Možda je sjeta, ili čežnja..veceras se osjećam tiho, baš kao i ovo proljetno veče. I tako je mlado, bojažljivo..konačno zaboravljeno od zime..i tiho. I upravo ta tišina preplavljuje sve..i govori više od bilo koje riječi.
Sve je čisto i tako nevino...
I srce mi je tako puno, preplavljeno čudnim nemirom. Misli putuju..lagano, pomalo lijeno i usporeno..nestaju negdje među zvijezdama...
Da sam barem na tren jedna zvijezda..putovala bih noćas negdje u beskraj..baš tamo gdje me vuče ovaj nemir koji osjećam u sebi..
I sve ih je više..pojavljuju se i one tiho, jedna po jedna...vrlo su nježne, bljeskaju i kao da žele utješiti..jer njihova svjetlost je topla...osjećam ih bliskima ovo veče kada tražim utjehu..
Ničime ne odajem nemir, vrlo sam mirna..samo one razumiju što osjećam večeras..
Pokušavam zatvoriti oči, opustiti se i otputovati..tamo sam gdje bih željela biti..kao jedna zvijezda na nebu.
I silna čežnja razlijeva se ovom proljetnom večeri...utihle su i noćne ptice, samo lagani vjetar pojačava nemir, donosi mirise i sjećanja..a osjećaj je magičan, neponovljiv...i večeras sve je čudno..drugačije i stvarnije...a razuma više nema, nemoguće ga je više pronaći...i ostao je tamo gdje završava racionalno, a počinju snovi...
Da li je vjetar, da li su zvijezde, da li su ovi proljetni mirisi, ali ne pronalazim spokoja...ali tako je nevjerojatno lijep upravo taj nemir..i više i ne želim spokoj, jer ne bih više znala živjeti bez ovog nemira u sebi...sve je snažniji..i ponovno promatram zvijezde...noćas me one prate u tom mom nemiru i daju mi utjehu...
4.travnja 2011 <3
OdgovoriIzbriši