KAPLJICA SUZE

Mogla sam i ne biti,
A mogla bih i umrijeti
Sve možda već nekad i vidjela jesam
Sve možda i sanjala jesam.
I kad mogla bih sav život stopit u možda, možda bih mogla i ja biti samo možda….

U noćima mučnim kad čujno se ruši,
A tek nečujnost zavlada hladna, bešćutna,
Zavlada nemir u nečujnosti mrskoj, nikad prihvaćenoj, silom nametnutoj.
Opet u nemiru noći, opet u nespokoju dana
Kad svaka misao postaje kletva, kao sudba nezvana, kao sudba nepoželjna…

Naizgled mirna, a tek u sebi ustrašena,
Kad svaka sjeta kao šamar udara,
Jer život što piše još jednom crnilom nekim, u nekoj nevjerici sjete
Kad sjeta postaje kletva
Kad ljude, tek ljude ne vidim više
Kad čovjeka, tek čovjeka ne shvaćam više…

I što bi bi pjesnik bez boli?
Tek ljuštura ljudska, tek čovjeka olupina...
Tek bol što sreću traži
Tek bol što radost shvaća
A u potrazi sreće život se topi…čekajuć' put, čekajuć' znak da nešto i dobro je bilo…

Možda tek samoća odgovor skriva,
Kad previše ljudi previše lošeg nam nosi.
Sve više neshvatljivost ćutim u nijemosti noći,
Kad i dan postade kao noć, a iz noći izlaza nema…
Da li je slijepost?
Da li možda ipak i sreća?
Tek svjesnost neminovnosti shvaćam u noći kad dobri ljudi snivaju
U noći kad zle duše vrebaju
Tek u nekoj noći mukloj kad nemir snove ubija.

A ja, ja tražim i kad jutro ne donosi ništa… tek dan u stapanju s noći
A željeh samo biti
A željeh samo i nekome bitna ostati…
I danas sam možda tek zemlja kišom natopljena, mirisna u sjećanjima nekih proljeća bivših
Samo sam i neka travka orošena u jutrima svježim okupanim rosom
Samo sva u nemiru… od ljudi…
Tek zamišljam vjetar, igra se granama krhkim, pa ih lomi nemilice, nekad tek u igri, nekad tek u bijesu.

I život tek se krhkošću crta…
I što bih bila, i što bih mogla ostati, i što sam mogla i postati?
A i gdje bi me mogao pronaći…mene nemirnu, u bijegu u besciljnom lutanju…
U kojoj noći kad uzbunjena nespokojem tražim pobjeći noćima, bježeći danu…
Tek prihvaćajući kletvu, shvaćena i uhvaćena sudbom, nestajući tek tako u mojem nemiru…

Posvećujem tebi…

Svaki uzdah, svaki osmijeh, svaki spokoj, svu ljubav
Svu blagost što skupit ju mogu u nemiru duha mojega…
Tebi što prije tebe ne shvaćah…

Samo tebi bez koga bila bih tek kapljica suze života moga…