MALO MOJE DUŠE...

Volim Božić, jednostavno ga volim...oduvijek...
I svake godine iznova živim i osjećam tu čaroliju...ali volim prije svega njegovu Svetost i tišinu..volim misliti da nam nosi nadu,a još više želim vjerovati da rastjeruje tugu, iako mnogi u njega ulaze s tugom...i upravo je jača,boli još više...kao i samoća...opterećuje još više, i nitko ne bi trebao biti sam...ove dane.
Moj Božić je vrijeme kad s naročitom sjetom mislim o onima koje više nemam, izgubila sam ih, a voljela bih još imati ih kraj sebe...mogla bih im reći sve ono za što nisam imala vremena...a osjećala sam i ljutnju , jer su me napustili, bez da sam bila svjesna da me napuštaju...i još danas se pitam da li sam zapravo napustila ja njih, bez da sam pokušala usporiti vrijeme...moje i njihovo...a možda su me čekali, uzaludno i nadali se, željeli biti i ostati još malo uz mene..
Svaki odlazak ostavlja prazninu, pokušavam svaki dan tu moju prazninu puniti mojim sjećanjima, ljubavlju...kao i riječima one koje bih uputila da su još uvijek ovdje negdje prisutni.
Nastojim vjerovati da puko fizičko prisustvo postaje nebitno...volim misliti da su ipak tu negdje...prate me u stopu,a moje suze ne plačem sama...i olakšanje nakon tuge zahvaljujem njima...mojoj svjetlosti..i njima..i toplini koju osjećam kad mislim na njih...i nije teško pronaći prisutnost..baš ovdje..i kad noću ostajem zagledana u nebo,a tako će biti i ovog Božića,a voljela bih reći toliko toga.
Znam da ovaj spokoj i mir osjećam i kroz njih i kad ostajem ovako netremice, nepomično zagledana u daljinu, tražeći...
...i gotovo da mogu osjetiti ponovno toplinu pogleda,a možda je baš to prisustvo uzrok ovoj blagosti, milosti i ljepoti svetosti tišine...
...i zato je za mene Božić bio i ostao praznik blagosti, skromnosti, milosti i svetosti tišine...i dovoljno je moći osjećati tišinu...često putujem u moju tišinu, volim ovaj osjećaj kada me sve preplavi,a postajem nesvjesna vremena, prolaznosti i trenutka, putujem nekim poznatim i zaboravljenim pravcima.
Ako mislite da ste sami shvatiti ćete da ste u zabludi, nema samoće kraj svih onih koji su vas voljeli...i nastavljaju i dalje...uvijek ima netko tko je uz vas iako možda i ne pukom fizičkom prisutnošću.
A što može značiti samo fizička prisutnost bez one melodije koju osjećate u sebi kada nastavljate živjeti s vašim dragima...samoća postaje samo fizičko stanje nerealno vašoj duši,a uvijek je duša bila naš odraz koji smo ostavljali i nastavljamo ostavljati u našoj sadašnjosti i nekoj vječnosti.
Bogata duša nikada nije sama, jer ipak mi dušom našom ocrtavamo sebe...a bogatstvo ne nalazimo u ispraznome...
Isprazni su ljudi siromašni duhom, i zapravo su sami oni...iako nesvjesni,ali za svakog postoji trenutak tišine i istine...Božićna noć je jedna od onih istina.
I da li nam je duša prazna?
Možete li još uvijek u mislima razgovarati s onima koje nemate više,a sigurna sam da nas nastavljaju uporno pratiti u ovom našem zemaljskom putovanju...i vjerujem da nisu odustali...iako mi možda ponekad odustajemo od njih,a odustajemo baš onda kada se prepuštamo životu bez da razmišljamo što činimo...i živimo život u histeriji,a duša nam je sve više prazna...
Božić je vrijeme razgovora...i pomirenja...sami sa sobom...u tišini...i povratka na neki početak, nekim poznatim stazama..iskonskome...i prije svega blagosti...i milosti...i ljubavi.