Kad tišina sklopi mi oči
Kad sama u tami dodirnem snove,
a snovi moji postati će java,
baš kao što u javi nekad bijahu snovi....
Eto, tako snivati ću,
kad jednom tišina sklopi mi oči.
Grubost tišti,
a nemilost guši, a ja baš kao igrom
putujem vremenom mojim,
dotičući samo plaho tragove zemlje...
Sve u strahu da ne posrnem
Sve u strahu da ne zaplačem
Od grubosti
Od nemilosti...
Teško je kročiti, a ne shvaćati
Teško je kročiti, a neshvaćen biti..
Zato tamom krijepim si dušu,
Zato tišinom vidam rane...
Možda je krhkost,
Možda je pljusak,
Možda jer grmi
Možda jer prži
Možda jer kiši
A možda su samo ljudi....
Nema komentara:
Objavi komentar