KAD UMIRE TIJELO

Kad umire tijelo kud putuje duša,
Ako nestade zimskim jutrom okovana?
Ima li suza, ima li jauka,
Il’ samo led ćuti,
Il’ ju guši svaki krik, svaki plač
A tek i čini se od prejake boli,
Kao da niti nje nema…

Samo led, samo krikom ugušeni jecaj
I samo se pitah … kuda putuje duša sad kad tijelo…
Mrtvo, beživotno, strano i hladno ne postoji više.
Kao zemlja ledom okovana, a još i danas ne znam
Još i danas ne pamtim to jutro zimsko
I ledenim suzama okovano.

Još i danas ne pamtim da li sjalo je sunce,
Jer voljela je sunce, a možda i ono tog jutra samo je palo
Kao tijelo beživotno…
Možda je kasnilo samo malo, grijalo dušu što odlazi…

Kako mjeriti vrijeme koje tek utihlim dahom vidljivo posta
U nemoći, u tjeskobi, u nespokoju živih i spokoju mrtvih
Kad duša putuje bezbolno, sama, smirena, tiha
A ostavlja nas smrtne nijeme
Okovane tugom
Samo led, samo jutro, zimsko i hladno…
Kad duša putuje bez želje prekinutog sna-

Osjećam san, vodi me opet tamo u susret
U vrijeme nemjerljivo vremenom gdje počiva duša…
…a poželjeh tog jutra ne ustati
Nastaviti sanjati ….. sunce iza kuće naše…