U večeri beznađa uhvatih u letu svjetlost,
a bilo je jutro proljetno
i prva svjetlost buđena životom osta
a bila je tiha i skromna i tek začeta u nježnosti glasa,
u moru plava
u listu zelena.
U Božanskom otkrivenju Neba što oblake briše,
u spokoju mira i pokorne tišine,
zaželih si dobro i tako što volim i Njega.
U ćutnji sreća, jer samoća se briše,
a čudna snaga žilama teče...
Jer bila je svjetlost u noći u slutnji blještavilosti dana
a ćutim, opet i sve u meni klikće
svečano i toplo, jer znam...
da ovo što tisućama godina grije,
i što u očaju nadu uvijek vraća,
i morskim strujama teče, i poljima struji,
a kao da kaže, tu sam i u Vama živim...
I tek probuđeni smiraj u nama budi
još uvijek sve TU JE
... u nadi
... u Svjetlu
... u jutru
... u Vjeri .
A ćutim svečano i toplo
baš i kao stari moji,
u noći svjetlost nosim što vodi me k jutru,
buđenje novoga dana i naše Vjere da jesmo i živimo u Njemu...
Nema komentara:
Objavi komentar