Božić ... moj

Meni od svega ovoga što se danas može kupiti nedostaje bakina kuhinja u skromno svečano Božićno jutro, miris kave i tople čokolade pomiješan s mirisom slatkih kolača..... i njezine jabuke na stolu, najslađe koje sam ikad jela, sa tamnim piknjicama, ona ih je brižljivo glancala i stavljala po svuda u kući....na stol u prozore, i vrijeme je bilo onako kako treba. Hladno, zimsko u kući miris drveta, djed koji tiho pjevuši stavljajući cjepanice u peć. Bakina kuhinja koja je za mene tada bila centar svega. Ništa nije bilo ljepšega od bakine kuhinje, ništa nije bolje mirisalo. Te boje i mirisi prate me i danas, slike, odsjaj vatre u rano Božićno jutro, baka i djedo već svečano obučeni, mi djeca još u krevetu čekajući da se kuhinja zagrije i iščekujući mirise. Još u pidžamama sjedamo za stol, boje i mirisi kolačića, nakon tihe svečane noći, još pospani, a uzbuđeni i crvene bakine jabuke na stolu, miris smreke i drvo koje pucketa.... tiha bakina molitva, .... sve danas ne može se mjeriti s bakinim crvenim jabukama.

Mislila sam da će uvijek biti tako, danas upijam svaku sekundu sjećanja. Pokušavam sjetiti se zaboravljenog pokušavajući sjetiti se onoga potisnutog. Da sam barem znala zagrliti sva sjećanja, spremiti ih u škrinjicu pamćenja, škrinjicu sreće, onaj poseban dio koji zazivam svaki put kad u životu i ne ide lako. Božićne crvene jabuke, brižljivo glancane bakinom rukom. Vrlo nježno, sa vječitim osmijehom. Znala sam ju promatrati, bio je to i neki njezin svijet, i tko zna koja je sjećanja tada ona dozivala držeći crvenu jabuku? Nikad neću zaboraviti blagost njezinog lica kada bi pogled položila na mene, a ja sam bila tiha, ne prekidajući njezino putovanje mislima tamo negdje u njezino djetinjstvo. Baš kao ja danas, crvena jabuka, neizbježna i na mojem stolu kao blago.... i zamišljena bakina rukina koja ju miluje, koja me miluje i danas. Ne umire tijelo ako duša ostane u nama, kao sjećanje, svetost i dar. Božji dar vječnog nam Božića, .... mir i svetost.