KAD UMIRE TIJELO

Kad umire tijelo kud putuje duša,
Ako nestade zimskim jutrom okovana?
Ima li suza, ima li jauka,
Il’ samo led ćuti,
Il’ ju guši svaki krik, svaki plač
A tek i čini se od prejake boli,
Kao da niti nje nema…

Samo led, samo krikom ugušeni jecaj
I samo se pitah … kuda putuje duša sad kad tijelo…
Mrtvo, beživotno, strano i hladno ne postoji više.
Kao zemlja ledom okovana, a još i danas ne znam
Još i danas ne pamtim to jutro zimsko
I ledenim suzama okovano.

Još i danas ne pamtim da li sjalo je sunce,
Jer voljela je sunce, a možda i ono tog jutra samo je palo
Kao tijelo beživotno…
Možda je kasnilo samo malo, grijalo dušu što odlazi…

Kako mjeriti vrijeme koje tek utihlim dahom vidljivo posta
U nemoći, u tjeskobi, u nespokoju živih i spokoju mrtvih
Kad duša putuje bezbolno, sama, smirena, tiha
A ostavlja nas smrtne nijeme
Okovane tugom
Samo led, samo jutro, zimsko i hladno…
Kad duša putuje bez želje prekinutog sna-

Osjećam san, vodi me opet tamo u susret
U vrijeme nemjerljivo vremenom gdje počiva duša…
…a poželjeh tog jutra ne ustati
Nastaviti sanjati ….. sunce iza kuće naše…

MAMINIM OSMIJEHOM

U osmijehu tek rođenom kad ugledao si svijet
U osmijehu tek meni znanom kad ugledah te
U osmijehu tek nevinom kad zaželjela jesam zagrliti te,
Odmah…snažno i plaho, tebe tek krhkog,
A sva u strahu da ne zaboli te…

U osmijehu mome, tebe tek malenog preporučih svijetu
Preporučih te i Zemlji,
… da te čuva
… da te voli
…da sklona ti bude,
Baš kao i meni kad te rodih.

U osmijehu maminom zaželih
I da Mjesec kao Sunce ti bude…
Topao, svijetao, blizak i u svakoj tami
U pomoć pozvah i Mjesec i Sunce
I nevrijeme molih da ne šiba te bolno.

Osmijehom maminim zaželih ti mudrost
Da me možda, možda shvatiš i kad shvatljiva teško jesam,
Jer samo sam…
…samo sam mama kad te gledam…

I bez obzira što činio
I bez obzira što mislio
I bez obzira i na sud
Shvati, samo shvati
Mamino Blago,
Da tek bila sam samo mama

I kad te ugledah malog i krhkog,
Bila sam samo ona što pratila te je
I samo sam mama, jer pratim te
Ma što radio
Ma što činio
Čekam i u mislima zovem i Zemlju i Mjesec i Sunce,
I tvoj osmijeh kada ga ugledam…

A sva u molbi,
Sva u strepnji
Sva i u Nebo zagledana…
…nek te čuva i voli baš kao mama.
Osmijehom toplim, kao da jučer je bilo
U meni osta kao da tek je tren bio
I sad kad već malen nisi gledam te još uvijek onako krhkog
Jer ostaje osmijeh…
Kad ugledao si svijet
Kad pomilovala te prvi put jesam
Kad ugledala te jesam
Sunce i Mjesec
Osmijeh i osmijeh
Tek i danas mamino čedo jesi… (MiM)

LJUBITI NEBO

U neprozirnosti sjene oblačne napustih bol…
U nekom beskraju tame, kad tražila jesam
Doseći, u cilju najvišeg vrha
U smiraju dotaknuh Nebo,
A ono bijaše blago i ružičasto ,
Kao proljetna pjesma,
A ono bijaše plavo i nježno
Kao buđeno zorom
A bijaše blago i sneno
Kao maženo uspavankom
Kad dotakneš Nebo poželiš uronjena ostati…u vječnosti

I neka je tegobno,
Ali kad dotičem Nebo
Duša mi rasplinuta plovi
Ispraćena suzama, i tamo gdje nikad bila nije …
…i gdje nikad biti neće,
Ali ja mogu, jer ljubim to Nebo
Kao tebe…
…i dijete moje.

Možda trebah zastati,
Možda trebah prestati
…ili ne voljeti
…ili otići,
…ili samo nestati, jer život pitala nisam
Jer život ne pita
Jer on ne žali, a ja molila nisam
A ja shvaćala nisam da bijah kao točka
Kao točka izbrisana
Kao zvijezda padalica,
Kao kiša kasna i nevoljena
Kao duša razdvojena u očaju kada čeka…

A sve možeš kad dotičeš Nebo
Jer i sva tuga tek dašak osta
Sve, kad ljubiš Nebo…
…u beskraju očaja što o radosti sniva
Jer kad ljubiš ga i ono je kao tvoje čedo usnulo
Maženo uspavankom
Utopljeno zagrljajem
Cjelivano pogledom
Usnulo Božanstvenim spokojem.

Kad ljubiš ljubavlju,
I ljubav ti osta i klikće rasplinuta jekom
U visine, probuđena jutrom
Tek usnula uspavana sutonom…
A pjeva svijetu…
Sutra, sutra…
I jeka što odzvanja….
U beskraj….