...i bit svega je u povjerenju, jer ono je taj bitni dio svakog odnosa...povjerenje..od njega polazi sve, i dobro i lose ako ga nemamo. I zapravo čini se jednostavno,a ipak nije,nimalo, jer nekako sto vise zivimo kao da imamo sve manje vjere u povjerenje. I nije uvijek krivica u nama, vec u nekim prethodnim odnosima, nekim prijasnjim iskustvima i bivsim zivotima....i nije u redu osjecati se lose zbog proslosti, ako se zelimo dobro osjecati sada i sutra, a to je preduvjet svega...i nekoga novog povjerenja kao i zaboraviti ono sto je bilo ...ili barem pokusati...za pocetak, iako je mozda i djelomicno, ali moze znaciti uvijek neki novi pocetak....
I neka nam proslost ne donosi iluziju, iako mi se ponekad svijet cini kao jedna velika iluzija...ali samo ponekad, jer sama iluzija nema budućnosti, jer je imaginarna nestvarna i neostvariva i donosi samo privremeno rješenje, kratkotrajno olakšanje, ali na kraju je ipak samo iluzija....a nekima je ona sastavni dio zivota, jer tako lakse podnose razocarenja, ali prije ili poslije ta naša iluzija nestaje i ostaje samo razočarenje...
Svako naše razočarenje ograničava neko naše buduće povjerenje...ali ga samo ograničava, na nama je odluka da li ćemo ga i ubiti...i to postaje naš najlošiji izbor...ubiti povjerenje, ne pruziti niti šansu, a razmišljajući na taj način dolazim do vjere...i bez obzira na sve...vjerujem...i zelim vjerovati i to bez ograda i iluzije. Nikada nisam voljela iluziju, ma kako god istina bila i teška. Ne mislim da neko novo vjerovanje ujedno predstavlja i iluziju...moze značiti sasvim novi pogled na ono nešto...
Kako bi bilo moguće zivjeti bez te vjere u neko drugačije sutra?...ili mozda već drugačije danas?...Nije li i to naš smisao? Smisao zivota koji je zapravo jedno neprestano kretanje...i vrlo je čudan...i nepredvidljiv...i ponekad imamo osjećaj da nas mrzi, jer nam ubija svaku vjeru u sutra, a opet isti taj naš zivot zna i voljeti...nas...u njemu...i to nam pokazuje dajući nam šanse, a mi ih se često i bojimo..i gledamo i prihvaćamo sa nevjericom...
I sama se preispitujem često...prečesto...i svjesna sam...i postavljam pitanja za koja znam već unaprijed da ne mogu pronaći odgovore, jer zivot se zivi...svaki dan, a odgovori se nameću sami ...i sustizu nas i prate nas u stopu, jer i sam ovaj naš zivot je jedno veliko pitanje i nedoumica i ja ga i zbog toga volim..zato je i čaroban i odgovara nam na način na koji se postavljamo prema njemu. I sve ovisi o nama, jer svaka naša negativnost rađa novu negaciju, te i sam zivot na kraju postaje naša negativnost, a dovoljno je ponekad "samo malo"....a to malo isto tako često prolazi nezapazeno, neuhvaćeno i što je najgore od svega...odlazi, zadrzava se blizu nas tek koji tren i čeka da ga primijetimo...uhvatimo...mozda i zarobimo...i zadrzimo kraj sebe, jer upravo "to malo", koje moze postati veliko, bitno i nešto naše i dio nas samih i neponovljivo, a u stanju je razbiti svaku iluziju i svako nepovjerenje. Dragocjeno je jer je rijetko, a rijetko je gotovo uvijek i neprimjetno i tiho...
Oduvijek sam tiho smatrala glasnim.....sama buka je uvijek nametljiva i ne donosi bitno, privlači na sebe sasvim nepotrebnu paznju, a samim time odvlači nas od tihog, a ja uvijek volim traziti ono što se ne primjećuje odmah, jer poslije ostavlja traga...
I ponovno se zelim vratiti na povjerenje, jer ide u korak sa tišinom..svako povjerenje razvijamo u tišini...gradimo ga bez velike buke, jer činimo sve da ga pruzimo i steknemo....korak po korak...i uvlači se u nas sasvim neprimjetno...i ostaje ...trajno.....
Nema komentara:
Objavi komentar