Nije samo fraza izrečena..onako iz zabave. Osobno sam i sama došla do nekih zaključaka promatrajući dobar dio političara ...način kako istupaju, gestikulacije, što i kako govore..Većina od njih su zapravo vrlo nesigurne osobe koje svoju satisfakciju traže isključivo u moći i novcu. Moć kao moć, naročito ako je politička, ako se uz to jos nadoveže i novac čini da se osjećaju gotovo nedodirljivi i nezamjenjivi. Uslijed toga istupaju na različite načine ...dopustive i nedopustive, često s ekstremnom bahatošću i prepotencijom održavajući na taj način još više imidž nedodirljive osobe, one iznad svih i svakoga. Riječ je o frustriranim osobama koje ne shvaćaju, a još manje osjećaju ljubav, stoga je kod takvih ljudi gotovo nemoguće aludirati na osjećaje koji su u njima zamrli ili ih nisu niti imali...mrtvi su i prazni...pred sobom imaju samo cilj i korist. Prvi je o tome pisao W. Reich.. osvrćući se na komunizam i fašizam. Ako ćete se upustiti u dublje razmišljanje doći ćete i sami do sličnih zaključaka.
Svatko tko je sposoban voljeti, jednostavno mora imati i osjećaje za pojave i ljude oko sebe..jer to dolazi instinktivno, bez prevelikog razmisljanja. Svaka ljubav oplemenjuje, a ako volite onda ne mrzite...još manje možete biti beskurpolozni, bez osjećajni, neosjetljivi na ljude, radost ili tugu. Netko bi mi možda odgovorio u ovome trenutku da se od političara upravo trazi bezosjećajnosti. Ne bih se nikako složila s tom tvrdnjom, jer većina politicara koji boluju od pomanjkanka osjećaja samo su prolazni..ili ćemo ih nastojati sto prije zaboraviti ili su doista toliko bezbojni, beživotni, dosadni i politiku kao politiku predstavljaju ljudima kao neko dosadno zvanje koje se tiče isključivo samo njih...i sami gradjani zatim dozivljavaju politiku kao nešto što nema puno veze sa njihovim životom...dakle stvara se potpuno kriva percepcija, te se od nacije stvara jedna apolitična masa.
S druge strane imamo najlošiji primjer političara koje nećemo tako lako zaboraviti, najviše i zbog posljedica koje ostavljaju svojom lošom politikom i osobnošću. Takovih primjera u povijesti, a nažalost i u ovom trenutku ima dosta veliki broj...nalazimo ih medju diktatorima, tiranima, oni koji su politiku koristili samo kao sredstvo za liječenje svojih frustracija...i bogaćenje. Liječenje koje nije liječenje vec ispoljavanje bolesti koju su širili na šire narodne mase.
Malo je onih koji su uz poznavanje politike osjećali ljubav. Povijest ih poznaje, govorimo o vizionarima, koji su svoju strast u životu i za život znali, sasvim nesvjesno prenijeti i na naciju. Ljudi su ih znali prepoznati, znali su ih i voljeti, i slijediti ne iz straha vec iz ljubavi....
Pomalo smo došli i na početak moje priče o ljubavi i politici. Ništa u životu ne možemo činiti bez strasti. Strast i ljubav je to nešto više...ako imamo,nešto što ce nas izdvojiti od ostalih, upravo taj korak ispred ostalih koji činimo bez da smo ga svjesni, cineci ga nesvjesno kao nesto prirodno i spontano...jer je to nesto sto pripada nama...dio nas i nasih osjecaja. To nesto je i nešto što se ne moze naučiti, niti oponašati, jer osjećaji se ne uče...njih jednostavno imamo ili nemamo...a ako osjećamo ljubav tada ne mrzimo ljude oko sebe, narod, državu,a jos manje činimo loše...jer volimo bez ograda i namještenosti.
Domovina se voli bez poza...nije dovoljno staviti ruku na srce kada se svira himna,a u isto vrijeme mrcvariti...krasti...i lagati. Prije svega bitno je što se nosi u srcu....
Hrvatska nije imala tu srecu imati vizionare koji bi je vodili...ima samo...puke, obične statiste s rukom na srcu....bez ljubavi.....
Nema komentara:
Objavi komentar