Ponovno sam u Zadru...i nakon samo par sati spavanja ne vraćam se u krevet...bacam se na pisanje, pregledavam fotografije koje sam napravila jučer, slušam lagano muziku, neke stare pjesme nekada rado slušane i razmišljam...i želim razmišljati o bilo čemu samo ne o novinskim naslovima, jer opterećuju, nerviraju,a ne mijenjaju ništa. Smatram beskorisnim i sve ono moje što sam pisala ikada o politici, iako sam riječ oduvijek smatrala vrlo jakim oružjem iako ne priznajem kapitulaciju, barem vrlo rijetko prihvaćam poraz, smatram određene bitke izgubljenima....a možda su već bile i izgubljene na samom početku i prije nego što sam bila svjesna,a danas mi se čini kao da sam cijelo vrijeme gledala sunce samo daleko od mene, bez da sam osjetila stvarnu toplinu. I nekada je gore vidjeti sunce a ne osjetiti ga od ne vidjeti ga uopće. I to ne smatram niti pesimizmom. Puno jedinki sjedinjenih u istu ideju može učiniti puno, pod uvjetom da su sjedinjeni,sama jedinka ne znači ništa ako je doista sama ili nas je malo samih koji bi mogli postati jedno veliko zajedno.
Danas se osjećam oslobođenom na neki način, oslobođenom od iluzija i kao da sam progledala, probudila se...i ne osjećam se loše, naprotiv. Gledajući unazad ponekad kao da ne gledam sebe, već nekoga drugog. Nisam odustala od mojih stavova, jednostavno ih više ne želim dijeliti s nikim ili barem s rijetkima.
Pa zar nije ljepše jednostavno razmišljati samo o životu, o nama, o sebi i pokušati upiti u sebe što više ljepote i mira? Možda je upravo i to put ka nečemu? Pronaći osobni mir, blagost i željeti gledati oko sebe život onako kako ga možemo vidjeti mi, ne kako ga nam žele prodati drugi? Ne želim živjeti onako kako misle drugi da bih trebala živjeti. Kao da je nekome zaista stalo kako se osjećam? Sretni smo u životu ako uspijemo pronaći dvije, tri ili barem jednu osobu kojoj je stalo doista do nas. I to je život....a trebali bi težiti ljepoti, ne tuzi ili nezadovoljstvu.
. Koliko vas doista može uživati u nečemu što su vam nametnuli? Iz nekih mojih razloga ne spadam u one koji su danas u trendu i idu na skijanje...iako sam jučer u šetnji imala zimsku kapu, ali šetala sam se po Braču...i uživala sam, iako nije ljeto, iako je zima i nisam otišla na skijanje i bilo je hladno i prekrasan sunčan dan pometen burom...i ponovno kao jedinka ili bolje rečeno dvije jedinke koje su bile i postale zajedno...
I pitala sam se ...kako je moguće da su samo rijetki shvatili i shvaćaju da različitost i odstupanje od uobičajenog i prečesto nametnutog može donijeti istinsko zadovoljstvo? ...a nekome ponekad i sreću...
Prihvaćajući nametnuto i ustaljeno prihvaćamo našu stupicu...ulazimo u nju sami, dobrovoljno bez ičije prisile i zapravo klopka postajemo mi sami sebi....umjesto otvorenosti biramo zatvorenost, jer mislimo da tako nećemo ostati sami,a zapravo ostajete sami, jer ste se udaljili od sebe. Jučer sam bila bliža sebi nego ikada...danas mi je žao što je jučer postalo ono što je bilo iako želim vjerovati da i ono jučer može biti moje danas,a nadam se i moje sutra. Kada bi barem ljudi bili okrenuti sebi a ne drugima, manje se bavili drugima. Ali i to je samo jedna velika iluzija...oduvijek su se ljudi najviše bavili drugima iz osobnog nezadovoljstva. Kada bi priznali sami sebi da su zapravo nezadovoljni sobom manje bi se bavili drugima. A drugima se ljudi bave često iz puke zloće, prečesto ne podnose tuđu sreću i kao da ljudi ne bi trebali biti sretni pa se trudimo jedni drugima otežati što više.
I zato sve više postajem individualista..i zato odbijam unaprijed određene životne forme. Život je postao jedna velika forma,a dobro i dobrota veliki luksuz. Čini mi se kao da se i dobrotom ne smijemo previše razbacivati, jer postajemo smiješni i neprihvaćeni. Na neki način dobro bi trebalo zaslužiti dobro,a loše bi trebalo težiti dobrome, iako danas loše postaje pravilo i forma,a sam život postaje samo formalan.
I danas je sunce, iako pomalo hladno i želim i današnjim danom koračati čvrsto...odbijam čitati gluposti i sve ono što me može uznemiriti na bilo koji način....život je previše dragocjen da bih se u njemu bavila onima koji mi u njemu ne znače NIŠTA.
Danas se osjećam oslobođenom na neki način, oslobođenom od iluzija i kao da sam progledala, probudila se...i ne osjećam se loše, naprotiv. Gledajući unazad ponekad kao da ne gledam sebe, već nekoga drugog. Nisam odustala od mojih stavova, jednostavno ih više ne želim dijeliti s nikim ili barem s rijetkima.
Pa zar nije ljepše jednostavno razmišljati samo o životu, o nama, o sebi i pokušati upiti u sebe što više ljepote i mira? Možda je upravo i to put ka nečemu? Pronaći osobni mir, blagost i željeti gledati oko sebe život onako kako ga možemo vidjeti mi, ne kako ga nam žele prodati drugi? Ne želim živjeti onako kako misle drugi da bih trebala živjeti. Kao da je nekome zaista stalo kako se osjećam? Sretni smo u životu ako uspijemo pronaći dvije, tri ili barem jednu osobu kojoj je stalo doista do nas. I to je život....a trebali bi težiti ljepoti, ne tuzi ili nezadovoljstvu.
. Koliko vas doista može uživati u nečemu što su vam nametnuli? Iz nekih mojih razloga ne spadam u one koji su danas u trendu i idu na skijanje...iako sam jučer u šetnji imala zimsku kapu, ali šetala sam se po Braču...i uživala sam, iako nije ljeto, iako je zima i nisam otišla na skijanje i bilo je hladno i prekrasan sunčan dan pometen burom...i ponovno kao jedinka ili bolje rečeno dvije jedinke koje su bile i postale zajedno...
I pitala sam se ...kako je moguće da su samo rijetki shvatili i shvaćaju da različitost i odstupanje od uobičajenog i prečesto nametnutog može donijeti istinsko zadovoljstvo? ...a nekome ponekad i sreću...
Prihvaćajući nametnuto i ustaljeno prihvaćamo našu stupicu...ulazimo u nju sami, dobrovoljno bez ičije prisile i zapravo klopka postajemo mi sami sebi....umjesto otvorenosti biramo zatvorenost, jer mislimo da tako nećemo ostati sami,a zapravo ostajete sami, jer ste se udaljili od sebe. Jučer sam bila bliža sebi nego ikada...danas mi je žao što je jučer postalo ono što je bilo iako želim vjerovati da i ono jučer može biti moje danas,a nadam se i moje sutra. Kada bi barem ljudi bili okrenuti sebi a ne drugima, manje se bavili drugima. Ali i to je samo jedna velika iluzija...oduvijek su se ljudi najviše bavili drugima iz osobnog nezadovoljstva. Kada bi priznali sami sebi da su zapravo nezadovoljni sobom manje bi se bavili drugima. A drugima se ljudi bave često iz puke zloće, prečesto ne podnose tuđu sreću i kao da ljudi ne bi trebali biti sretni pa se trudimo jedni drugima otežati što više.
I zato sve više postajem individualista..i zato odbijam unaprijed određene životne forme. Život je postao jedna velika forma,a dobro i dobrota veliki luksuz. Čini mi se kao da se i dobrotom ne smijemo previše razbacivati, jer postajemo smiješni i neprihvaćeni. Na neki način dobro bi trebalo zaslužiti dobro,a loše bi trebalo težiti dobrome, iako danas loše postaje pravilo i forma,a sam život postaje samo formalan.
I danas je sunce, iako pomalo hladno i želim i današnjim danom koračati čvrsto...odbijam čitati gluposti i sve ono što me može uznemiriti na bilo koji način....život je previše dragocjen da bih se u njemu bavila onima koji mi u njemu ne znače NIŠTA.
Nema komentara:
Objavi komentar