SUVIŠNOST RAZUMA...

I nije mi nepoznat osjećaj suvišnosti. To su trenuci potrebe sklanjanja od svijeta. To su trenuci kada sam gradila moj smiraj iz kojeg sam promatrala ono vanjsko, a to vanjsko osjećala sam samo dodirujući rubove.
Neki bi to nazivali jednostavno samoćom, ali moj osjećaj suvišnosti nisam nikada tumačila mojom samoćom, prije bih to osjećala kao moju potrebu.
Moja potreba sklanjanja od mnoštva značila je samo predah od umora... i buke, a bila mi je potrebna samo tišina...
... i to nije bila samoća...
... i to nije bila izgubljenost...
... bila je samo suvišnost koja mogla biti tumačena i kao neshvaćenost.
Neshvaćenost često u nama budi osjećaj suvišnosti. Biti shvaćeni normalna je ljudska potreba, cijeli život trudimo se biti prihvaćeni i shvaćeni. Moju neshvaćenost smatrala sam i mojim porazom i mojom neprilagodbom, a umor je bio samo logična posljedica, baš kao i slabost, a koraci kojima sam koračala postajali su teži....
U svakoj mojoj suvišnosti odlazak nije značio kraj, ništa konačno, jer uvijek bih ostajala doticati rubove,
... i slatka je i spokojna bila tišina mojega svijeta
... i nisam bila sama, nikada se nisam tako osjećala, a granice koje sam doticala značile su i moj povratak...
Puno je suvišnosti i granica... puno različitih svjetova, cijeli svijet postaje jedna velika neprilagodba, razlog je u opiranju. Opiremo se svemu... a najviše sebi samima i iskonskome.
Nastojimo biti ono što nismo, da bismo se osjećali prilagođeni, a sve postaje samo negacija... nas samih, a bilo bi dovoljno samo ponekad omekšati naše rubove,
... osjetiti drhtaj,
... udahnuti mirise,
... promiješati boje...
A tada bi bilo i postalo sasvim suvišno osjećati da smo suvišni. Mnogi žive veći dio svog života u negaciji, a sve zbog slijepe poslušnosti. Slijepa poslušnost često je samo čin ravnodušnosti prema svijetu, kao i pomanjkanje samopoštovanja.
Slagati se baš sa svime znak je kapitulacije uma, jer dozvoljavamo drugima da misle umjesto nas...
Svaka kritika pokreće stvari i događaje, čovjek bez kritike svjesno postaje samo sredstvo u rukama moćnih. I po čemu netko biva moćan? Moćnost se očituje u broju kapitulacija mozgova, u broju prodanih duša, a mi prečesto našu kapitulaciju uma tumačimo našom prilagodbom.
Živimo u vremenu kada se cijene izgubljeni intelekti, a sve pod krinkom prilagodbe. I doista su vremena više nego loša kada svako logično razmišljanje postaje suvišno, jer i same logike više nema, a samim time logičnost svijeta postaje suvišna... nerazumna.
I što danas možemo uopće tumačiti kao razumno ili nerazumno, jer oni bez razuma tretiraju se razumnima, a sam razum tjera nas na našu suvišnost i neprilagodbu.
Nalazim još jedino istinsko u osjećajima, ako su i kada su iskreni i iskonski, jer ne pitaju za razum niti za prilagodbu... jednostavno se osjećaju i žive bez suvišnosti.
Suvišno postaje razmišljati o razumu, a razumno postaje osjećati... i najviše volim slušati tišinu i kišu... donosi pročišćenje, a poslije ponovno osjećam sunce, a boje postaju toplije i razlijevaju se u nama... i sve treperi i čini se tako nevino... baš kao na nekom novom početku...