KAO JA

...u nekom domu kao toploj svjetlosti mirne noći,
u nekom domu ružičastog jutra i mirisa kave u njemu i okusu naranče,
u nekom vremenu kad noć zarobi me riječima, a žao mi noći jer lagati ne zna,
a žao mi dana kad čitam ih samo snovima mojim,
i opet žao mi noći što lagati ne zna.

I kad šutim, lažem
i kad niječem, lažem,
jer... ponekad i sama ne vjerujem da usporedbe nema
jer i kad šutim, samo lažem da stalo mi nije.
I ćutim u noći... snove koji lagati ne znaju...
a sanjaju o nama...

I kad šutim, a zapravo lažem
ponekad mišlju,
u prkosu...
a prkos ćutim strahom da stalo ti nije
i ponekad zato i lažem
i kad odlazim da ne vidiš, jednostavno ne vidiš
jednostavno ne čitaš pogledom utopljenim s mojim,
jer duša moja ponekad, eto,
Dušo...

Ne znam, jednostavno ne znam
zašto sakriti želim da živim...
nemoguće, nestvarno
... jer netko kao ja
... jer nitko kao ja
vjerovala nije, zaboravila nije, shvaćala nije
jutra, probuđena...

I zato, zato shvati
kad šutim, jer ćutim
strepnju,
jer ćutim strah
i sva u prkosu
i sva u laži, jer vjerovati neću, sve do noći.

Samo ono lagati ne zna
a ja, ja
sva u riječi,
sva u drhtaju, sva u čežnji
kad nestaje straha
kad nestaje boli danima proživljenim,

U blagoj toploj noći
kad šutnja nestaje u muku
kad riječ budi se glasom
i sva u želji bez prkosa... jer želim,
a tako želim biti...

Samo žena
samo tiša od zvijezde
samo nježnija od mjesečine
samo nasmijana
samo... sva u riječi što konačno glasom ih budim,
sva u sreći,
sva u toploj noći... sva samo ja.

A ćutim, konačno ćutim ono što snovima pisala jesam
... priču koja lagati ne zna,
o noći ... o sreći...o meni..tebi,
o onome što u nama posta
Dušo,
nikad više u prkosu
nikad sama
i sva u probuđenom jutru, a
miris naranče osta,
svjež, nježan... nakon noći....