LJUBITI NEBO

U neprozirnosti sjene oblačne napustih bol…
U nekom beskraju tame, kad tražila jesam
Doseći, u cilju najvišeg vrha
U smiraju dotaknuh Nebo,
A ono bijaše blago i ružičasto ,
Kao proljetna pjesma,
A ono bijaše plavo i nježno
Kao buđeno zorom
A bijaše blago i sneno
Kao maženo uspavankom
Kad dotakneš Nebo poželiš uronjena ostati…u vječnosti

I neka je tegobno,
Ali kad dotičem Nebo
Duša mi rasplinuta plovi
Ispraćena suzama, i tamo gdje nikad bila nije …
…i gdje nikad biti neće,
Ali ja mogu, jer ljubim to Nebo
Kao tebe…
…i dijete moje.

Možda trebah zastati,
Možda trebah prestati
…ili ne voljeti
…ili otići,
…ili samo nestati, jer život pitala nisam
Jer život ne pita
Jer on ne žali, a ja molila nisam
A ja shvaćala nisam da bijah kao točka
Kao točka izbrisana
Kao zvijezda padalica,
Kao kiša kasna i nevoljena
Kao duša razdvojena u očaju kada čeka…

A sve možeš kad dotičeš Nebo
Jer i sva tuga tek dašak osta
Sve, kad ljubiš Nebo…
…u beskraju očaja što o radosti sniva
Jer kad ljubiš ga i ono je kao tvoje čedo usnulo
Maženo uspavankom
Utopljeno zagrljajem
Cjelivano pogledom
Usnulo Božanstvenim spokojem.

Kad ljubiš ljubavlju,
I ljubav ti osta i klikće rasplinuta jekom
U visine, probuđena jutrom
Tek usnula uspavana sutonom…
A pjeva svijetu…
Sutra, sutra…
I jeka što odzvanja….
U beskraj….