Koliko puta smo se pronašli i situaciji da smo se osjećali uhvaćeni u stupicu, klopku, nazovite to kako god želite... Pritisnuti između dvije mogućnosti, od kojih je bilo neophodno odlučiti se za možda manje pogubnu, što i nije jednostavno..odlučiti u datom trenutku... Ponekad je to i borba između razuma i osjećaja u kojoj se moramo osloniti na instinkt, nadajući se da nas neće prevariti, a često nemamo niti dovoljno vremena na raspolaganju, što još više otežava situaciju.
Najgora solucija je prepustiti se nekome drugome da odlučuje umjesto nas, jer ako i pogriješimo u izboru, barem je to naša greška, a ne nekog drugog i bez tog glupog osjećaja i pitanja poslije: "Zasto nisam slušala(o) sebe?" I kajanje..a trenutak je prosao, te nemamo više niti priliku za pogrešku... koja bi bila naša, ali i satisfakcija da smo sami odlučivali o sebi..a u životu nas očekuju i ostale zamke..i one kojih nismo niti svjesni..uviđamo ih tek poslije.
Ipak mislim da je manja mogućnost izgubiti... ako odlučujemo sami za sebe.
Hrvatska..shvatili ste do kuda sam Vas zapravo željela dovesti u cijeloj ovoj priči...
LIJEPA NAŠA... kako joj volimo tepati, govoriti iz milja, ali zamislite se malo nad riječima.
Samo su dvije riječi... Prestanite ih izgovarati po navici bez da ste svjesni što ste uopće izrekli. I doista je LIJEPA..bez pretjerivanja i osobnih sklonosti, na tako malom prostoru toliko prirodne ljepote i povijesti... ..zapravo gdje god se okrenemo oko sebe čitamo povijest. Pokušajte zaboraviti sadašnjost, pogledajte koji put pročelja zgrada, stare građevine i sjetite se predaka, korijena. Često to činim kada šećem ulicama i mislim si kako nikada u povijesti Hrvati nisu bili toliko pasivni kao danas. Nikada mi se nisu činili toliko bespomoćni kao danas... a bilo je vrlo teških vremena... i nekada.
Možda baš zato, jer je bilo lakše oduprijeti se bilo kome drugome..samo ne svojima.
Na koje niste računali da će Vas toliko opljačkati, toliko izmrcvariti i baciti u očaj.
Mislim da je očaj prava riječ... i osjećaj klopke. Osjećate se uhvaćeni u zamku... između vladajuće samozvane kaste i vaše želje za promjenama. Neodlučni ste... i ovaj put Vas instinkt ne vara, jer svjesni ste jako dobro da ovako ne može dalje... čista agonija...
Tko još više može vjerovati u ono što Vam kažu? Ipak se još uvijek čeka... i tu dolazimo do zamke... u vašem čekanju... a zamka je u vašoj zabludi da će se možda neke stvari ipak staviti na svoje mjesto... ali neće... i sami sve manje vjerujete u to.
I nalazite se pritisnuti između ovih koji nastavljaju sa politikanskim floskulama i vaše želje za promijenama... i to radikalnim... ne samo prebacivanje loptice s desnog na lijevo, pa poslije opet s lijevog na desno..i tako u krug..a nacija sve više u očaju...
Dolazimo tako i do naše druge riječi NAŠA..e sada Vas tek počinje hvatati gorčina..od te LIJEPE koliko je još uvijek NAŠA? Rasprodana na sve strane, rekla bih u bescjenje...
Čitam neki dan... upozoravaju oni rijetki koji žele reći..od Hrvatske će ostati samo ime..osvrćem se ponovno unatrag u povijest. Zar je zaista bilo sve uzalud?
I nismo se snašsli, "nasjeli" lakovjerno... upali u stupicu... koju su nam pripremili... naši Hrvati, i još se uvijek koprcate u toj zamci, a vrijeme neumoljivo teče.
Ne vidim više samo dvije riječi..ovoj LIJEPOJ NAŠOJ dodajem još u "zamci"...
A zamka je i u Vama samima..jer ste svjesni svega, ali još se čeka..i ne zna se što?
Da netko drugi odluči umjesto Vas? Kao i do sada?
Vratimo se na početak moje priče... manja je mogućnost pogreške ako odlučujete sami, bezuvjetno..neka Vas vodi instinkt i dosadašnje iskustvo, ali odlučite sami... za sebe... i to već danas.
Nema komentara:
Objavi komentar