KAD UMIRE PTICA...

....i kao da nestajem
...i kao da umirem
...i kao da me nema
...i kao da nisam samo suza
...i kao da ne brišem obraze
...bez traga, bez sjene,bez daha,
...kao da samo nestajem i odlazim.

A sanjala sam noćas da bijah ptica
I moja duša bijaše ptica, sjajna, nježna, drhtava.
A putovala je...baš ka ona
Slobodna, nesputana, zaigrana.
Budila se jutrom, pjevala danu, sanjala vječnost,
A vječnost samo sjećanje osta.
Bila je malena i nježna, krhko prkosila prkosu.

Tužno je kad umire ptica
...slomljena burom,
...uplakana kišom
U tišini ledenoj i mukloj, prijetećoj
....bez ptice u sebi i nismo živi.

Samo suza zarobljena ledom
Samo kapljica iščezla na suncu
Samo pogled koji se gasi
Samo ruka zgrčena u šaku
Samo srce pokopano sjenom
...klonulo...baš kao ptica
Slomljena burom
Slomljena strahom
Slomljena očajem
... i kad umire sama...

A postoje ptice i kad ih više nema
Pjevaju u noći, jer bile su možda nekad i voljene
Tad od nekud prodire pjesma
....čeznutljiva, željna, a plače sama...

Ponekad, zastanem, slušam
Olovne su granice, teško je nebo, jer
Ćutim tugu, a ona malena krhka nastavlja
Svoj pjev...slatki, ljubavi željna
...zbog ljubavi sjetna
I zbog ljubavi možda nekad i sretna

Čeznutljivo
...nježno
...i čuje ju još samo onaj tko čuti može
...a putuje drhtavo, plaho, sama
....preko neba
...preko zvijezda
....pa sve do vječnosti............