PUTOVANJE PROŽIVLJENIM...

Postoje trenuci povratka...pritom ne mislim samo na fizički način..najviše se volim vraćati...nekuda u mislima
...ponekad, jer tamo pronalazim i sebe...ono što sam bila i što bih mozda mogla ponovno postati...
...i nije dobro misliti da smo izgubljeni ili da smo izgubili sebe...negdje i nekada.
Ne mozete izgubiti sebe..mozete samo zaboraviti se, a time postajete ono što zapravo niste..
I ne kazem da se to nije dešavalo i meni...taj osjećaj izgubljenosti kada više ne pronalazite sebe,
te nastavljate zivjeti sa stranom osobom u sebi...i osjećaj je više nego tezak, a postaje tezi i samom
nesvjesnošću. I upravo ta nesvjesnost, to pomanjkanje spoznaje vlastite biti čini vas ranjivim, iako ste mozda i u zabludi
i mislite da ste postali jači..
Jačina karaktera ne mjeri se i vašom hladnoćom, jer što smo više hladniji, neosjetljiviji, zapravo smo slabiji.
Slabi, jer nemamo hrabrosti priznanja. Hrabrost priznanja dozivljavam vrlo snazno...radi se o momentu
istine, a samom istinom pronalazimo sebe...i tada smo jaki...kada je u nama sve preplavljeno našim osjećajima.
Nije jednostavno pronaći istinu, jer ju prečesto zamišljamo na onaj način kakvom ju zelimo vidjeti...
...i vjerujemo lazno i time gubimo sebe...a samo lazno vjerovanje znači da ne vjerujemo niti sami sebi,
a još manje u sebe same...a mozemo biti i jaki i kada smo ranjivi...
...i to nije pokazivanje slabosti...slabost je u prikrivanju, jer nemamo hrabrosti suočiti se sa našim slabostima.
I tu vidim bitan momenat kada naše slabosti trebaju i mogu postati naša snaga, a njihovo prevladavanje
naša pobjeda...bitan je osjećaj pobjede
Sve je u zivotu sazdano od pobjeda i...poraza...
...i na kraju zivot nam se svodi...ponekad na matematiku...kada zbrajamo loše...ili dobro, ali za mene
je to ipak samo privid, jer ne volim prozivljeno, a još manje osjećaje svoditi na suhoparne brojeve...
Ne bi li naš zivot trebao značiti više?...unatoč tome što danas ljudski zivot vrijedi malo...
..jer to dozvoljavamo, da nam to čine od nas i naših zivota. Umjesto pobjede izabrali smo
ravnodušnost koja nas na kraju dovodi do poraza...i baš zato jer smo prikrivali slabosti....
zanemarili ih...i zato se vraćam ponekad unazad...
..vraćam se nekim dragim ljudima koje mogu susresti još jedino tim mojim povratkom..moguće je
ponovno osjetiti ih..i pronaći nešto od onoga našega...izgubljenoga i zaboravljenog.
I to su trenuci pročišćenja..kada maske padaju i naš zivot prestaje biti samo predstava.. i više ga ne
promatramo na nekoj sceni...kao da nije naš..već tuđi...
našim povratkom ..ponekad on ponovno postaje naš..i počinje iznova zivjeti u nama, baš kao
što smo ga zivjeli nekada..
..i lijep je osjećaj..pomalo sjetan, ali vrlo pun i snazan, upravo kao dok se vraćate domu ...od nekuda..
A kao i sa svakog putovanja volim nešto ponijeti..nešto što će me pratiti..ovoga puta odabirem uvijek nešto
što me i dalje podsjeća..da sam ziva..
..a ziva sam kada ponovno pronalazim sebe.
Nekada je dovoljan samo mali impuls...tada je dobro stati...zaustaviti se..
ostaviti sve ostalo,
samo neka prolazi, i postaje bitan samo taj trenutak povratka...
jer mirisi su isti, a mozda i neka već zaboravljena melodija....kao i slike koje se polagano vraćaju
ispunjavaju nas...i ponovno osjećamo isto...a to je i naš trenutak...ponovnog susreta
baš kao i povratak u djetinjstvo kada smo vjerovali još uvijek...u snove..i da su ostvarivi
Uvijek kada se vraćam...tamo negdje..
ponesem sa sobom nešto od snova...koje sam ostavila...nekada..
ostali su sami..napušteni i nedosanjani...ali vjerujem da me još uvijek čekaju...
...i vraćam se najviše zbog njih...jer je to nešto moje...neizrečeno...
i zelim dalje nastaviti koračati sa njima i kada se vraćam u moju stvarnost...
koja postaje ljepša, i u kojoj ja postajem ja...baš ja...u njoj.
...a prekrasno je zivjeti i neke zajedničke snove..
kada više nismo sami sa svojim snovima..niti su oni sami sa nama...i to postaje naša stvarnost,
kao i naši snovi u našem zivotu, koji se isprepliću i kada ih je moguće ispunjavati...zajedno.
I to postaje naše ispunjenje ...i sreća...i hrabrost...a hrabri smo jer osjećamo, a prazninu ostavljamo
nekim drugim vremenima.
Tamo se ne vraćam..ne putujem...jer je previše hladno..i sivo ..i volim vjerovati u zaborav...
jer volim toplinu...i boje kao i snove, koje još uvijek nosim u sebi...i pomazu da se osjećam toplije.
I sve to mozemo ponovno osjetiti nekim našim povratkom...mislima...i nije nestvarno, jer to što susrećemo
ponovno bila je nekla naša stvarnost...nekada...kao i ljudi..
neki posebni..i dragi...koji su ostali,
ali snovi mogu još uvijek biti vrlo zivi...
ako uspijemo na tom putu ponovno pronaći sebe...