazimo, biti će razloga za ispijanjem jeftinog piva, šopanjem nezdravih grickalica, koje će vas dovoljno zasititi da vam neće padati na pamet šnicle, a nećete razbijati niti glavu situacijom u kojoj se nalazimo. Iako ne znam koja je razlika između ukazivanja nogometnog političara Markovića ili onih koji ovih dana marširaju prema Saboru… svi su uhljebljeni ili traže uhljebljenje. Dosada rekordan broj izbornih lista i onih koji žele zauzeti svoje mjesto u lijepim prostranim saborskim blještećim prostorijama, finim restoranima,gdje će moći kušati kvalitetne i ukusne delikatese za više nego popularne cijene, ipak nacija razmišlja… o Europi… onoj nogometnoj, već sada se bruse, ne mogu se dočekati vremena kada će se gnijezditi pred televizorima.
Kod onih koji se boje postroženog ovršnog zakona vrijeme je da već sad razmišljaju kako spasiti čarobnu kutiju.
I dok promatram vijesti sa svih strana svijeta… u Americi ne jenjavaju prosvjedi protiv imperijalističke politike, naročito su aktivni studenti… i ne odustaju… i ne kandidiraju se u nikakve parlamente. Mi imamo Pernara koji je malo „bučio“ po Zagrebu, zaradio nešto prekršajnih prijava, odglumio Zoroa kada se je bacao na policajce. I on danas maršira na Sabor… bez megafona, a ja nisam uspjela čuti a još manje shvatiti što nam on zapravo poručuje.
Znam samo da su tek pokrenuti prosvjedi naglo utihnuli i propali nakon njegovog upada i intervencije, pa smo cijeli ovaj period provodili mirno, bez našeg učešća na sceni, jer na sceni su ostali i nastavili paradirati, upravo samo oni… naši političari.
Vrlo su nemaštoviti u svojoj retorici, prepucavanja su jeftinija nego ikad.
I sreća je da je nogometa, pa su oni „pali“ za trenutak u drugi plan, iako su izbori vrlo blizu, a i to im ne pada teško, jer u ovoj općoj zbrci europske euforije tko pita više za političke programe. Velike stranke bore se za one male koje će im ponovno podizati postotak, pa će opet neka Pusićka ili kao nekada sasvim nebitna Adlešićka „drmati“ hrvatskom politikom bez da ste ih vi željeli ili prepoznali, ali završiti će zbog postotka i zato su bile bitne, kao što ej bio bitan i Pupovac i ostali slični njima, jer naročito je bitna borba za manjine… nudi se sve i svašta i ne znam zašto mi se čini da Hrvati postaju zapravo u ovom trenutku najugroženija vrsta u Hrvatskoj!?
I sreća da je nogometa pa ne razmišljate više o onoj drugoj Europi… EU, jer inače vam ne bi promakla Milanovićeva izjava u kojoj spominje MMF. Da nije babaroga, a samim time dao vam je do znanja da je i kukurikavcima put usmjeren prema posrnuloj Europi.
I koja je razlika između HDZ-a i kukuriku? Nema je! Političke i ekonomske strategije u tom slučaju nisu bitne, jer ionako ulaskom u Europsku uniju Hrvatska gubi svaki mogući suverenitet, a političari postaju samo figure, posrednici privatnih financijskih korporacija koje drže cjelokupnu europsku politiku, pa tako i njihove propale projekte naplaćuju od državnih institucija i time rizik nije njihov već vaš. Kao i Grčka, Italija, Španjolska, Portugal, čini se i Austrija, a kako stvari idu čitavi niz slijedi, efekt domino kockica… Sve su to bila privatna ulaganja bez rizika, jer u slučaju dobiti uspjeh i dobitak je samo njihov, a neuspjeh i gubitak samo vaš. I vi ga plaćate te sve lošije i neizvjesnije živite.
I sreća da je nogometa jer i oni vaša investicija, iako osim trenutnog zadovoljstva nećete zaraditi drugo ništa osim koje kile više zbog previše piva i loših jeftinih grickalica…
Naši susjedi Europljani Slovenci pozivaju na bojkot svojih izbora.
Nas uče naši političari da su izbori čast i odgovornost, a čast bi trebala pronaći i časnost. Da bi se i dalje osjećala časnom trebala bih glasovati za one koje mislim da su časni. I motaju mi se različite kombinacije po glavi… pokušavam razmišljati časno o nečasnima. A da glasam za neke totalno nebitne? Što ću dobiti? Sudjelovati ponovno u postotku… netko će zahvaljujući sitnom postotku završiti s velikim igračima i zapravo sam ponovno na indirektan način sudjelovala u utrci nečasnih. I da li je to samo igra nečastivog? Borba časnog i nečasnog? I što nam se može učiniti na početku časno moglo bi ponovno završiti na našoj odgovornosti, kada shvatimo da smo ponovno pogriješili… osjetiti ćemo se odgovornima, mi koji smo loše procijenili, a oni će i dalje sasvim ravnodušno i neodgovorno nastaviti spavati na ugodnim pozicijama bez imalo osjećaja odgovornosti prema vama koji ste ih birali… i ja danas sasvim odgovorno mislim da nismo napravili niti jedan korak unaprijed.
Osjećam odgovornost kad kažem da nacija još jednom mora glasovati za manje zlo. Velikim zlom smatram EU… i to sasvim odgovorno tvrdim.
Možda bih ipak voljela vidjeti one koji nas nemaju namjere isporučiti nekome kao jeftinu grickalicu, a željela bih isto tako vjerovati da bi poslije izbora sačuvali svoju čast, te da će sasvim odgovorno postupiti po onome što nam danas prije izbora poručuju da nas neće izdati i predati… još jednom, a bila bi to zasigurno naša sitna pobjeda, korak unaprijed, otpor nečemu što je osuđeno na propast, propali su i propadaju daleko veći i jači od nas, jednostavno isisani, ižvakani i ispljunuti. Iako nas sad Europljani smatraju samo jeftinom grickalicom… i neka smo, pa i čak i ona najlošija koja sjeda na želudac, tako da nas ne mogu probaviti… trebali bi na kraju ovo ipak biti izbori za ili protiv EU i tu ne bismo trebali imati dileme, da je EU samo jedna velika iluzija, sredstvo privatnih korporacija i da je već uspjeh ostati izvan, a time bi možda i naša predizborna dilema trebala biti lakša.
Veliki žele ući, puno im je toga na kocki ako izgube izbore, a najviše primamljive pozicije u Europskim institucijama… i da vas samo podsjetim… za Grčku se sprema plan kako ju izbaciti, Talijani imaju tehničku vladu jer je država u takvoj situaciji da opozicija nije imala hrabrosti prihvatiti se vodstva i vođenja države, Englezi žele napasti Iran, jer spas vide u još jedno ratnom žarištu, Nijemci i Francuzi, čini se, već smišljaju najbezbolniju taktiku izlaska iz EU… i netko bi rekao… pametnome dosta, a vi se nastavite i dalje veseliti i nogometnoj i političkoj Europi i usput se prisjetite časti, ali i obveze, baš kao i odgovornosti… možda i prema vašoj djece, a i onima koji nisu poginuli da bi danas završili samo kao nečiji ispljuvak…

OPROŠTAJ...

Želim ono nečujno pretvoriti u moje glasno, kada glasno postaje krik,
krik postaje moje vrijeme koje nisam shvaćala, iako misleći da sam živjela i da sam samo tako živjeti mogla…
… utopljena u tihu slutnju buđenja jutra u nekoj tamo nekada proživljenoj slici šumskoga jutra kad sve još uvijek spava,
… i osjećam samo lagano treperenje malenog i krhkog lista još uvijek čvrsto priljubljenog na grani,
… još uvijek daleko iznad zemlje,
… još uvijek jednako svježeg i životnog,
… i zaista još uvijek tako živog,
i ovaj neodoljivi miris šumskoga jutra koje se budi,
i slutnja novoga dana iako zamućena izmaglicom jutarnje rose i tihim cvrkutom tek probuđene ptice,
… i nagovještaj dana kada konačno ono nečujno, zatomljeno postaje čujno.

Osim slike najljepši su mirisi probuđene zemlje natopljene rosnim suzama, s prvim bojažljivim zrakama…
I ostajem paralizirana
slikom,
zvukovima tihe prisutnosti buđenja života
i mirisima…
Omamljuju, bude maštu, slatki su… i baš kao nagovještaj dana šire toplinu tek ugrijane zemlje.
I suze nestaju… u pari, putuju kao izmaglica, baš kao nečujni podsjetnik,
a sjećaju me na zemlju natopljenu rosom…
... ima nešto veličanstvenog i u ovoj izmaglici,
i mogu je doživjeti ponovno, i dozvati i po sjećanju…
… i sjećam je se kao i ljepote i uzvišenosti šumskoga jutra.
… i izmaglice koja putuje lagano, šireći se različitim smjerovima, dotičući svako stablo…
… i danas mi je jasno…
Bio je to oproštaj, odlazak moje rose,
oproštaj još uvijek snenome jutru, kao i nagovještaj mirisa dana, a kapljice još uvijek klize i vrlo je tiho, kao i moje lice okupano rosom.
I ne želim ih brisati… čekam nepomična neka ispare same,
… i čekam, zatvaram oči i želim više ne vidjeti ništa, dovoljno je ovo što osjećam,
mojim zvukovima,
mirisima,
… a cvrkut više nije tih i kako moj oproštaj s ovim jutrom putuje… i odlazi… i zvuci buđenja sve su jači, a ja odlazim, tiho, izmaglicom sasvim nečujna,
okrećem leđa rosi, čekam novi dan…

JOŠ MALO... O NAMA (u susret izborima)

(napisano 24. siječnja 2011.)
Koliko puta smo se pronašli i situaciji da smo se osjećali uhvaćeni u stupicu, klopku, nazovite to kako god želite... Pritisnuti između dvije mogućnosti, od kojih je bilo neophodno odlučiti se za možda manje pogubnu, što i nije jednostavno..odlučiti u datom trenutku... Ponekad je to i borba između razuma i osjećaja u kojoj se moramo osloniti na instinkt, nadajući se da nas neće prevariti, a često nemamo niti dovoljno vremena na raspolaganju, što još više otežava situaciju.
Najgora solucija je prepustiti se nekome drugome da odlučuje umjesto nas, jer ako i pogriješimo u izboru, barem je to naša greška, a ne nekog drugog i bez tog glupog osjećaja i pitanja poslije: "Zasto nisam slušala(o) sebe?" I kajanje..a trenutak je prosao, te nemamo više niti priliku za pogrešku... koja bi bila naša, ali i satisfakcija da smo sami odlučivali o sebi..a u životu nas očekuju i ostale zamke..i one kojih nismo niti svjesni..uviđamo ih tek poslije.
Ipak mislim da je manja mogućnost izgubiti... ako odlučujemo sami za sebe.
Hrvatska..shvatili ste do kuda sam Vas zapravo željela dovesti u cijeloj ovoj priči...
LIJEPA NAŠA... kako joj volimo tepati, govoriti iz milja, ali zamislite se malo nad riječima.
Samo su dvije riječi... Prestanite ih izgovarati po navici bez da ste svjesni što ste uopće izrekli. I doista je LIJEPA..bez pretjerivanja i osobnih sklonosti, na tako malom prostoru toliko prirodne ljepote i povijesti... ..zapravo gdje god se okrenemo oko sebe čitamo povijest. Pokušajte zaboraviti sadašnjost, pogledajte koji put pročelja zgrada, stare građevine i sjetite se predaka, korijena. Često to činim kada šećem ulicama i mislim si kako nikada u povijesti Hrvati nisu bili toliko pasivni kao danas. Nikada mi se nisu činili toliko bespomoćni kao danas... a bilo je vrlo teških vremena... i nekada.
Možda baš zato, jer je bilo lakše oduprijeti se bilo kome drugome..samo ne svojima.
Na koje niste računali da će Vas toliko opljačkati, toliko izmrcvariti i baciti u očaj.
Mislim da je očaj prava riječ... i osjećaj klopke. Osjećate se uhvaćeni u zamku... između vladajuće samozvane kaste i vaše želje za promjenama. Neodlučni ste... i ovaj put Vas instinkt ne vara, jer svjesni ste jako dobro da ovako ne može dalje... čista agonija...
Tko još više može vjerovati u ono što Vam kažu? Ipak se još uvijek čeka... i tu dolazimo do zamke... u vašem čekanju... a zamka je u vašoj zabludi da će se možda neke stvari ipak staviti na svoje mjesto... ali neće... i sami sve manje vjerujete u to.
I nalazite se pritisnuti između ovih koji nastavljaju sa politikanskim floskulama i vaše želje za promijenama... i to radikalnim... ne samo prebacivanje loptice s desnog na lijevo, pa poslije opet s lijevog na desno..i tako u krug..a nacija sve više u očaju...
Dolazimo tako i do naše druge riječi NAŠA..e sada Vas tek počinje hvatati gorčina..od te LIJEPE koliko je još uvijek NAŠA? Rasprodana na sve strane, rekla bih u bescjenje...
Čitam neki dan... upozoravaju oni rijetki koji žele reći..od Hrvatske će ostati samo ime..osvrćem se ponovno unatrag u povijest. Zar je zaista bilo sve uzalud?
I nismo se snašsli, "nasjeli" lakovjerno... upali u stupicu... koju su nam pripremili... naši Hrvati, i još se uvijek koprcate u toj zamci, a vrijeme neumoljivo teče.
Ne vidim više samo dvije riječi..ovoj LIJEPOJ NAŠOJ dodajem još u "zamci"...
A zamka je i u Vama samima..jer ste svjesni svega, ali još se čeka..i ne zna se što?
Da netko drugi odluči umjesto Vas? Kao i do sada?
Vratimo se na početak moje priče... manja je mogućnost pogreške ako odlučujete sami, bezuvjetno..neka Vas vodi instinkt i dosadašnje iskustvo, ali odlučite sami... za sebe... i to već danas.

SUVIŠNOST RAZUMA...

I nije mi nepoznat osjećaj suvišnosti. To su trenuci potrebe sklanjanja od svijeta. To su trenuci kada sam gradila moj smiraj iz kojeg sam promatrala ono vanjsko, a to vanjsko osjećala sam samo dodirujući rubove.
Neki bi to nazivali jednostavno samoćom, ali moj osjećaj suvišnosti nisam nikada tumačila mojom samoćom, prije bih to osjećala kao moju potrebu.
Moja potreba sklanjanja od mnoštva značila je samo predah od umora... i buke, a bila mi je potrebna samo tišina...
... i to nije bila samoća...
... i to nije bila izgubljenost...
... bila je samo suvišnost koja mogla biti tumačena i kao neshvaćenost.
Neshvaćenost često u nama budi osjećaj suvišnosti. Biti shvaćeni normalna je ljudska potreba, cijeli život trudimo se biti prihvaćeni i shvaćeni. Moju neshvaćenost smatrala sam i mojim porazom i mojom neprilagodbom, a umor je bio samo logična posljedica, baš kao i slabost, a koraci kojima sam koračala postajali su teži....
U svakoj mojoj suvišnosti odlazak nije značio kraj, ništa konačno, jer uvijek bih ostajala doticati rubove,
... i slatka je i spokojna bila tišina mojega svijeta
... i nisam bila sama, nikada se nisam tako osjećala, a granice koje sam doticala značile su i moj povratak...
Puno je suvišnosti i granica... puno različitih svjetova, cijeli svijet postaje jedna velika neprilagodba, razlog je u opiranju. Opiremo se svemu... a najviše sebi samima i iskonskome.
Nastojimo biti ono što nismo, da bismo se osjećali prilagođeni, a sve postaje samo negacija... nas samih, a bilo bi dovoljno samo ponekad omekšati naše rubove,
... osjetiti drhtaj,
... udahnuti mirise,
... promiješati boje...
A tada bi bilo i postalo sasvim suvišno osjećati da smo suvišni. Mnogi žive veći dio svog života u negaciji, a sve zbog slijepe poslušnosti. Slijepa poslušnost često je samo čin ravnodušnosti prema svijetu, kao i pomanjkanje samopoštovanja.
Slagati se baš sa svime znak je kapitulacije uma, jer dozvoljavamo drugima da misle umjesto nas...
Svaka kritika pokreće stvari i događaje, čovjek bez kritike svjesno postaje samo sredstvo u rukama moćnih. I po čemu netko biva moćan? Moćnost se očituje u broju kapitulacija mozgova, u broju prodanih duša, a mi prečesto našu kapitulaciju uma tumačimo našom prilagodbom.
Živimo u vremenu kada se cijene izgubljeni intelekti, a sve pod krinkom prilagodbe. I doista su vremena više nego loša kada svako logično razmišljanje postaje suvišno, jer i same logike više nema, a samim time logičnost svijeta postaje suvišna... nerazumna.
I što danas možemo uopće tumačiti kao razumno ili nerazumno, jer oni bez razuma tretiraju se razumnima, a sam razum tjera nas na našu suvišnost i neprilagodbu.
Nalazim još jedino istinsko u osjećajima, ako su i kada su iskreni i iskonski, jer ne pitaju za razum niti za prilagodbu... jednostavno se osjećaju i žive bez suvišnosti.
Suvišno postaje razmišljati o razumu, a razumno postaje osjećati... i najviše volim slušati tišinu i kišu... donosi pročišćenje, a poslije ponovno osjećam sunce, a boje postaju toplije i razlijevaju se u nama... i sve treperi i čini se tako nevino... baš kao na nekom novom početku...

PRIJE IZBORA...

U zadnje vrijeme vrlo malo pišem o politici, nema se više šta za reći, neki su se tek sada raspisali o nečemu što je više nego očito, imam tekstove koje sam pisala prije godinu dana, ponavljati nemam volje, izbori su pred nama,a izbora nemamo, ne mogu se odlučiti koji su mi antipatičniji..postoji treća solucija,ali nju ne vidim između ponuđene političke robe na tržištu...jedina solucija i to treća bila bi u ekstremizmu...a i to nije ništa novoga, jer sam već i o tome davno prije pisala....izbori?...neka glasaju sami za sebe..BEZ NAS,a mi bismo trebali konačno nešto odlučiti ZA NAS...
I to bi bi moj slogan u ovo predizborno vrijeme... BEZ NAS ALI ZA NAS....
Ugodnu nedjelju vam želim...

ZA ONO NEŠTO "MALO"...

...i bit svega je u povjerenju, jer ono je taj bitni dio svakog odnosa...povjerenje..od njega polazi sve, i dobro i lose ako ga nemamo. I zapravo čini se jednostavno,a ipak nije,nimalo, jer nekako sto vise zivimo kao da imamo sve manje vjere u povjerenje. I nije uvijek krivica u nama, vec u nekim prethodnim odnosima, nekim prijasnjim iskustvima i bivsim zivotima....i nije u redu osjecati se lose zbog proslosti, ako se zelimo dobro osjecati sada i sutra, a to je preduvjet svega...i nekoga novog povjerenja kao i zaboraviti ono sto je bilo ...ili barem pokusati...za pocetak, iako je mozda i djelomicno, ali moze znaciti uvijek neki novi pocetak....
I neka nam proslost ne donosi iluziju, iako mi se ponekad svijet cini kao jedna velika iluzija...ali samo ponekad, jer sama iluzija nema budućnosti, jer je imaginarna nestvarna i neostvariva i donosi samo privremeno rješenje, kratkotrajno olakšanje, ali na kraju je ipak samo iluzija....a nekima je ona sastavni dio zivota, jer tako lakse podnose razocarenja, ali prije ili poslije ta naša iluzija nestaje i ostaje samo razočarenje...
Svako naše razočarenje ograničava neko naše buduće povjerenje...ali ga samo ograničava, na nama je odluka da li ćemo ga i ubiti...i to postaje naš najlošiji izbor...ubiti povjerenje, ne pruziti niti šansu, a razmišljajući na taj način dolazim do vjere...i bez obzira na sve...vjerujem...i zelim vjerovati i to bez ograda i iluzije. Nikada nisam voljela iluziju, ma kako god istina bila i teška. Ne mislim da neko novo vjerovanje ujedno predstavlja i iluziju...moze značiti sasvim novi pogled na ono nešto...
Kako bi bilo moguće zivjeti bez te vjere u neko drugačije sutra?...ili mozda već drugačije danas?...Nije li i to naš smisao? Smisao zivota koji je zapravo jedno neprestano kretanje...i vrlo je čudan...i nepredvidljiv...i ponekad imamo osjećaj da nas mrzi, jer nam ubija svaku vjeru u sutra, a opet isti taj naš zivot zna i voljeti...nas...u njemu...i to nam pokazuje dajući nam šanse, a mi ih se često i bojimo..i gledamo i prihvaćamo sa nevjericom...
I sama se preispitujem često...prečesto...i svjesna sam...i postavljam pitanja za koja znam već unaprijed da ne mogu pronaći odgovore, jer zivot se zivi...svaki dan, a odgovori se nameću sami ...i sustizu nas i prate nas u stopu, jer i sam ovaj naš zivot je jedno veliko pitanje i nedoumica i ja ga i zbog toga volim..zato je i čaroban i odgovara nam na način na koji se postavljamo prema njemu. I sve ovisi o nama, jer svaka naša negativnost rađa novu negaciju, te i sam zivot na kraju postaje naša negativnost, a dovoljno je ponekad "samo malo"....a to malo isto tako često prolazi nezapazeno, neuhvaćeno i što je najgore od svega...odlazi, zadrzava se blizu nas tek koji tren i čeka da ga primijetimo...uhvatimo...mozda i zarobimo...i zadrzimo kraj sebe, jer upravo "to malo", koje moze postati veliko, bitno i nešto naše i dio nas samih i neponovljivo, a u stanju je razbiti svaku iluziju i svako nepovjerenje. Dragocjeno je jer je rijetko, a rijetko je gotovo uvijek i neprimjetno i tiho...
Oduvijek sam tiho smatrala glasnim.....sama buka je uvijek nametljiva i ne donosi bitno, privlači na sebe sasvim nepotrebnu paznju, a samim time odvlači nas od tihog, a ja uvijek volim traziti ono što se ne primjećuje odmah, jer poslije ostavlja traga...
I ponovno se zelim vratiti na povjerenje, jer ide u korak sa tišinom..svako povjerenje razvijamo u tišini...gradimo ga bez velike buke, jer činimo sve da ga pruzimo i steknemo....korak po korak...i uvlači se u nas sasvim neprimjetno...i ostaje ...trajno.....

SAMO ZA....

Možda je sjeta, ili čežnja..veceras se osjećam tiho, baš kao i ovo proljetno veče. I tako je mlado, bojažljivo..konačno zaboravljeno od zime..i tiho. I upravo ta tišina preplavljuje sve..i govori više od bilo koje riječi.
Sve je čisto i tako nevino...
I srce mi je tako puno, preplavljeno čudnim nemirom. Misli putuju..lagano, pomalo lijeno i usporeno..nestaju negdje među zvijezdama...
Da sam barem na tren jedna zvijezda..putovala bih noćas negdje u beskraj..baš tamo gdje me vuče ovaj nemir koji osjećam u sebi..
I sve ih je više..pojavljuju se i one tiho, jedna po jedna...vrlo su nježne, bljeskaju i kao da žele utješiti..jer njihova svjetlost je topla...osjećam ih bliskima ovo veče kada tražim utjehu..
Ničime ne odajem nemir, vrlo sam mirna..samo one razumiju što osjećam večeras..
Pokušavam zatvoriti oči, opustiti se i otputovati..tamo sam gdje bih željela biti..kao jedna zvijezda na nebu.
I silna čežnja razlijeva se ovom proljetnom večeri...utihle su i noćne ptice, samo lagani vjetar pojačava nemir, donosi mirise i sjećanja..a osjećaj je magičan, neponovljiv...i večeras sve je čudno..drugačije i stvarnije...a razuma više nema, nemoguće ga je više pronaći...i ostao je tamo gdje završava racionalno, a počinju snovi...
Da li je vjetar, da li su zvijezde, da li su ovi proljetni mirisi, ali ne pronalazim spokoja...ali tako je nevjerojatno lijep upravo taj nemir..i više i ne želim spokoj, jer ne bih više znala živjeti bez ovog nemira u sebi...sve je snažniji..i ponovno promatram zvijezde...noćas me one prate u tom mom nemiru i daju mi utjehu...

DALJE OD BESMISLENOSTI....

Ne očekujem nikada previše, jer u tom previše gubi se vrijednost za ono malo, a što smo katkada u stanju okarakterizirati kao premalo, a zapravo je više nego dovoljno...
U previše nečega gubi se smisao za vrijedno i neprocjenjivo, a to nije nuzno materijalno koje je mozda samo do jednog momenta i potrebno, ali nikada i neprocjenjivo, jer to neprocjenjivo ne mjerimo količinama. Količina u tom slučaju
postaje nešto trivijalno i neadekvatno poimanju naših osjećaja koji se ne mjere jedinicama mjere.
Jedinica mjere naših osjećaja mogle bi biti naše oči...u njima čitamo sve..
...i zapravo često pokrivam upravo oči..jer njima govorim više nego riječima, a riječi ponekad
i gube smisao...oči nikada...
njima ne lazemo...nikada i nemoguće je..
..i ja volim ih pruzati nekome koga volim..i kada sam voljena..
...i upravo ta dubina vuče nas nekamo...u neki naš beskraj nedokučivi...a ponekad i neuhvatljivi..
I što postaje naš beskraj?
...nešto uhvatljivo ili nedostizno?...i postaje dobro osjećati neuhvatljivo, jer time uvijek tezimo beskraju..nečemu
što nas vodi....uvijek više...i više...i to više postaje naš smisao...
...ako osjećamo i zelimo sanjati zajedno...i to zajedničko sanjanje pretvara se u beskraj...
koji traje...i obavija nas upravo svojom nedokučivošću...i sve postaje u jednom momentu...
..i smisleno, a opet tajanstveno, jer je nepoznato , iako zelimo vjerovati i da je konačno...
...i naše...moje...i tvoje.
Sama konačnost postaje nedokučiva, nejasna, a ponekad i nestvarna, jer na kraju ne radi se o konačnosti...
....već u trajanju.....
...i lijepome u tom našem zajedničkom trajanju...i mozda postane i vječnost, a samu vječnost
spoznajemo samim trajanjem...iako ne razmišljam o vječnosti..
više ju volim osjećati bez da je postajem svjesna...jer ponekad je bozanstveno u našoj nesvjesnosti..
i pomalo nevino, kao i čisto, prozirno i jasno..
...i sve više jasnoću osjećam i kao moj smisao...bez obzira na njezinu boju, jer svaka boja moze biti
jasna, a samim time postaje i naša istina...kao što je istina u očima...
...i jasne su bez obzira na boju...
...i ponekad donose sreću...kao i bol... i sve je to naša zbilja u kojoj zelimo da sreća bude
naša vječnost, a bol samo naša trenutna besmislenost...jer besmisleno ne trazimo u vječnosti...
Besmislenost postaje nevazna iako prisutna..i više nego što zelimo osjećati .
I zašto jače osjećamo besmislenost?
...jer je teška, a sve što je teško pritišće jače...i više..a smisao je u lakoći vječnosti..
..i zato volim njeznost, tišinu, plahost i daljinu....jer daljina uvijek nekamo vodi...
i vuče nas dalje od naše besmislenosti
...i zelimo vjerovati...
...baš upravo tamo gdje zelimo otići...i ostati...u vječnosti..

SUNCE I NEBO....

Danas zelim razmisljati o optimizmu, o onom prekrasnom osjecaju kada smo u suglasju sami sa sobom. I sve pocinje od tog osjecaja, a biti u dogovoru sami sa sobom znaci prije svega biti i smireni, ne pomireni sa sudbinom..to bi znacila cista rezignacija...
Smireni upravo o tome mislim..sto ne treba znaciti i biti nuzno zadovoljni. Zadovoljstvo je lijep osjecaj, ali moze trajati vrlo kratko, jedan tren i poslije smo ponovno na nekom pocetku. Bas kao i zaljubljenost, ne znaci da ce se pretvoriti i u ljubav i moze trajati vrlo kratko i zapravo je prolazno , uzasno prolazno..ponekad i toliko kratko da se ne stignemo potpuno opustiti niti taj jedan kratki magicni momenat, jer vec zivimo u strahu zbog ovoga sto dolazi poslije..
Zato je smirenost lijep osjecaj i sa mozda manjim intenzitetom strasti, ali osjecamo se dobro, bas kao i u uzvracenoj ljubavi..smireni i sretni, bez obzira na okolnosti, vrlo cesto i teskoce, ali smo neobjasnjivo smireni... i sretni..
Od tog osjecaja polaze i sve nase aktivnosti prema nasoj okolini, pa cak i prema onima koji nam ne zele dobro...ne osjecamo gorcinu...samo sazaljenje, jer nisu svjesni nicega i ne shvacaju nista.
I bez obzira na polozaj i situaciju u kojoj se nalazimo, prednost i nadmoc je ipak na nasoj strani, a upravo zbog ovog prvobitnog recenog na pocetku teksta..biti u suglasju sami sa sobom....sto nije jednostavno, nimalo, jer da bismo to postali, moramo barem sami sebi priznati nase greske i nasa je snaga upravo u tome sto smo spremni priznati i prihvatiti, a samim time u stanju smo prihvatiti i druge..i shvatiti ih i ako treba oprostiti.
I to je ta snaga u zivotu, taj osjecaj koji u nama pokrece optimizam, jer zivot se zivi svaki dan, a dani nam ne trebaju nalikovati jedni na druge.
I svaki optimizam otvara nova vrata, neka koja jos uvijek ne vidimo, niti znamo da postoje, a to je i ta svjetlost u nama o kojoj toliko volim pisati, narocito ovih dana...
Kod nekoga gori jace i mozda nije nikada niti ugasla, kod nekoga jos uvijek samo tinja, bojazljivo i treba je dobro zastititi od svakog vjetra da ju ne ugasi potpuno, ajos je bolje razbuktati ju...i osjecati se dobro, uprkos svima i svemu i gledati naprijed..mozda i sa novim optimizmom, a i mislju da sve moze i treba ovisiti o nama, da nasim zivotom rukovodimo mi..i nitko drugi...da je taj zivot nas, skup i neprocjenjiv...i zasto bi ga davali na raspolaganje bilo kome?...i tajna je u osjecajima, poceti zeljeti i osjecati se dobro..i samo sto trebamo uciniti..pokusati se osvrnuti oko sebe...sigurna sam da cete pronaci razloga za osjecati se dobro i pronaci tu potrebnu dozu optimizma kada shvatite da je Vas zivot vas, jedna vrsta umjetnickog djela koje stvarate, sjecate se pisala sam vec o mozaiku.
I volim te mozaike..sa puno boja..pokusavam dane zivjeti u vedrim bojama i ne kazem da nemam trenutaka crnih i sivih, ali nastojim da sto krace traju....razmisljam u bojama i o bojama...a danas volim zutu i plavu...sunce i nebo...

I TAJNA JE U NJIMA....

Volim lutati...i ne samo u mislima. Ovo je vrijeme kada lutanje za mene postaje gotovo potreba. Nema ljepseg osjecaja spokoja osjecati se dijelom iskonskog. I doista sve ovo prirodno u nama mozemo spojiti sa tim cudom koje se zove priroda. Jedinstveno cudo koje se ponavlja svaki dan, bez da ga uopce primjecujemo, ali ipak stalno smo u potrazi za necime jedinstvenim.
I danas ponovno uzivam, otkrivam ga iznova i svaki put me odusevljava..lutam..sama u savrsenoj tisini, pomalo omamljena od prvih proljetnih mirisa..odlutala sam i mislima..i nije tesko..dovoljno je zagledati se u daljinu..i tada ih spazih...njihovu igru..prekrasnu, njeznu, leprsavu..dva leptira..u paru..
I toliko podsjecaju na srecu..gotovo da ju mogu i opipati..i sve postaje drugacije, svjetlije i njeznije..nevjerojatno i nestvarno..carobno...i misli mi lete jos brze, vode me i postaju zaigrane, radosne,..bas kao i oni...
I ne treba nam puno..dovoljna je igra leptira..na tren pozelim biti na njihovom mjestu, barem jedan jedini momenat, kada bih barem mogla osjetiti tu njihovu igru...Bozanstvena je ta igra ...za one koji ju jos uvijek mogu osjetiti..tu igru leptira u sebi...u svakoj pori koja budi toliko slatki nemir, jer sa njom poslije postaje sve ljepse, sve stvarnije, iskonskije..toliko njezna i leprsava...ipak rijetki ju mogu osjetiti, jer zaboravili su da je cudo zapravo u nama i ono sto nam je vrlo blisko, da je i neopisiva upravo ta igra leptira...i jos nestvarnija i carobnija ako ju mozemo osjetiti i mi sami...i tada se pridruzujemo onima rijetkima koji vjeruju da je sreca u moci ljubavi...i tajna je samo u njoj i u tome da li smo ju jos uvijek u stanju osjecati...jer bez nje nema niti igre leptira..u nama..
Ne trazim puno u zivotu...i danas sam sretna, jer sam se osjetila barem na taj jedan kratki momenat dijelom tog "miracola"...i osjetila njihovu igru..i osjecam ju jos uvijek..tiho treperenje i sve se cini kao magija..i magicno je osjecati ju u sebi..a svako lutanje u mislima dobiva samo jednu svrhu...produziti taj leptirov let..i ne zelim da prestane..zelim da traje i traje...potraje. Ne zelim da odlete, a ipak sve ovisi o nama...koliko ih zelimo vidjeti, osjecati ...i na kraju zadrzati..u nama...

crtice o globalizaciji...

Volim razmišljati da se pri primjeni određenih stavova prije svega treba promatrati razina svijesti ljudi ili jedne nacije. Slažem se da je u razvijenijim društvima aplikacija nekih gotovo idealnih, (iako ne volim tu riječ) političkih sistema jednostavnija i bliža kao model življenja i ponašanja..možemo govoriti i o kulturi i tradiciji. Naravno i da je lakša sama primjena na manjoj grupaciji. U konkretnom slučaju zaposlenici dotične firme imali su tu sposobnost i zrelost gledati stvari dugoročno unaprijed. Problem današnjice je u sniženim kriterijima, umanjivanju tradicionalnih i ljudskih vrijednosti, pretjerani razvitak potrošačkog društva,a koji je poticao i potiče kapitalizam stvorio je od ljudi, čitavih nacija samo bezličnu masu potrošačkog društva i ovisnost o potrošnji. Samim time pretvorili smo se u roblje potrošačkog sistema. Sama globalizacija pogoduje tom izrabljivanju, sama globalizacija pogoduje i nekontroliranoj imigraciji i svakojakim migracijama stanovništva, a samim time uvjeti za postizanje tog gotovo idealnog sistema postaju sve nepovoljniji,a ljudi još nisu shvatili zlo i štetu globalnog društva, rekla bih da neki ne shvaćaju niti da se nalaze u totalitarnim sistemima koji propagira novi svjetski poredak. Dosta rano sam pisala da je EU samo produžena ruka novoga svjetskog poretka, gdje moćni i veliki ponovno stvaraju svoje male kolonije..pa i posjet Merkel..kako su je ljudi u Hrvatskoj prihvatili...podmeće se da trebaju biti ponosni što ih veliki budu "pojeli"..do kraja i barem ono što je još ostalo...i sve bi to bilo primjenjivo,ali kako bi to bilo moguće uz ovu medijsku cenzuru..a i ono što je jasno ljudi ne žele vidjeti..jer se boje..iz straha i žele vjerovati u iluziju..tvrdoglavo do kraja..i da li je u tome rješenje? Ne znam ..osjetiti kraj i početi ispočetka...i ništa nije moguće postići bez razvitka mentalne svijesti..koja je zakržljala i izglobalizirana,a samim time i isprana..i tko to danas uopće vidi, može shvatiti i može nešto promijeniti?

Prije izbora...

i želimo isto,želimo ponovno vidjeti Hrvatsku tamo gdje pripada, želimo vidjeti daleko veće kriterije nego što su danas i kako sam i nedavno i napisala na mojem profilu da je smrtonosni koktel za Hrvatsku bio spoj domaćeg primitivizma i uvezenog divljaštva..i neće biti jednostavno i nije uopće, jer 20-godišnja politika ispiranja mozga, zatupljivanja nacije ima i svoje posljedice, jer su stvorene generacijske analfabete, pred sobom imamo naciju koju treba ponovno opismeniti,a svoje nepismenosti nije niti svjesna, jer čitaju,a ne razmišljaju..stoga i mislim da su i diskusije više nego potrebne,ali i zaključak koji nam može uliti barem malo optimizma..i nije neophodno da se u svemu u potpunosti slažemo, nije toliko niti bitan put do današnjih saznanja,kao niti prepreke ili pogreške...bitno je ono što mislimo danas i to što možemo upotrijebiti za sutra,a bitno je i ono što nosimo u sebi, a to je usudila bih se reći najbitnije i neoborivo...LJUBAV ZA HRVATSKU

MOJA MILOST DUŠE...

I ponekad zalim za onime što je bilo jučer...jer bilo je posebno i jedinstveno. I to su trenuci kada nam duša uziva momente milosti. Momenat milosti duše posebno je stanje kada smo pomireni sami sa sobom...i svijetom.
...i to je kratki momenat u kojemu gotovo i da ne znamo u potpunosti uzivati...ponekad, jer se ponovno bojimo onoga sutra i ono što nam donosi...
I čemu uvijek ta bojazan?
Zelim je se osloboditi barem ovaj čas, jer ne zelim misliti o sutra...iako bi mozda i trebalo...ali ne sada...jer ovaj trenutak je moj...i mozda ne samo moj...već i blizak onome tko uziva u mojoj milosti duše,a time moja milost prestaje i biti samo moja....
...i volim ju podijeliti sa nekime tko osjeća baš kao i ja..a sama bojazan postaje manja, za tren se gubi, topi se i nestaje kao nezeljeni gost u mojim mislima...u meni samoj, te sve postaje mirno, a opet i uzburkano...
...i divni su upravo ti prelijevi duše, ta harmonija osjećaja koji rastu...pa ponovno padaju i sviraju u nama...
silovito, kako bi opet u svom laganom, pomalo lijenom padu samo treperili...u nama...i kao da nemaju više snage
za glasno trajanje...
...ali to je samo varka...jer traju i dalje, bez obzira na ritam i zvuk..
Nevjerojatno uskladjeni...
Zaboravili smo slušati ono što je u nama...a neprocjenjivo je i posebno, jer je naše..
a prelijepo je slušati ono u meni...i ono u njemu....jer se stapa u jedno,
te raste i pada u ritmu...
..zajedno i bojazni više nema, jer nismo sami, i iako je sve nečujno oko nas
u nama svira...
I to je ta moja neprocjenjivost momenta milosti duše....i nije samo moja posebnost, već moze biti i vaša..
ako je se naučite slušati, jer dušu iako je naša treba znati slušati...i prepoznati, a još više shvatiti
da ju imamo....i kada bismo mogli, zeljeli probuditi ono što je u nama...
skrovito...zatrpano ruznim i teškim mislima...bilo bi oko nas nebrojeno milosti duša...
a to bi značilo imati u sebi skromnost i ljepotu muzike, a bijes bi bio potisnut, baš kao i nemoć...
...i strah, jer svaki bijes u nama budi strah...strah od novoga bijesa, koji nije samo naš
i nemoguće je osjetiti harmoniju, a još manje muziku..vlada samo zlokobna tišina u kojoj se plodi ta bezrazlozna
besmislena, zloćudna ljutnja..
..a zloćudna je jer se širi kao opaka bolest...i nitko nije imun...i tko moze tvrditi da nije nikada osjetio
prazninu u sebi...zbog bijesa, ali bitno ga je znati prepoznati...
i barem pokušati i savladati kako bismo ponovno osjetili i slušali melodiju u nama..i kako bi sve bilo
ljepse i šarenije...u svim mogućim nijansama i tonovima
...a ne bi postojalo niti razočarenje kao posljedica naše ljutnje...
razočarenje kada ritam u nama više nije uskladjen, već se gubi...i nestaje, a ne moze se zivjeti bez ritma u nama,
jer on nam uskladjuje korake...kao što zivot zivimo u ritmu i po mogućnosti zelimo taj ritam
uskladiti sa sličnima nama i tada ta muzika ima potpunog smisla...
....i zato volim ovo danas..kada osjećam i slušam tu milost...u meni...i ne zelim da mi mozda ono sutra
donese bijes...osjećala bih se bolesnom...osjećam se bolesnom u bijesu...
..a opet i kada pomislim..samo poimanje i shvaćanje bijesa korak je i ka ozdravljenju...
....i pronalasku naše milosti duše ...i muzike..a ovisi o nama i našoj snazi volje, kao i zelje za ponovnim
otkrivanjem, a ponekad i razotkrivanjem kada to mozemo i podijeliti...
i baš tu ne treba imati skromnosti..i svaka samozatajnost postaje suvišna,
jer kada smo sretni ili barem zadovoljni to treba podijeliti i pokušati prenijeti...
...nastojati zaraziti našu okolinu nasom srećom i našom melodijom...
i uvijek se nadje netko tko će ju zeljeti poslušati,
a mozda, mozda pozeljeti skladati i svoju
...kako za sebe...tako i za nas...za vas....

INFLACIJA ČASTI...

Stvaranje novog kolonijalnog carstva odvija se u više faza i na različite načine,a ovisi i oveličini i jačini ciljanog objekta. Globalna politika nije ništa drugo nego diplomatski naziv za kolonijalnu politiku. Umjesto globalno mogli bi pisati i kolonijalno,ali tada bi bilo sve za svakoga i više nego jasno i očito.
Ratne misije koje su u tijeku zadnjih godina,a službeni naziv su im "mirovne" misije,a zapravo su osvajačke.
I Hitler i Napoleon bili bi više nego ponosni na svoje sljedbenike...uspjevaju u povijesnim težnjama na vrlo perfidan i lukav način, jer su shvatili da više ne bi trebali biti suprotstavljeni. Ne bi trebali biti okupatori ili saveznici, doduše i nekada je Amerika igrala isto tako svoju igru sa saveznicima... i sada opet nešto igra...
I uvijek su igre u pitanju, sa igračima, trenerima i kapetanima ekipa, baš kao i kojekakvi prijelazni rokovi i prebacivanje igrača... I uvijek su veliki novci u pitanju, a prisutna je i publika koja sve to dobro plaća. Za sigurnija i bolja mjesta plaćate više, a naročito su lože vrlo cijenjene i zamišljene samo za odabrane. Za ostalu masu postoje niže cijene, koje su za većinu iz mase još uvijek vrlo visoke i nedostižne... i zato ti iz te mase ponekad postaju i subjekti ucjene, pa se stapaju u kojekakve skupine ili saveze, a oni iz loža daju im za vjerovati i da je njihovo mišljenje bitno i sve postaje zapravo jedna velika varka, gdje naivni plaćaju preskupu cijenu ulaznica, da bi i oni ušli na stadion iako sa svojeg mjesta ne vide ništa od utakmice... pa to nije niti zamišljeno za njih, jer igru ionako dirigiraju i prate oni iz loža.

... i tako ja vidim Europsku uniju...
Najveći izazov budućnosti predstavlja ujednačena dostupnost hrani, vodi i energiji... radi se na globalnom osiguranju pitke vode, a isto tako traže se adekvatna rješenja za otpadne vode. Pitka voda postaje gotovo jednako važna kao i nafta i trebali bi biti u zavidnom položaju oni koji ju imaju. Baš kao i Hrvatska...
Sama pitka voda za Hrvate ne znači ništa, jer političari manipuliraju tim našim zajedničkim bogatstvom kao sa svojim jer na osnovu tih naših zajedničkih bogatstava oni trguju za svoj osobni probitak i karijeru, a nerijetko i za privatnu materijalnu dobit.
I žao mi je ali nikako se ne mogu složiti s pristalicama Europske unije, a dokaza za stradavanje pučanstva zbog te totalitarističke globalne politike svakim danom je sve više... I nemojte mi govoriti da vas ne zanima na primjer Rumunjska... ona je članica EU u kojoj se sve više zatvaraju bolnice i škole na opće nazadovoljstvo stanovnika, a u isto vrijeme diže se velebna katedrala. Država daje ogromna sredstva iz proračuna za crkvu, koja opet vraća svojim favoriziranjem pojedinih političara-sponzora... i zapravo dešava se paradoks. Ljudi se okreću, razočarani od političara, crkvi, a crkva ih ponovo upućuje na politiku. I to mi zvuči poznato... I tu su se dobro složili i katolički i pravoslavni svećenici.
Talijanski gradonačelnik Napulja prisiljen je živjeti pod policijskom zaštitom jer je protiv camorre (napuljske mafije), koja uspješno surađuje i s državnim vrhom... jer je protiv toga da se otrovni otpad sa sjevera Italije vozi na jug... jer želi u četvrti Napulja poznatoj kao sjedište camorre izgraditi moderno sveučilište.
I gdje su tu zakoni EU?
A otrovnog otpada je sve više... i traže se i nove destinacije...
Za to vrijeme odmrzava se libijski novac u Velikoj Britaniji, Italiji,... i šalje se novoj libijskoj vladi, a nova vlada ustupiti će Francuskoj 35% od proizvodnje nafte... takozvane "mirovne" misije se nastavljaju... i mi smo uključeni u taj veliki kolonijalni osvajački pohod, a u Afganistan krenuo je dosada najveći hrvatsk kontingent... a samo smo neki mali sitni izvršioci, te će nas veliki onda možda i potapšati i reći da smo bili dobri.
A vi biste trebali vjerovati... kome?
Premijerki koja sada korisit odnose sa Srbijom da bi ponovno na račun domoljublja i na račun hrvatskih generala, koji su bili izručeni od strane HDZ-ove vlade u Haag, sakupljala vaše glasove dok na drugoj strani dogovara sramotnu predaju s Merkelicom, koja si je uzela tri dana za obilazak "balkanskih plemena". Ta ista Merkel koja nam je tako lijepo i toplo preporučala Sanadera.
Milanović šalje nesuvisle izjave u stilu da bi država trebala biti primjer kako izvršavati svoje obveze... pa cijela je država slučaj kojim bi se trebao baviti netko neutralan, a to nije niti on, niti SDP, niti kukuriku koalicija, a još manje Josipović koji uporno nastavlja usprkos svemu i svima svoje "prijateljstvo" s Tadićem.
Iako kažem da ne volim kapitalizam,to ne znači da volim komunizam, niti bilo što što je totalitarno i upućuje na tiraniju, ali vidim neophodnost u stapanju i lijevih i desnih, dakle svih onih koji ne podržavaju ulazak Hrvatske u EU, u nešto koji bi bio
definitivan otpor ulasku u EU. I bez obzira na put, na pogreške ili zablude u prošlosti, bitno je ovo što nam se dešava danas, a to danas trebali bismo znati upotrijebiti za sutra. Upravo su te naše podjele u ovom momentu dobra baza za razvoj političke ideologije globalizma koji rezultira kolonijalizmom i žrtve su već prisutne, a tek će se dešavati, jer vi globalno možda još uvijek gledate kao pozitivno.
EU je globalna i vrlo je negativna i opasna politička tvorevina. Ne volim riječ globalno jer upućuje na prijevaru.
I sama prijevara postala je globalna. Jedino u čemu mogu gledati i spominjati globalno bio bi opći pokret protiv globalne politike. Međutim, isto tako svjesna sam da s ovim mojim zadnjim postavkama dodirujem utopiju, jer vi ćete i dalje plaćati skupe ulaznice za loša mjesta na stadionu i biti ćete sretni da ih uopće možete platiti i biti dijelom lošeg spektakla... i navijat ćete za svoje odabranike iako vam niti pobjeda neće donositi ništa, barem ne vama osobno.
I ne znam da li su se ovi u EU već podijelili? Kome će pitka voda, Talijani sigurno ulaskom Hrvatske u EU vjeruju u ostvarenje dugogodišnje čežnje... povratka svega onog što smatraju da je bilo njihovo, te im je "otuđeno".
... i nisam u mojih 15 godina života u Italiji srela nikoga tko je Istru ili Dalmaciju povezivao s Hrvatskom... jednostavno bi ih nazivali Istra i Dalmacija... bez Hrvatske.
Apetiti su veliki i u Hrvatskoj se kolonijalizam sprovodi na jednostavniji način... bez napada... jednostavno predajom... a oni koji se predaju isto su tako zarobljenici... i to oni bez časti.
A tko danas pita za čast?
Svi su u trci za svojim sitnim interesima i čitajući neke vaše komentare o iskustvima s EU mogu reći da mi je drago zbog svih vas koji se još uvijek nalazite u dobrim firmama... što ne znači da će i potrajati, jer kriza u samoj EU sve je veća. Moćnici i dojučerašnji saveznici sve teže i teže pronalaze dogovor... i sve su veći apetiti, a sve je manje na trpezi, i sindikati u toj EU ne služe više ni za svinjske polovice... svrha su sami sebi... jer formula kapitalista je jasna... što manje zaposlenih, s nepreglednim brojem radnih sati, što jeftnija radna snaga, nekvalitetna i jeftina sirovina, a to znači povećanje nezaposlenosti, a samim tim i povećanje kriminala... i to postaje i gore od ranog kapitalizma.
... jednostavno svijet se dijeli na besramnost i izgubljenost.
Na one koji žele imati besramno puno i na one koji postaju izgubljeni u svojoj neimaštini, a i cijele nacije nestaju i bivaju izgubljene... ostaju još jedino kao imena i podsjećaju na ono što ste nekada bili...

POLA MOJE DUŠE...

Život pišem vremenom mojim...onim prijašnjim, ovim sadašnjim i nekim budućim. Ponekad najmanje razmišljam o budućem,a prošlost slika i moju sadašnjost,iako nekada neko bivše vrijeme voljela bih premazati tamnime ili kada bih ga barem uspjela zaključati?
Nema smisla, nema potrebe, jer ništa proživljeno ne mjerim beskorisnošću. Vrijeme nije mjerljivo ničime...ono je jednostavno vrijeme,a u vremenu pronalazim pitanja,a tražim odgovore...i čekam vrijeme da bih pronašla ono što još uvijek danas ne vidim, ne shvaćam.
Moje vrijeme slikam i tugom, sjetom, strahom, nesigurnošću,ali i ljubavlju i njezinom snagom, mogu...možemo pobijediti u ljubavi i s ljubavlju...i ono što je bilo i što će biti. Najteže je savladati ono što je bilo...nepromjenjivo, a duša mi se dijeli na pola, jer osjećam svaki treptaj, svaki trzaj i počinje boljeti,a bol postaje jednaka onoj koju sam osjećala i živjela...a kada se ugasi bol nasupa tupa tišina...teška, tamna i nesaglediva. I čini se da s tom tišinom ponirem lagano u neku beskonačnost, u neki moj svijet gdje tražim zaborav. I nema zaborava, jer sve osjećam kao jednu veliku nemogućnost. Nemoguće postaje ono što se je živjelo,a nemoguće postaje i promijeniti, jer nemoguće je utjecati na nešto što je bilo i ostalo ucrtano,a želim i potisnuti. I samo potiskivanje budi mi iluziju, jer dolazi i u snovima...i ponekad ružan san nastavlja se i buđenjem našim, jer živimo očaj.
Očaj postaje osjećaj i opis naše nemogućnosti...i sreća je da dušu mogu dijeliti na pola, jer ostaje u meni i onaj dio koji zovem utjehom...i tako živim i osjećam dušu moju...kroz osjećaj i utjehu...
...i okrećem leđa očaju,a kroz utjehu tražim vjeru...i stići tamo gdje moja nemogućnost postaje moguća, a sve više živim i blijedilo očaja i sve više blijedi jedan dio moje duše...upravo zbog utjehe,a preko utjehe osjećam spokoj i čini mi se kao da sam osjećala samo vjetar...
onaj koji može razoriti, zakovitlati, promiješati sve moje misli, svu moju radost, kao i tugu, onaj koji me ostavlja bez daha, napada neobuzdano, nemilosrdno i silovito tjerajući me i da gubim ravnotežu,..i padam...i kao da osjećam gotovo fizičku bol,a bilo bi lakše i manje bolno...i kraće.
...a ipak i svako moje nevrijeme prođe, te ustupa mjesto nježnosti...i ponovno ispreplićem dušu vjetrom,a sada je tih, bojažljiv, dotiče me lagano, i uživam u smiraju, zatvaram oči i prepuštam se konačno opuštena iako umorna
od nevremena,ali spokojna i tiha...jer vrijeme je opet moje,a duša je puna, bogata proživljenim i što je snažnije nevrijeme bolje živim ovaj spokoj...
I mislim da u spokoju možemo i praštati, a svakim oprostom jači smo...i mogu vjerovati u nedodirljivost.
Nedodirljivi od razornosti osvete. Ne može nam osveta ništa, jer mi ne želimo osvetom činiti išta.
Za osvetom posežu očajne duše bez sposobnosti utjehe, duše natopljene gorčinom,kada osveta postaje svrhom sama sebi... A svrha je uništenje koje zapravo postaje samouništenje...
...i vraćam se dušama...
...i tako su krhke,ako ih ne volimo...
...i vrhunac je voljeti duše i voljeti dušom...
...kada bismo barem mogli vjerovati u svoju, tada bismo mogli voljeti i slično i različito nama........

BIRAM ŽIVOT...

...i ne znam što sam tamo radila?!
Samo sam preživljavala, a samo preživljavanje ne može značiti i živjeti i osjećati život, a život se osjeća srcem i preslikava dušom. Ipak, ne želim misliti da je sve bilo uzaludno, danas slikam ovo moje proživljeno, izvlačim i ono što sam mislila da nemam više, da je umrlo, nestalo, iščezlo iz mene, ugasilo se, a danas, jasno mi je, ugasiti možeš samo i jedino ono što nismo niti osjećali, a osjećaje ne želim odbacivati...
...i kada su loši i kada su tužni i kada me čine sjetnom i onda kada zbog njih odlazim u mislima na neka proživljena mjesta... jer i to je moje, a često susrećem, pronalazim i zablude i danas se pitam kako je moguće da su ušle u mene, da sam živjela s njima, a nekada sam ih možda tumačila i kao nadu.
I tu pronalazim zamku... nada koja je bila i ostala samo zabluda i koliko grešaka moramo učiniti da bismo spoznali zabludu?
A nema mjesta žaljenju, pa zar sama spoznaja zablude ne predstavlja i malu pobjedu?
Svako spoznavanje naše izgubljenosti shvaćam već kao uspjeh, a puno malih spoznaja može nas dovesti do našega smisla.
Živjeti život zapravo znači pronalaženje našega smisla u njemu. Ponekad živimo, a ponekad samo preživljavamo, a u preživljavanju tražimo mogućnost spasa, da bismo ponovo započeli živjeti.
I samo preživljavanje ne mora biti loše, iako je tegobno, jer naš smisao pronalazimo upravo u onome što zovemo borba u životu, a uvijek tražimo uporište u nekome ili nečemu...i sve se vrti zapravo oko uporišta, koliko je snažno i koliko ga osjećamo. I koliko god se činili snažnima, slabost je osobina ljudi. Svi mi imamo svoje slabosti...manje ili veće, a slabost je nešto što nas zaustavlja i priječi u pronalaženju našega smisla.
I u slabosti možemo pronaći snagu...samim sukobom protiv slabosti naših svijest o slabosti postaje i naša snaga.
Nisam nikada razmišljala o mojoj snazi...možda samo ponekad o slabosti u nekim izuzetnim trenucima.
...i tada sam imala i veliki osjećaj samoće
...mislim da je to bilo sasvim u redu, taj susret sa samom sobom i onime što jesam i što ne želim biti, postati...
A nekada u životu donosimo odluke na koje nismo mogli niti utjecati, baš kao da su bile predodređene nekom višom silom.
Život nam ponekad ostavlja iluziju da je odluka bila samo naša, a naša može biti samo pogreška...ne prihvatiti ponuđenu priliku. A sve oko nas samo su okolnosti koje smo živjeli...naše i svih onih koji nas okružuju.
Okolnosti često bivaju isprepletene, a nerijetko i sukobljene, a mi... mi nastavljamo živjeti ili preživljavati.
Uvijek sam nestajala, odlazila u neki svoj svijet...moje utočište...i ponovo bih se vraćala, a odlazila sam upravo zbog sebe same, pronaći se, susresti kada bih smatrala da se gubim. Tražila sam bit i smisao...a treba živjeti onako kako to očekujemo sami od sebe, a ne na način što drugi očekuju od nas. I to poniranje nazivala bih mojom svjetlosti.
Čiste duše privlači svjetlost i ne osjećaju se ogoljene...naprotiv, svjetlost grije, smiruje, i vodi nas ka normalnom, tama je oduvijek značila loše, oduvijek je u nama izazivala tjeskobu i budila ono najlošije u nama, a loše može pronaći svatko u sebi.
Ne volim ljude promatrati kroz loše, iako svjesna i razočarenja...i bivam razočarana...i ne samo ja...možda su i neki drugi bili razočarani isto tako sa mnom, baš onda kada sam imala ugašeno svjetlo i možda se gubila u mračnome, izgubljena možda u nekoj slabosti mojoj...u nekom vremenu preživljavanja kada sam tražila svjetlost u potrazi za životom...
...a ostalo je iskustvo
...ostao je život
...ostali su osjećaji
...ostale su duše koje ću zauvijek vezati uz moju
...ostala sam i nastavljam biti i živjeti ja...

PRIČA O KAPLJICI...

...kotrljaju se, prevrću i susreću, sudaraju u dodiru s kamenom...
i pjene se u nestajanju da bi se utopili i stopili...
vraćaju se i plivaju još jednom tražeći pučinu... i neka nova mjesta, tražeći i ostavljajući uvijek i dio sebe.
...i dio sebe pronalazim u bezbojnom, i tako nevidljivim putujem, a dotičem i ono vidljivo samo meni...
osjetilima mojim i nastavljam tražiti smisao...
...a smisao osjećam i u ovoj tišini, prije svega tišini, a slike su vrlo žive i jasne i promiču...
i svaki val doziva i sjećanje... i što više tuku, bijesne slike postaju življe, istinitije,
stvarnije i sve više moje.
i kada ne vidim sebe, osjećam...pronalazim sebe u svakoj kapljici koja odvaja se od cjeline,
da bi na tren putovala sama...u tom kratkom trenutku ushita slobode.
i čini se beskrajan, iako kratak taj mali dosanjani tren, te u njemu živim, njime se napajam...i ponosim.
...i preveliki je ushit sreće da bih osjetila koliko zapravo ostajem sama...iako slobodna
...i postajem svjesna koliko je kratak taj san, a sve više postaje samo čežnja za onim što sam osjećala iako samo malo.
...baš kao jedan uzdrhtali uzdah
...i sve postaje i ostaje tren
...tisuću malih slobodnih kapljica...odlutale, raspršene u dodiru vala i kamena
...i putuju sretno, bezbrižno, blistaju pod okriljem topline svjetlosti
...i žive i raduju se, nesputano, iako same samo jedan kratak trenutak...
...da bi ponovo prekinule let i stopile se s valom i nestale, otputovale...
...negdje tamo dalje na pučinu...noseći u sebi slutnju i čežnju i san
...o nekom novom ushitu dana i susreta ponovnog ovoga vala i kamena...

HRVOSLAVENI, HRVOSLOVENI...HRVATI...

Bilo je zanimljivo pročitati da Hrvatske nema na popisu uglednih zemalja, radi usporedbe Nigerija recimo zauzima 47.
mjesto. Sigurna sam da velikoj većini niti ta činjenica neće privući dovoljno pozornosti,a još manje kritike.
Neskloni samokritici, barem onoj istinskoj spremniji smo proglasiti svaku vrstu takvog klasificiranja kao nevažeće ili nedovoljno bitno i nešto što se nas zapravo ne treba ticati. A slabo nas se je ticalo i koji su nas ljudi vodili svih
ovih 20 godina,a još nas se manje tiče i danas da je ta cijela ekipa političara i lijevih i desnih, odgovorna što nas više gotovo nigdje nema, i mogu plesati, pjevati, pričati viceve, dok je vama sve lošije i lošije, podijelili su vam kreditne kartice, tako da ste si za tren pomislili da je život pred vama,ali su u isto vrijeme donosili Zakone o pojednostavljenju ovršnih postupaka,...i niste bili svjesni da ste upali u jednu veliku zamku, prljavih političkih smicalica, danas ste dužni i nemoćni, ovisite o svemu i svakome,a oni Vam plešu i pjevaju...a može im i biti... A na onom famoznom popisu koji spominjem nalaze se i
Irak i Iran, pa čak i Kolumbija,ali se ipak nalaze, dok mi ne postojimo...jednostavno nas nema!
Kada sam svojedobno pisala da će naše političare ovi europski pojesti za doručak, danas donosim ispravku...ne misle
ih niti jesti. Za njih su samo roba kojoj je istekao rok trajanja...misle ih samo reciklirati, pomiješati s nečime sumnjiva
porijekla i dodati malo konzervansa da još potraju, te pokušati zaraditi na pokvarenoj robi.
Smiješne su rasprave koje se sada vode,a navodno se traži neka nova treća politička solucija sa starim i prežvakanim igračima,a i ta treća solucija ponovno proizlazi iz kojekakvih kombinacija i ne tvrdim da ponekad i neki spojevi mogu
proizvesti zadovoljavajući rezultat, ipak možda bih više imala snage vjerovati nekome tko sa politikom veze nema.
Dosadašnji političari i znani i neznani trude se uvjeriti naciju da su baš oni ti koji su bili prevareni od danas i
službeno i neslužbeno dokazanih prevaranata,a neki bi si najradije izbrisali iz svih registara i prodavali kao friška roba.
HDZ mota svud i svakud, koketira sa svim i svačim, malo prodaju branitelje zbog EU, onda ih podržavaju u
njihovoj obrani...i zgodno ispada...prodajem te, predajem,a onda ću te podržati, i tako branitelji postaju upotrebljivi
u svim mogućim kombinacijama...a danas je cilj jedan jedini...kako preživjeti izbore i još jednom spasiti svoje
pozamašne pozadine...i zapravo su mješavina svega i svačega,a najviše ničega. Malo slave ulazak u EU, danas kada
svatko želi izaći iz nje i preklinju one koji su stvorili i nju i globalni svjetski poredak..da barem pratimo modu, onda
bi shvatili da je danas potrebno a i ako ništa drugo moderno biti protiv EU.
Do koje razine može ići naivnost ili bolje rečeno ravnodušnost, letargičnost hrvatskih građana?
Europa gleda prema Kini, Rusiji..a tu su i Indija, pa čak i Brazil,a mi gledamo prema EU?!
SDP po običaju glumata, pokušava izvoditi kojekakve vratolomije i maskenbale. I oni se pokušavaju prodati za ono
što nisu, izmišljaju kojekakve novonastale saveze,a čini se da su jako osjetljivi na vaše socijalne probleme,a uvijek
ih socijala zanima baš u vrijeme izbora, i lijepo pričaju bajke, obećavaju vam sve ono što želite čuti,a na kraju
i dobro uvijek pobjeđuje zlo. Milanović bi trebao biti princ na bijelom konju koji spašava svoje kraljevstvo od
zločeste vještice i nacija će živjeti lijepo i radosno slaveći svoje spasitelje od tamnih i zlih sila tame.
Istina je samo da trebamo svjetlost,ali ta svjetlost nije kukuriku...jedina svjetlost kada bismo to mogli vidjeti
možemo biti MI...i samo MI.
Ima li u Hrvatskoj onih koji su u stanju imati stava? Da li bi oni mogli biti ono rješenje koje tražimo?
Sigurna sam da ih ima,a vrijedilo bi i pokušati... Ipak, ja nažalost osjećam hrvatskog čovjeka kao politički neosvještenog,
koji će ponovno pružiti svoje povjerenje nekome od "šetača",a pod "šetačima" podrazumijevam one, veliku većinu
politikanata koji traže samo "uhljebljenje". Interesantno ih je promatrati, jer "flertuju" sa svima..od krajnje
desnice do ljevice, pa tu su i udbaši,a ima ih svuda i sa lijeve i sa desne, pa u sredini.
Ja danas svrstavam Hrvate u tri bitne kategorije: HRVOSLAVENI,HRVOSLOVENI...i na svu sreću ima i HRVATA...
Probajte smjestiti i vaše političare u jednu od ovih kategorija, pa zatim medije, novinare koje pratite...i shvatiti
ćete možda u kuda biste sebe svrstali..danas ili gdje ne biste željeli pripadati.
....i eto pada mi na pamet Kafka i njegov Gregor (Preobražaj)....citiram: "KAD SE GREGOR SAMSA JEDNOG JUTRA
PROBUDIO IZ NEMIRNIH SNOVA, OTKRIO JE DA SE U KREVETU PRETVORIO U GOLEMOG KUKCA."
Stvarno je izrečeno genijalno i ovih dana sve više razmišljam upravo o toj rečenici..i kukcima..vidim ih svuda..
kako gmižu...i pomalo strepim, jer ne želim da se moj život odvija kao noćna mora,a još manje se želim
pokoravati već unaprijed utvrđenom slijedu i mehanizmu,a samim time želim ostati svoja, ne prihvaćam postati
izobličena,a još više želim vjerovati da u tom vjerovanju neću ostati usamljena...i da se nećemo jednoga dana
svi osjećati kao žohari..........................................