BISERJE BIJELO

Škripećim korakom bijele se stope moje,
korak, pa još jedan... i još jedan...
tišina je čujna
sipi kroz prste...slatki šećer
a slike mi putuju...
jedna...pa još jedna.

Razgrčući ostavljah tragove,
baš kao život, pratim ga kako klizi
korak po korak
dan po dan...pa još jedan
a stope se nižu...

Čas čvrste, čas plahe,
ipak se ide
zastadoh malo, jer ćutim...tišinu
baš kao da sipi biserje bijelo...

Pogledom unatrag, gledam ih još uvijek,
jer tu su, one što blizu bijahu
ostavih neke kao sjećanje na tek prošlost neku
dani su neki iako blizu, iako jučer
slika je bivša gdje tek niti spajam,
tanke, krhke, jedva dohvatljive, jedva vidljive...

Tek neka bjelina se širi
svijetli u mraku
biserje bijelo...pokriva stope,
one što još jučer bile su svježe
danas tek sjećanje osta...

I ono rijetko se ćuti,
a sve zbog biserja bijelog,
padaju i padaju pokrivajući stope,
a ja, ja tek one bliske još uvijek ih pratim
dok bjelina se širi ...i svijetli u tami
nižu se obrisi .

I kao da i dotaći ih mogu, ali biserje bijelo
sipi...i sipi
i na obrise moje
i na obrise neke
i tek samo pokrivena stopa osta...

A ja, ja milovana biserjem bijelim
ćutim život
sva u slutnji od onoga što znati ne mogu
a ja, ja
ćutim život
sva u zabludi kao da živjela nisam
a ja, ja
ćutim život
sva u prkosu, baš kao da živjeti neću...

I slika je moja...proplanak
a svijetli u tami
biserje bijelo,
obgrljeno mjesečinom, zagrljenom spokojem noći.

A ja, ja
tek na tren nepomična ostah
baš zadivljena
baš očarana
baš svoja
baš zagrljena...biserjem bijelim...

Nježno, nježno
sipe na stope moje
očarana, zaštićena bjelinom
stope su moje, još uvijek žive
tek noć zimska
slatka, blista, posipana,
a ja, ja
ćutim toplo
sve zbog biserja bijelog...

a