krik postaje moje vrijeme koje nisam shvaćala, iako misleći da sam živjela i da sam samo tako živjeti mogla…
… utopljena u tihu slutnju buđenja jutra u nekoj tamo nekada proživljenoj slici šumskoga jutra kad sve još uvijek spava,
… i osjećam samo lagano treperenje malenog i krhkog lista još uvijek čvrsto priljubljenog na grani,
… još uvijek daleko iznad zemlje,
… još uvijek jednako svježeg i životnog,
… i zaista još uvijek tako živog,
i ovaj neodoljivi miris šumskoga jutra koje se budi,
i slutnja novoga dana iako zamućena izmaglicom jutarnje rose i tihim cvrkutom tek probuđene ptice,
… i nagovještaj dana kada konačno ono nečujno, zatomljeno postaje čujno.
Osim slike najljepši su mirisi probuđene zemlje natopljene rosnim suzama, s prvim bojažljivim zrakama…
I ostajem paralizirana
slikom,
zvukovima tihe prisutnosti buđenja života
i mirisima…
Omamljuju, bude maštu, slatki su… i baš kao nagovještaj dana šire toplinu tek ugrijane zemlje.
I suze nestaju… u pari, putuju kao izmaglica, baš kao nečujni podsjetnik,
a sjećaju me na zemlju natopljenu rosom…
... ima nešto veličanstvenog i u ovoj izmaglici,
i mogu je doživjeti ponovno, i dozvati i po sjećanju…
… i sjećam je se kao i ljepote i uzvišenosti šumskoga jutra.
… i izmaglice koja putuje lagano, šireći se različitim smjerovima, dotičući svako stablo…
… i danas mi je jasno…
Bio je to oproštaj, odlazak moje rose,
oproštaj još uvijek snenome jutru, kao i nagovještaj mirisa dana, a kapljice još uvijek klize i vrlo je tiho, kao i moje lice okupano rosom.
I ne želim ih brisati… čekam nepomična neka ispare same,
… i čekam, zatvaram oči i želim više ne vidjeti ništa, dovoljno je ovo što osjećam,
mojim zvukovima,
mirisima,
… a cvrkut više nije tih i kako moj oproštaj s ovim jutrom putuje… i odlazi… i zvuci buđenja sve su jači, a ja odlazim, tiho, izmaglicom sasvim nečujna,
okrećem leđa rosi, čekam novi dan…
Nema komentara:
Objavi komentar