Želim misliti da nećete razmišljati samo danas o ljubavi, jer onda i sama ljubav ne bi imala smisla. Ljubav nema ograda po ničemu, lijepa je upravo stoga što ponekad dolazi tiho i nastavlja postojati u nama sve jače i jače..
Nameće nam se..silovito i ponekad koliko god tražili oduprijeti se.. nemoguće je..dolazi neprimjetno i razvija se svom žestinom osjećaja, te postaje sve više glasna i prisutna u nama.
Ponekad je uzajamna...tada to možemo nazivati i uzajamnom neopisivom srećom..ipak često, vrlo često volimo sami i nemoćni smo u toj ljubavi, jer vlada u nama, a mi više ne vladamo samim sobom..i osjećamo se nesretnim, ali pitam Vas..bez obzira na sve da li bi mogli opstati bez nje? I, da li bi se osjećali ljudskima?
Često, vrlo često razmišljam da bi svijet ipak mogao biti humaniji samo da smo imali više ljubavi..ali ne.. čovjek je nastavio živjeti i boreći se protiv nje..i sve, baš sve sto nam se događaja oko nas..sve je to zapravo ljudska borba protiv ljubavi...i čovjek postaje nesvjestan da je ta borba neprirodna, te se bori sam protiv sebe..i sav napredak čovječanstva postaje uzaludan i nebitan..a borba je neravnopravna, koliko god se čovjek osjecao moćnim...ali gubi svakim danom sve više i postaje mizeran.
Ipak postoje hrabri, a hrabri su oni koji ne odbacuju ljubav.. prihvaćaju je punim i otvorenim srcem...i zbog toga su hrabri, jer čine se različiti i neprilagodjeni ovom svijetu..iako su prirodni..oni..koji voljeti znaju..ali čovjek je i od njih uspio napraviti čudne ljude...ali oni ne posustaju, jer drugačije i ne znaju...nego voljeti...pa i onoga tko ih osudjuje zbog te njihove ljubavi...jer u tome je njezina smisao...
I dobro je dok postoje oni..jer bude nadu, koja ne može biti samo iluzija da ćemo se ipak vratiti prirodnome...i onome što je dio nas..usadjeno u naše gene bez obzira na rasu i vjeru...
Jedino što moramo učiniti...opustiti se i pustiti da budemo pobjeđeni u toj uzaludnoj borbi sami protiv sebe...a zapravo to će na kraju biti naša pobjeda, te će možda i sav ovaj naš napredak krenuti u drugome smjeru..ka boljem čovjeku...i sve bi ponovno imalo smisla...a toliko malo je potrebno.
Želim vjerovati da je to moguće, jer i iz samog vjerovanja, rađa se cilj i ako bi svakim danom sve više nas počelo vjerovati u taj cilj.. život ponovno postaje moguć..a postati će moguć jedino kada i ako prihvatimo ljubav...bezuvjetno...bez ograda..kako to samo ljubav i može biti, jer inače sve drugo više nije ljubav. Ona može biti samo bezuvjetna , daje i za uzvrat ne traži ništa...i samim time gubi se pojam sebičnosti, jer kada volimo sretni smo jer volimo. Naša sreća postaje ljubav , i bez nje ništa drugo nije bitno...i to je više nego očigledno, ali još uvijek je puno slijepih i nerazumnih....i to ne od ljubavi, vec od njezinog pomanjkanja.
Čovječanstvo je postalo slijepo na osjećaje, a treba jednostavno krenuti od jedinke...od čovjeka samog..od nas samih.
Pogledajte se unutar sebe..sami..i postanite ono što zapravo jeste, a izbacite ono što niste..probudite ono uspavano i zatomljeno u sebi...možda ćete zaželjeti i zaplakati..i neka krenu...možda..suze, jer biti će to vjerujte mi Vaša pobjeda..ne znak slabosti. Naprotiv znak slabosti je ako ne volite. Zar to ne primjećujete? Osvrnite se oko sebe..što nam je donijela ta ljudska slabost, a mogli bismo reći i bolest...pomanjkanje ljubavi. Vjerojatno to niste odavno učinili..ja to svaki dan činim..i kada pišem, pišem iz ljubavi, bez obzira o kojoj se temi radilo...uvijek osjećam ljubav, a mislim da ju morate osjećati i vi..i ako sam i samo malo pomogla da osjetite tu ljubav..sretna sam upravo zbog toga...meni je i to dovoljno, sretna sam baš zato jer mogu pripadati možda onima koje danas nazivaju neprilagodjenima..jer nikada ne bih mogla zivjeti bez osjećaja i sve te pozitivne energije...koju želim pruziti i Vama i vjerujem u Vas..da ćete ju Vi znati pružiti i drugima..i neka ljubav ponovno postane nasa bit..oko koje se sve vrti...i svijet ce ponovno postati dostojan čovjeka.
Nema komentara:
Objavi komentar