....i promatram svijet
... i promatram one koji prolaze njime
... a jutros, probudih se, spazih...oblake
bijahu ružičasta pjena, ploveći mirnim morem cjelivahu zemlju....
... osjetih radost
osjetih sreću
i osjetih želju, ushićenje radi života samog...
Zašto plakati život
Zašto ne tražiti
Zašto ne nastaviti
Zašto ne sanjati.... oblake...ružičaste...
možda zaboravismo pronaći ih
zaboravismo zastati
mirnog jutra pogledom uperenim prema gore.
I baš jutros zaigrani, probudili igru...u meni
I baš jutro što u meni probudi želju
i baš jutro kao početak...
a duša je najnevinija ona jutarnja
sačuvana, čista od tmurnosti dana
nosim ju u sebi i kad nevrijeme nagovještava pokriti nebo
dok oni plove .... bezbrižno, lijeno, nijemi od ljepote
nespretno dotičući ono što rubove nema..
... Zagrljene duše putuju... kroz vrijeme, lagano, klize
... baš kao lijeno jutro
... ne žureći uhvatiti dan, jer čisto je jutro.
... nježna je ljubav uvijek kao jutro...
nevina, ne žuri, a samo voli omotana oblacima...ružičastim i milovana
plavim drhtajem.
...život sveden na stvar,
a stvar biva samo stvar i nije život.
... stvar bijaše lažljiva i hladna
... oblaci uvijek bijahu mašta... rasplinuti onime što rubove nema
... i putuju, putuju vremenom...prošlim i budućim
... a rubove nema...samo boje...rasplinute, razmazane maštom
... a tišina smiruje... putujući i ploveći
... kao da klizim, plešući moj valcer...
... onoga što zovemo život...
Nema komentara:
Objavi komentar