KAPLJICA SUZE

Mogla sam i ne biti,
A mogla bih i umrijeti
Sve možda već nekad i vidjela jesam
Sve možda i sanjala jesam.
I kad mogla bih sav život stopit u možda, možda bih mogla i ja biti samo možda….

U noćima mučnim kad čujno se ruši,
A tek nečujnost zavlada hladna, bešćutna,
Zavlada nemir u nečujnosti mrskoj, nikad prihvaćenoj, silom nametnutoj.
Opet u nemiru noći, opet u nespokoju dana
Kad svaka misao postaje kletva, kao sudba nezvana, kao sudba nepoželjna…

Naizgled mirna, a tek u sebi ustrašena,
Kad svaka sjeta kao šamar udara,
Jer život što piše još jednom crnilom nekim, u nekoj nevjerici sjete
Kad sjeta postaje kletva
Kad ljude, tek ljude ne vidim više
Kad čovjeka, tek čovjeka ne shvaćam više…

I što bi bi pjesnik bez boli?
Tek ljuštura ljudska, tek čovjeka olupina...
Tek bol što sreću traži
Tek bol što radost shvaća
A u potrazi sreće život se topi…čekajuć' put, čekajuć' znak da nešto i dobro je bilo…

Možda tek samoća odgovor skriva,
Kad previše ljudi previše lošeg nam nosi.
Sve više neshvatljivost ćutim u nijemosti noći,
Kad i dan postade kao noć, a iz noći izlaza nema…
Da li je slijepost?
Da li možda ipak i sreća?
Tek svjesnost neminovnosti shvaćam u noći kad dobri ljudi snivaju
U noći kad zle duše vrebaju
Tek u nekoj noći mukloj kad nemir snove ubija.

A ja, ja tražim i kad jutro ne donosi ništa… tek dan u stapanju s noći
A željeh samo biti
A željeh samo i nekome bitna ostati…
I danas sam možda tek zemlja kišom natopljena, mirisna u sjećanjima nekih proljeća bivših
Samo sam i neka travka orošena u jutrima svježim okupanim rosom
Samo sva u nemiru… od ljudi…
Tek zamišljam vjetar, igra se granama krhkim, pa ih lomi nemilice, nekad tek u igri, nekad tek u bijesu.

I život tek se krhkošću crta…
I što bih bila, i što bih mogla ostati, i što sam mogla i postati?
A i gdje bi me mogao pronaći…mene nemirnu, u bijegu u besciljnom lutanju…
U kojoj noći kad uzbunjena nespokojem tražim pobjeći noćima, bježeći danu…
Tek prihvaćajući kletvu, shvaćena i uhvaćena sudbom, nestajući tek tako u mojem nemiru…

Posvećujem tebi…

Svaki uzdah, svaki osmijeh, svaki spokoj, svu ljubav
Svu blagost što skupit ju mogu u nemiru duha mojega…
Tebi što prije tebe ne shvaćah…

Samo tebi bez koga bila bih tek kapljica suze života moga…

POVRATAK

u dahu vremena zaborava nemilosrdno umiru sjećanja, omamljena grubošću ljudskom odlučih pisati
....pisati i zaboraviti, a zaborav bijaše bijeg preko linije zbiljnosti, a zaborav bijaše i blagoslov Božji,
u vjeri ljubavi Božje pronađoh utjehu vremena izgubljenog u mašti vremena budućeg.
Zaranjam namjerno , u mašti vremena sretnog zaboravih na zaborav, a zaborav bijaše Blagoslov Božji, očima uprtih čekam znak milosti...

ako ne vjeruješ u čudo, čudo tek prazna riječ osta,
životom voljeti život u čudo ga pretvaraš, tek čovjek u čudu osta kad čudom život mu posta....
Ponekad odeš, tražiš samo vrijeme za sebe,
, ponekad odeš jer ne vjeruješ,
, ponekad odeš zbog praznine,
, ponekad kloneš, ponekad odeš jer u traženju gubiš pomalo sebe,


..., pa se opet vratiš skupiti zaboravljeno, pa se opet vratiš jer ne možeš samo tako otići..

U vremenu beznađa tek željom dozivam blaženo.
U vremenu beznađa tek snovima crtam radost
A sreća je i sanjati, sreća je željeti, sreća je htjeti
Život se i dalje živi, teče venama našim, ponekad samo mirna rijeka
U zatišju predvečerja buru slutim, iako ćutim tek bilo što tuče
… u ludom iščekivanju susreta …kad snovima dotičem javu,
Kad život životan posta…tek tada….
Tek tada….odzvanja živo …. Tek tad mirna ću biti
….jednog dana kad u noći snovima zagrlim sutra…

A MOGLA SAM BITI...

U uzdisaju vječnosti živim danas,
I kad nestanak postade tek fizički postojati ću raspršena nebom
I kad nestanak postade istina, moja ljubav voljeti će Nebom.
Putovati ću rijekom, igrati se zaigrana, divlja, valovima stopljena, ugrijana
pješčanim mrvicama …. samoća tek privid će biti.

U vječnosti tražim odgovor, a tek vječnošću sloboda se smije,
A možda, možda tek tamo i živa ću biti, jednog dana kad tek nebo moj zagrljaj bude.
Jednog dana kad tek kao duša ću disati,
A moj duh biti će lahor,
Biti ću kapljica …. Još uvijek neposlušna, znatiželjna, otrgnuta valu..
Sve grubo biti će jučer, a ja tek kapljica, mala, slobodna, daleka, nedostižna…

Biti ću možda kao rosa jutrom probuđena,
Biti ću možda i tuga nekad proživljena
Biti ću duša dušom ljubljena
Biti ću ono što vidim kad oči sklopim
Biti ću ljubav
Biti ću i sve ono što danas ne znam biti…

Ljubav ne traži manje od ljubavi,
A ja, ja kao misao život živim,
Bila sam misao i riječ ću ostati…
I kao zadnja kapljica žedna se gasim
Tek zbog neke vječnosti
Tek zbog pomisli da mogla sam biti,
Ono što znala nisam
Ono što shvaćala nisam
Ono što tek mišlju ne mogu biti,
Tek sutra kad i vječnosti pridružim sebe,
Tek kao kapljica, otrgnuta, sama i znatiželjna nekad nekom valu otrgnuta…
tek tada ću biti možda ono što mogla sam biti....

TEK SAM RIJEČ

Kad misao poteče kao riječ,
A riječ vremenom probudila laž,
I vremenom ćutim lažno…
I kad tek istina spava, neizrečena, pokrivena, sramežljiva
Tek ušutkana prolaznošću …

U bitku želje
…kutku čvrstine,
…skrivena kao najžešća tajna čekala je vrijeme,
Usamljena, zaboravljena, tek od rijetkih duša njegovana.
U bojazni neobuzdane znatiželje
U bojazni neproživljenog
U želji razotkrivanja, a nekoj nevinoj slutnji pobjede…

Mogla bih nestati
Mogla bih i ne izreći, tek zadovoljna slutnjom
Umotana maštom, spokojna u riječi zbog vremena nestalog…
Zbog prolaznosti ….ili neshvaćenosti
I tek, svejedno je…. Vrijeme će teći…

I kad tek dušom slikam ljubav, samo me gledaj,
I bez čujnog toplo je, kao i nježno
Baš zbog onoga…tek skrivenog u meni,
Što slikam tek riječima dušom ispisanih.

Tek samo riječi koje ćutim, i koje nosim,
Jer mogla bih i ne biti,
Al' ne bez njih
I kad šute , govore…
I samo me gledaj…
… tek sam riječ dušom nacrtana…

BUĐENJE

BUĐENJE


U zatišju svjetlosti poželjeh samo biti,
Najbitnija tebi …
…i što može značiti život bez drhtaja sreće
…i što može značiti živjeti bez želje?
Mišlju da život blagoslov može nam bit,
I kad proljetnim večerima zimu brišem,
Osluškujući predvečerjem ptice pred počinak,
U drhtavoj slutnji proljetnog nagovještaja ispraćam zimu,
I gle, konačno tek blagi lahor miluje.
Tek pokoja sitna kap razlijeva se,
Tek sunce što nevoljko odlazi snivajući već novo jutro….

I mjesec je mlad ogrnut blistavim,
Tek i nebo večernje za odjeveno ruhom proljetnim sjaji…
U svakoj krošnji,
Svakom kutku
A večernje ptice još potiho pjevaju,
Nemirne u strepnji od ljepote što čeka…
Zaljubljena, mažena milošću prepuštam se danu i noći…
…..novog vremena dah već ćutim…

MOJOJ RADOSTI

U večeri beznađa uhvatih u letu svjetlost,
a bilo je jutro proljetno
i prva svjetlost buđena životom osta
a bila je tiha i skromna i tek začeta u nježnosti glasa,
u moru plava
u listu zelena.

U Božanskom otkrivenju Neba što oblake briše,
u spokoju mira i pokorne tišine,
zaželih si dobro i tako što volim i Njega.
U ćutnji sreća, jer samoća se briše,
a čudna snaga žilama teče...

Jer bila je svjetlost u noći u slutnji blještavilosti dana
a ćutim, opet i sve u meni klikće
svečano i toplo, jer znam...
da ovo što tisućama godina grije,
i što u očaju nadu uvijek vraća,
i morskim strujama teče, i poljima struji,
a kao da kaže, tu sam i u Vama živim...

I tek probuđeni smiraj u nama budi
još uvijek sve TU JE
... u nadi
... u Svjetlu
... u jutru
... u Vjeri .

A ćutim svečano i toplo
baš i kao stari moji,
u noći svjetlost nosim što vodi me k jutru,
buđenje novoga dana i naše Vjere da jesmo i živimo u Njemu...

KAD UMIRE TIJELO

Kad umire tijelo kud putuje duša,
Ako nestade zimskim jutrom okovana?
Ima li suza, ima li jauka,
Il’ samo led ćuti,
Il’ ju guši svaki krik, svaki plač
A tek i čini se od prejake boli,
Kao da niti nje nema…

Samo led, samo krikom ugušeni jecaj
I samo se pitah … kuda putuje duša sad kad tijelo…
Mrtvo, beživotno, strano i hladno ne postoji više.
Kao zemlja ledom okovana, a još i danas ne znam
Još i danas ne pamtim to jutro zimsko
I ledenim suzama okovano.

Još i danas ne pamtim da li sjalo je sunce,
Jer voljela je sunce, a možda i ono tog jutra samo je palo
Kao tijelo beživotno…
Možda je kasnilo samo malo, grijalo dušu što odlazi…

Kako mjeriti vrijeme koje tek utihlim dahom vidljivo posta
U nemoći, u tjeskobi, u nespokoju živih i spokoju mrtvih
Kad duša putuje bezbolno, sama, smirena, tiha
A ostavlja nas smrtne nijeme
Okovane tugom
Samo led, samo jutro, zimsko i hladno…
Kad duša putuje bez želje prekinutog sna-

Osjećam san, vodi me opet tamo u susret
U vrijeme nemjerljivo vremenom gdje počiva duša…
…a poželjeh tog jutra ne ustati
Nastaviti sanjati ….. sunce iza kuće naše…

MAMINIM OSMIJEHOM

U osmijehu tek rođenom kad ugledao si svijet
U osmijehu tek meni znanom kad ugledah te
U osmijehu tek nevinom kad zaželjela jesam zagrliti te,
Odmah…snažno i plaho, tebe tek krhkog,
A sva u strahu da ne zaboli te…

U osmijehu mome, tebe tek malenog preporučih svijetu
Preporučih te i Zemlji,
… da te čuva
… da te voli
…da sklona ti bude,
Baš kao i meni kad te rodih.

U osmijehu maminom zaželih
I da Mjesec kao Sunce ti bude…
Topao, svijetao, blizak i u svakoj tami
U pomoć pozvah i Mjesec i Sunce
I nevrijeme molih da ne šiba te bolno.

Osmijehom maminim zaželih ti mudrost
Da me možda, možda shvatiš i kad shvatljiva teško jesam,
Jer samo sam…
…samo sam mama kad te gledam…

I bez obzira što činio
I bez obzira što mislio
I bez obzira i na sud
Shvati, samo shvati
Mamino Blago,
Da tek bila sam samo mama

I kad te ugledah malog i krhkog,
Bila sam samo ona što pratila te je
I samo sam mama, jer pratim te
Ma što radio
Ma što činio
Čekam i u mislima zovem i Zemlju i Mjesec i Sunce,
I tvoj osmijeh kada ga ugledam…

A sva u molbi,
Sva u strepnji
Sva i u Nebo zagledana…
…nek te čuva i voli baš kao mama.
Osmijehom toplim, kao da jučer je bilo
U meni osta kao da tek je tren bio
I sad kad već malen nisi gledam te još uvijek onako krhkog
Jer ostaje osmijeh…
Kad ugledao si svijet
Kad pomilovala te prvi put jesam
Kad ugledala te jesam
Sunce i Mjesec
Osmijeh i osmijeh
Tek i danas mamino čedo jesi… (MiM)

LJUBITI NEBO

U neprozirnosti sjene oblačne napustih bol…
U nekom beskraju tame, kad tražila jesam
Doseći, u cilju najvišeg vrha
U smiraju dotaknuh Nebo,
A ono bijaše blago i ružičasto ,
Kao proljetna pjesma,
A ono bijaše plavo i nježno
Kao buđeno zorom
A bijaše blago i sneno
Kao maženo uspavankom
Kad dotakneš Nebo poželiš uronjena ostati…u vječnosti

I neka je tegobno,
Ali kad dotičem Nebo
Duša mi rasplinuta plovi
Ispraćena suzama, i tamo gdje nikad bila nije …
…i gdje nikad biti neće,
Ali ja mogu, jer ljubim to Nebo
Kao tebe…
…i dijete moje.

Možda trebah zastati,
Možda trebah prestati
…ili ne voljeti
…ili otići,
…ili samo nestati, jer život pitala nisam
Jer život ne pita
Jer on ne žali, a ja molila nisam
A ja shvaćala nisam da bijah kao točka
Kao točka izbrisana
Kao zvijezda padalica,
Kao kiša kasna i nevoljena
Kao duša razdvojena u očaju kada čeka…

A sve možeš kad dotičeš Nebo
Jer i sva tuga tek dašak osta
Sve, kad ljubiš Nebo…
…u beskraju očaja što o radosti sniva
Jer kad ljubiš ga i ono je kao tvoje čedo usnulo
Maženo uspavankom
Utopljeno zagrljajem
Cjelivano pogledom
Usnulo Božanstvenim spokojem.

Kad ljubiš ljubavlju,
I ljubav ti osta i klikće rasplinuta jekom
U visine, probuđena jutrom
Tek usnula uspavana sutonom…
A pjeva svijetu…
Sutra, sutra…
I jeka što odzvanja….
U beskraj….

KAO JA

...u nekom domu kao toploj svjetlosti mirne noći,
u nekom domu ružičastog jutra i mirisa kave u njemu i okusu naranče,
u nekom vremenu kad noć zarobi me riječima, a žao mi noći jer lagati ne zna,
a žao mi dana kad čitam ih samo snovima mojim,
i opet žao mi noći što lagati ne zna.

I kad šutim, lažem
i kad niječem, lažem,
jer... ponekad i sama ne vjerujem da usporedbe nema
jer i kad šutim, samo lažem da stalo mi nije.
I ćutim u noći... snove koji lagati ne znaju...
a sanjaju o nama...

I kad šutim, a zapravo lažem
ponekad mišlju,
u prkosu...
a prkos ćutim strahom da stalo ti nije
i ponekad zato i lažem
i kad odlazim da ne vidiš, jednostavno ne vidiš
jednostavno ne čitaš pogledom utopljenim s mojim,
jer duša moja ponekad, eto,
Dušo...

Ne znam, jednostavno ne znam
zašto sakriti želim da živim...
nemoguće, nestvarno
... jer netko kao ja
... jer nitko kao ja
vjerovala nije, zaboravila nije, shvaćala nije
jutra, probuđena...

I zato, zato shvati
kad šutim, jer ćutim
strepnju,
jer ćutim strah
i sva u prkosu
i sva u laži, jer vjerovati neću, sve do noći.

Samo ono lagati ne zna
a ja, ja
sva u riječi,
sva u drhtaju, sva u čežnji
kad nestaje straha
kad nestaje boli danima proživljenim,

U blagoj toploj noći
kad šutnja nestaje u muku
kad riječ budi se glasom
i sva u želji bez prkosa... jer želim,
a tako želim biti...

Samo žena
samo tiša od zvijezde
samo nježnija od mjesečine
samo nasmijana
samo... sva u riječi što konačno glasom ih budim,
sva u sreći,
sva u toploj noći... sva samo ja.

A ćutim, konačno ćutim ono što snovima pisala jesam
... priču koja lagati ne zna,
o noći ... o sreći...o meni..tebi,
o onome što u nama posta
Dušo,
nikad više u prkosu
nikad sama
i sva u probuđenom jutru, a
miris naranče osta,
svjež, nježan... nakon noći....

KAD BILA SAM KAO VJETAR

....bila sam vjetar, a moj vjetar bile su želje
velike, male, neobuzdane, nemoguće, silovite
... i što više imajući ih, život mi bijaše bliži
... osjećah život koji imala sam jučer
... osjećah i život koji željela sam imati sutra...
i živjeti život bilo bi pisati priču,
... a život bila je i priča bez uskličnika,
a život bila je i priča bez ushita,
...i kad te loši utope u zlo...
... i kad bojiš se vidjeti dobro,
jer dobro postade želja, a želja bijaše vjetar,
a bilo je teško zarobiti vjetar...

...život je pisao vrijeme, a vrijeme je čekalo život
...moje vrijeme kad željela jesam
dio svijeta
...samo mojeg
...tako samog
...samo skrivenog
...i bilo je vrijeme odlaska,
...baš za inat
...baš zbog vjetra
...baš iz želje,
...jer ionako nitko mislio ne bi...
...jer ionako nitko žalio ne bi za vjetrom.

Život bi bio, neka loša oluja,
život bi bio nešto što proći se mora
život bi bio nešto što proživjeti se treba,
jer nitko, baš nitko zaplakao ne bi.

Slomljena olujom pokušavah zarobiti vjetar
loše nevrijeme bez kiše kao sjeta
loše kao sjeta bez suza,
kad ionako nitko pitao ne bi.

Želja bez vjetra, samo je vjetar što ne nosi ništa...
bezmirisan
bez pjesme
bez igre
... i malo prašine u bezbojnosti pogleda
i kao da teško dovoljno nije.

Zatvorih oči i bez vjetra krenuh
tamo gdje bijah
sama
skrivena
zaštićena
i malo pijeska u nepomičnosti pogleda, jer
mrzila jesam osjećati suzama, jer
nisu bile suze...samo pijesak u bezbojnosti
samo kapljica stvorena niodkud, jer niti ja plakati znala nisam.

I sve za inat...zbog vjetra, jer željela jesam zarobiti ga...u sebi
poželjeh, neka se umori,
neka zastane i predahne...tu kraj mene,
a ja, ja šapnuti ću želju
pomalo ludu, pomalo smjelu, jer
poželjeh vjetar što donosi kišu
poželjeh vjetar što šiba mi lice
zbog života kojeg pišem
zbog života samoga i živog, jer
gle čuda kad donese kišu što pere mi lice

....i nije važno što nitko baš nitko možda zaplakati i neće,
... jer ja mogu, jer ja jesam baš kao vjetar
...što napokon suši tragove onog što suze nisu
...samo kapljice stvorene niodkuda...

... i gle čuda postadoh i ja kao ovaj ludi vjetar
...što brije, a zapravo grije
...igrajući, poskakujući, ljuteći i nebo,
...rastjerujući oblake što i sami u čudu i jadu nestali,
ostavljajući sunce samo i sretno,
...samo i smiono
...samo i hrabro u ludoj igri
...u divljoj ljubavi
...i postadoh vjetar što smije se suncu...

BISERJE BIJELO

Škripećim korakom bijele se stope moje,
korak, pa još jedan... i još jedan...
tišina je čujna
sipi kroz prste...slatki šećer
a slike mi putuju...
jedna...pa još jedna.

Razgrčući ostavljah tragove,
baš kao život, pratim ga kako klizi
korak po korak
dan po dan...pa još jedan
a stope se nižu...

Čas čvrste, čas plahe,
ipak se ide
zastadoh malo, jer ćutim...tišinu
baš kao da sipi biserje bijelo...

Pogledom unatrag, gledam ih još uvijek,
jer tu su, one što blizu bijahu
ostavih neke kao sjećanje na tek prošlost neku
dani su neki iako blizu, iako jučer
slika je bivša gdje tek niti spajam,
tanke, krhke, jedva dohvatljive, jedva vidljive...

Tek neka bjelina se širi
svijetli u mraku
biserje bijelo...pokriva stope,
one što još jučer bile su svježe
danas tek sjećanje osta...

I ono rijetko se ćuti,
a sve zbog biserja bijelog,
padaju i padaju pokrivajući stope,
a ja, ja tek one bliske još uvijek ih pratim
dok bjelina se širi ...i svijetli u tami
nižu se obrisi .

I kao da i dotaći ih mogu, ali biserje bijelo
sipi...i sipi
i na obrise moje
i na obrise neke
i tek samo pokrivena stopa osta...

A ja, ja milovana biserjem bijelim
ćutim život
sva u slutnji od onoga što znati ne mogu
a ja, ja
ćutim život
sva u zabludi kao da živjela nisam
a ja, ja
ćutim život
sva u prkosu, baš kao da živjeti neću...

I slika je moja...proplanak
a svijetli u tami
biserje bijelo,
obgrljeno mjesečinom, zagrljenom spokojem noći.

A ja, ja
tek na tren nepomična ostah
baš zadivljena
baš očarana
baš svoja
baš zagrljena...biserjem bijelim...

Nježno, nježno
sipe na stope moje
očarana, zaštićena bjelinom
stope su moje, još uvijek žive
tek noć zimska
slatka, blista, posipana,
a ja, ja
ćutim toplo
sve zbog biserja bijelog...

a

DUŠA PJESNIČKA

Kad tišina sklopi mi oči
Kad sama u tami dodirnem snove,
a snovi moji postati će java,
baš kao što u javi nekad bijahu snovi....

Eto, tako snivati ću,
kad jednom tišina sklopi mi oči.
Grubost tišti,
a nemilost guši, a ja baš kao igrom
putujem vremenom mojim,
dotičući samo plaho tragove zemlje...

Sve u strahu da ne posrnem
Sve u strahu da ne zaplačem
Od grubosti
Od nemilosti...

Teško je kročiti, a ne shvaćati
Teško je kročiti, a neshvaćen biti..
Zato tamom krijepim si dušu,
Zato tišinom vidam rane...

Možda je krhkost,
Možda je pljusak,
Možda jer grmi
Možda jer prži
Možda jer kiši

A možda su samo ljudi....

ONO ŠTO ZOVEMO ŽIVOT...

....i promatram svijet
... i promatram one koji prolaze njime
... a jutros, probudih se, spazih...oblake
bijahu ružičasta pjena, ploveći mirnim morem cjelivahu zemlju....
... osjetih radost
osjetih sreću
i osjetih želju, ushićenje radi života samog...

Zašto plakati život
Zašto ne tražiti
Zašto ne nastaviti
Zašto ne sanjati.... oblake...ružičaste...

možda zaboravismo pronaći ih
zaboravismo zastati
mirnog jutra pogledom uperenim prema gore.
I baš jutros zaigrani, probudili igru...u meni
I baš jutro što u meni probudi želju
i baš jutro kao početak...

a duša je najnevinija ona jutarnja
sačuvana, čista od tmurnosti dana
nosim ju u sebi i kad nevrijeme nagovještava pokriti nebo
dok oni plove .... bezbrižno, lijeno, nijemi od ljepote
nespretno dotičući ono što rubove nema..

... Zagrljene duše putuju... kroz vrijeme, lagano, klize
... baš kao lijeno jutro
... ne žureći uhvatiti dan, jer čisto je jutro.
... nježna je ljubav uvijek kao jutro...
nevina, ne žuri, a samo voli omotana oblacima...ružičastim i milovana
plavim drhtajem.

...život sveden na stvar,
a stvar biva samo stvar i nije život.
... stvar bijaše lažljiva i hladna
... oblaci uvijek bijahu mašta... rasplinuti onime što rubove nema
... i putuju, putuju vremenom...prošlim i budućim
... a rubove nema...samo boje...rasplinute, razmazane maštom

... a tišina smiruje... putujući i ploveći
... kao da klizim, plešući moj valcer...
... onoga što zovemo život...