I DUHOM ŽIVIM VRIJEME MOJE...

A ponekad sjećanje dođe,
na moje želje
moje snove

I danas ponekad mislima krenem ka vremenu koje živjela sam samo nadanjima mojim...
i bilo je prirodno život svesti samo u jednu običnu nadu, i ne misliti na
ono nešto što ostavih iza nekome vremenu dotrajalom...i svjesni izgubljenog želimo ostati barem u njoj...u nekoj laži, u nekoj lošoj iluziji,
a volimo ju tumačiti nadom...
jer ona traje, putuje kroz vrijeme..
i moja je nada putovala vremenom mojim
i danas ju slušam...kao pripovjedača moje tišine
u njoj pronalazim strepnje...

A bilo bi okrutno ubiti snove,
i ne ostaviti više ništa
...ostala bi sjena naša
...ostala bi sjena moja
...a niti čovjek više nije čovjek.
I neka mi oduzmu sve, a nisu mi mogli oduzeti ništa
ako i dalje snivam...moje snove, jer njima vraćam sebe meni
..i budim se jutrom i jedva vidljivom slutnjom
i njome živimo život, i kada više ne prepoznajemo sebe i kada samo ostaje ona, ostajem negdje i ja
..i tako zagrljene koračamo nespokojem vremena
i što može značiti i ova strepnja ...
...duhovnim negiram fizičko
i moju stvarnost živim duhom mojim
apstrakcijom živim moje tjelesno
niti samoće više nema
ubijena je nadom i vremenom mojim....