JEKA...

...danas nestajem laganim drhtajem
zamotana beskrajem
uronjena u nepovratno...
Nepovratno je ovo danas, a srce je puno
i zato prepuštam lice spokoju,
a postoji malo toga neznano
iako nepomična...putujem...i nestajem...nastojim biti ono što jesam...bez bojazni.
Samo beskraj postaje moj dom i moj smisao i moje lice danas miluju oblaci ...tako lagani, prozirni, lepršavi
...danas sam sretna iako i pomalo sjetna kao ova plaha nečujna sjena..
...promatram ju prikovana i nijema
i sama putujem zagrljena sjenom iako moja sreća danas ne vidi mrlje,
i radost je čista...a čas uranjam u neizvjesnost dubine da bih istim časom
nestajala raspršena blijedim i dalekim visinama...
jer trenutak je moj i njegov kao konačnica neke naše priče
i želim ju ovako čipkasto i magličastu prošaranu suncem
kako nastaje i nestaje prostorom
baš kao priča...i putuje vremenom, onim ispričanim
kao i onime što nas tek čeka,
...i samo neka bude i ostane vrijeme moje i zajedničko započeto silinom daha
prožimano svakim udisajem...
...i osjećam moj dah kao njegov,a naše riječi stapaju se u glasno...
...i dok glas postaje jeka...i odzvanja, guši svaku prazninu i kao svaka priča
putuje vremenom kao glas i kao jeka,
...priča je o nama..........