KAD UMIRE PTICA...

....i kao da nestajem
...i kao da umirem
...i kao da me nema
...i kao da nisam samo suza
...i kao da ne brišem obraze
...bez traga, bez sjene,bez daha,
...kao da samo nestajem i odlazim.

A sanjala sam noćas da bijah ptica
I moja duša bijaše ptica, sjajna, nježna, drhtava.
A putovala je...baš ka ona
Slobodna, nesputana, zaigrana.
Budila se jutrom, pjevala danu, sanjala vječnost,
A vječnost samo sjećanje osta.
Bila je malena i nježna, krhko prkosila prkosu.

Tužno je kad umire ptica
...slomljena burom,
...uplakana kišom
U tišini ledenoj i mukloj, prijetećoj
....bez ptice u sebi i nismo živi.

Samo suza zarobljena ledom
Samo kapljica iščezla na suncu
Samo pogled koji se gasi
Samo ruka zgrčena u šaku
Samo srce pokopano sjenom
...klonulo...baš kao ptica
Slomljena burom
Slomljena strahom
Slomljena očajem
... i kad umire sama...

A postoje ptice i kad ih više nema
Pjevaju u noći, jer bile su možda nekad i voljene
Tad od nekud prodire pjesma
....čeznutljiva, željna, a plače sama...

Ponekad, zastanem, slušam
Olovne su granice, teško je nebo, jer
Ćutim tugu, a ona malena krhka nastavlja
Svoj pjev...slatki, ljubavi željna
...zbog ljubavi sjetna
I zbog ljubavi možda nekad i sretna

Čeznutljivo
...nježno
...i čuje ju još samo onaj tko čuti može
...a putuje drhtavo, plaho, sama
....preko neba
...preko zvijezda
....pa sve do vječnosti............

ŠEĆERNE ZVJEZDICE

Snježno je jutro..
Tišina Svetosti....
U toplini doma ćutim mirise i spokoj Blaženosti
Zaspao je nespokoj...iščezao, ispran kišama
A vrijeme putuje obavijeno mirisom cimeta i svježe naranče
Sad kad sve miruje, a blaguje ljepota.

Tiho,tiho, još tiše...zvjezdica, pa zvjezdica....tako je čisto u zimskoj hladnoći,
A griju ju pečeni kesteni i miris dima upaljene vatre...
Ogrnuta čulima topline, mirisa i svjetlosti bjeline, posipana snježnom rosom,
Slatka je kao šećer, a stope mi ostavljaju tragove,
Tragove moje prošlim stazama, a koračam naprijed i naprijed,
Obavijena cimetom, mirisom kuhanog vina i budi mi čula... još snažnije,
Treperava toplina, posipana Nebeskim zvjezdicama začinjena cimetom
Slatki je spokoj smiraja i sreće
Slatki je spokoj čekanja... još malo....

Stope mi prekriva šećerni prah, a ja koračam dalje
Iz snježne večeri, a već je jutro.

... mirisi mame, nadražuju čula,
Prepuštena bijelim zvijezdicama i okupana cimetom,
Zima je, a tako toplo....iz daljine čuju se zvona...
Milozvučno... zastajem.... osluškujem,
Razlijevaju se bijelim širinama, od jačega ka tišem,
Pa zamiru, uspavana samo na tren razbuđena snježnom čarolijom...

A ja, ...odlazim... lijeno, neodlučno,
Sreća je da miris još ostaje,
Još dugo u sjećanju,
Sladak kao cimet i svjež kao naranča
I ovaj kratki trenutak poklonjene mi Božje milosti....

KAD ZEMLJA PJEVA I NEBO SE SMIJE...

Spavaj, snivaj dušo moja tiho, milo
Snivaj nama naše stare priče
Snivaj tiho Zemljo moja
bez patnje
bez suza
bez očaja i jauka...

Snivaj sad kad te boli
kad si napuštena, razorena, ponižena...
Snivaj o čovjeku jakom i gordom
što možda jednog dana ljubit ćete znati.

Čuvaj u kapljici suze ovo more
u osmjehu tvojem našu ravnicu
i planine nam čuvaj,
a u vlasima vile čuvaj nam šume.

Njiši nas nježno, plaho kao majka
i ne sudi nas Mila naša...
odveć je bolno vidjeti te kako patiš,
ovako sama, zarobljena...

Ne skrivaj suze Zemljo naša
i neka Ti nabujaju rijeke
nek se spusti i Nebo, jer ti plačeš, jer nestaješ...

...i znam da kiše ne padaju, jer te boli
plačeš i opet zbog nas...
tuga, očaj, nevjerica
to smo danas.

Mukla je bol, teška, čini se da probija
ponire dublje, neutješno u prazninu
Mi u nijemosti našoj ćutimo kraj
i kao da te zima oštra pustoši, a proljeća nema više...

Zamišljam još uvijek Zemlju koja pjeva, a Nebo joj se smije
Snivaj, o Zemljo moja
o ptici onoj najmanjoj koja slobodna će biti
a utroba tvoja rađati će ...

A, vidiš li nas danas?
U jadu umorne smo glave spustili, pokorili
U svjesnosti suze naše nestaju...
u izmaglici, isparene, uzaludne u bespomoćnosti našoj.

A sanjala sam o Zemlji koja je pjevala, a Nebo joj se je smijalo
I zašto danas plače?
Zašto danas plačeš Zemljo moja?

Teške su ti suze, još teža kletva i sudba
Nemoj plakati Ljepotice moja
Vratit ću se...sigurno...
I Nebo će se smijati opet jednoga dana Dušo moja.....

BUĐENJE JUTROM....

Nagovještaj je dana,
a ljubi ga jutro...svježe i slatko...
sneno, tek probuđeno radošću ptica...umivenim laticama još zatvorenih cvijetova
...jutro je u meni, u prvom pogledu...susretu usana...još nemirno razbacanim nitima
...u ruci koja traži...i nalazi, prstima dotičući obraz
...ljepota je laganog lahora
...sreće u ponovnom susretu pogleda
...stapanju neba i zemlje
...buđenje i nastavak sretnoga sna.

I najviše volim jutro
i njega u njemu,
i predajem se jutru...nesebično...spokojno...tvojemu jutru
...i ono je naše, i kao da sve pjeva
...širi se...nebom...plavetnilom...rasplinjuje
...prožima prostranstvo
...toplo je...nevino...i nježno
...okupano mirisima prvih jagoda
...i kao da sve počinje iznova...nezasitno, poželjno...
...stapajući se danom probuđene sreće...

VRIJEME POSLIJE VREMENA

I tek blijedim osmjehom pogled je mekši,
i sreća je osjećati sunce,
sreća je moći osjetiti vjetar,
sreća je biti okupana plavim,
sreća je odmoriti dušu zelenim,
sreća je zagrliti ljubav ljubavlju svojom,
sreća je biti zaražen srećom...
...a postoji vrijeme ovdašnje, dok ćutim vrijeme poslije vremena
u drhtavoj zapjenjenosti nježnosti naše....
Topi se prkos....prkosim sreći...prkosim nesreći,
vremenom nakon vremena bivšeg vremenom budućim.
...a ćutim toplo...tiho...nestvarno...žuto...zaštićena nebom
u ljenosti ljetnog podneva...smiraju noći...trenutak je jedini, moj...nemjerljiv...
...a noćne ptice prkose noći melodijom tihom...čeznutljivom,
sanjaju buđenje dana kad umorne utihnu još uvijek stopljene u noći,
jer noć je beskonačna i tako tamna...kad nema niti zvijezda.
Ah, kada bi barem jednom mogle udahnuti dan i zapjevati glasno...
... ali sudba je čvrsta, jer ono smo što jesmo.

Živimo s vremenom sadašnjim u snovima vremena poslije vremena,
gdje sve je moguće...nestvarno postaje stvarno, a noć može zagrliti dan.
...i ja ostajem ovdje u vremenu mojem s pticama noćnim čekajući svjetlost,strepeći toplinu,
sanjajući vrijeme vremenom budućim...
...i ponekad tražim ispriku...u noći
...i čekam oproštaj dana, a sretna sam što nisam ptica u noći...zarobljena očajem tame,
...osuđena nemirnom vječnošću izgubljenog vremena.

...a sreća je moći lice umiti jutrom...osušiti danom...uspokojiti mjesečevim cjelovima...
...uspavana tišinom, prepuštam slatki umor proživljenog dana tihom zagrljaju noćnom...
...kad sve spava.
Samo one traže utjehu,
...zrak je mirisan, sladak, noćni...odiše čežnjom...
Gubim se lagano...nestajem u daljini...u snovima....

SASVIM MOJE....

Moja je priča sasvim obična,
...i sasvim jednostavna, vidljiva...svakodnevna
...moja priča moj je život
ili je život ona
...i kako život svesti u jednu pjesmu?
...u jednu strofu, možda dvije
...barem tri?
...i ako danas pišem dvije
...i ako danas miješam boje,
želim sutra pisati treću...
i ako danas mislim kao moje sutra
...a živim ga kao pijesak koji teče
...sipa polako... kao fina svijetla prašina
...uranjam u njega, te koračam,
a korak je mekan, struji toplina...
toploga pijeska ugrijanog suncem
...i ćutim njegovu toplinu
...i ćutim njegovu snagu
...i prožima me cijelu taj život...
topao, mekan i moj
...i tako zamišljam ovo moje sutra
što želim pisati već danas
...a bila bi moja treća strofa
...sasvim osobna
...sasvim obična
...i sasvim tako moja...

S MIRISOM LJUBICA I OKUSOM JAGODA

Dani su rose, treperavog buđenja uzdrhtalog daha...
Dani su nespokoja slatkog, a u želji za spokojem našim...
Tiho, gotovo nečujno...dolazi, uvlači se, rasplinjuje u nama
širi nebeskim, udišući zrakom ovu opojnu sladost...
a donosi miris ljubica s okusom jagoda,
i kapljice rose, proljetne i tako prozračno nevine u vremenu prvog ushita...
prije strasti, prije podnevne svjetlosti i prije toplog zrelog sunčanog milovanja...
kao i prije konačnog večernjeg ushita.

Volim rosu, prosipanu, osjetiti ju, uranjati lice, milovati rukama,
a ponekad ne razlikujem suze od kapljica rose,
samo okusom, kad se slatko utapa u slano,
suze moje, a rosa ih tješi, miluje sladošću svojom.
I tako čekamo toplinu dana, sunce koje se nazire...grije...i tješi
i tako čekamo moja rosa i ja, utopljene mirisom ljubica i okusom jagoda,
a ispred mene mijenja se svijet...

Od jutarnje prozirnosti i lepršavosti sve lagano od nečujnoga, tihoga postaje zvučno i jako...
i kad otkucaji u nama postaju brži...od uzbuđenja i ljepote koja nas čeka.
I mirisi postaju jači, opijajući, bude čežnju
...opijena mirisima
...opijena bojama
...napuštam jutro i nestajem obavijena danom
...s mirisom ljubica i okusom jagoda....

(HRVATSKO) PROLJEĆE...

Proljeće je specifično godišnje doba, jer počinje vrlo lagano, ali ga osjećamo snažno..budi nas iz zimske letargije..zapravo nam najviše gode prve sunčane zrake..bude nas iz tamne i sumorne zime, daju nam osjećaj topline, a najljepša je svjetlost dana koji postaje sve duži i duži, boreći se i potiskujući tamu i noć. Iako još uvijek osjećamo hladnoću sve više gledamo naprijed ka svjetlosti i toplini i sve se počinje činiti manje teško, a boje postaju jasnije, intenzivnije oko nas... i u nama..
Zato volim proljeće..uvijek je bilo i ostalo sinonim buđenja, sinonim snage..bas kao i prvo proljetno cvijeće..iako vrlo nježno i krhko..niče i preživljava... ..
A i Hrvatska je uvijek voljela proljeće... većina hrvatskih gradova najljepši su u proljeće..proljeće budi nadu u nama, koja ne mora biti nužno i iluzija, jer zašto bi bilo iluzorno vjerovati da u sve možemo krenuti i na pozitivno..i to ne mora biti čudo, ne trebamo uopće očekivati da se dogodi čudo, jer sama priroda je svojevrsno čudo, taj ciklus neprestanog umiranja i buđenja.
Uvijek postoje trenuci buđenja ... dovoljno je i promatrati prirodu oko sebe, pa i životinje, te se pokušati vratiti i našim počecima, kada smo još uvijek i mi živjeli u korak s tom prirodom i sve je doista bilo lakše, jer je dolazilo kao nešto svojstveno samo sebi. Problemi su se počeli dešavati od kada se čovjek bori protiv svog prirodnog staništa... i svega onoga u njemu..i to ne čini niti jedna životinja, već samo čovjek, zato smo i postali najnesavršeniji na ovoj planeti..a trebali bismo se samo vratiti korak unazad..korak koji bi značio puno za čovječanstvo u cjelini, jer to bi bio povratak iskonskome. Samim time i naša mentalna sposobnost funkcionirala bi daleko drugačije, bili bismo sretniji, zadovoljniji i opušteniji... a možda bismo ponovno shvatili i sjetili se što je to zapravo ljubav... jer od nje potiče sve. Ako volimo nismo u stanju činiti loše, jer ljubav nas oplemenjuje, čini nas sretnima, te želimo i da drugi oko nas budu sretniji..i sve postaje zapravo jednostavno..u savršenom skladu... prirodno..i samo nam to treba... cijeniti ovo što imamo, a ako imate ljubav već imate sve. Tko ju nema, činiti će možda sve da ju stekne, time sam život postaje drugačiji, jer ne bavimo se više trivijalnim stvarima i počinjemo uživati u svakom danu i svim onim sitnicama koje nam čine zadovoljstvo, a možda smo ih do sada smatrali nevažnima.
A važne su... itekako važne, te su zapravo bit svega... smisao našeg postojanja i života nalazi se u malim stvarima, ako u njima želimo i znamo uživati život će za nas ponovno dobiti svoj smisao i boje.
I sada je pravo vrijeme za to..kada prođe zima i osjetimo proljeće oko nas ... moramo ga prije svega osjetiti u sebi... razbuditi sve ove danas još ugasle boje..a kao što sam rekla biti će i više svjetlosti... a svjetlost je nada i život...

IZVAN ŽIVOTA...

I živjela sam topeći misli moje u obližnjoj rijeci, a zatim su putovale...tko zna kuda, nadajući se stapanju i susretu
mirnoga mora.
Cijeli moj život bio je rijeka, nemirna, tamna i nepredvidiva. I danas znam i shvaćam što znači zabluda. Zabluda je
vjerovati da možemo biti jači od sudbine, iako sam ponekad imala potrebu biti jača i od sebe same...
Najveći izazov biti je jači od samoga sebe, pa čak i onda kad se osjećamo slabima...
...a biti jači značilo bi ići i protiv nekih vjerovanja. Vjerovala sam u stvari koje mi danas znače vrlo malo ili ništa.
Nekada su bile dio mene...krivo i u zabludi... Tada mi je trebala hrabrost za biti jačom od onoga što sam mislila da jesam.
Zato volim rijeke... Neukrotive su i kada djeluju mirno. Voljela sam moje trenutke uz rijeku. Vrijeme je stajalo, nije ga bilo,
i sve je bilo tako...
...izvan svega
...izvan svijeta
...izvan vremena
...i izvan života.
Bili su to trenuci koje sam živjela izvan života...
...kada sam sve više osjećala kratak dah, započinjala bih moje vrijeme izvan života. Moje vrijeme izvan života savršeno se
je uklapalo uz proticanje rijeke...
...i mogli su prolaziti sati, bez da bih ih bila svjesna...jer postojala je rijeka.
Voljela sam oduvijek promatrati rijeku, kako odlazi, ispraćala sam ju pogledom. S njom su putovala i neka nadanja, kao i strahovi
i strepnja... Sveprisutna strepnja...
Uvijek je tu, i koliko god se trudila bacati ju u neki vrtlog, koliko god željela utopiti ju...preživljavala je...
Samo onim trenucima izvan života uspijevala sam zaboravljati strepnju, a pogledom sam pratila kako odlaze milijun kapljica
riječnih, kako su nestajale krivudale nizinom i nestajale u magli...a uvijek sam se pitala što bih mogla pronaći iza te
neprozirne zavjese?
Voljela sam zamišljati sunce.
I to bi bio moj život izvan života. Bez strepnje...koja je čekala moj povratak. Moja strepnja bila je oduvijek ...
...bezbroj pitanja bez odgovora
...tjeskoba bez granica
...dan bez blistavosti
...večer bez zvijezda
...i moja tišina u nemiru,
...i pokoja svijetlost zbog koje sam vjerovala da iza magle rijeka putuje ka suncu.
Strepnjom živimo svoje nezadovoljstvo, kad svoj život ne osjećamo svojim i kad imamo potrebu bježati izvan...
Ponekad to izvan sanjamo, a može postati i naša stvarnost...ako imamo i nešto sreće....i zapravo ono izvan života postaje
moje sunce iza mog sivila.
I nikada nisam željela kriviti nikoga za vrijeme moje nemirne rijeke. Vjerojatno sam to morala proći.
Nikada nisam željela nikome nanositi bol...i to je sve moralo proći.
Čudni su tokovi, bujice i vrtlozi našega života...prečesto se odbijaju, sukobljavaju i donose loše, i baš kao rijeka divlja, nabujala, prijeteća i nespokojna...donosi nam nemir...i tu nemoguću i nesavladivu strepnju.
...i zato, baš zato potreban je i onaj djelić ...jači od strepnje, a vodi nas ka životu izvan života...
onome do kojeg možda još uvijek ne dopire niti naš pogled...pratimo ga tamo kamo putuje rijeka...možda do tamo gdje postaje
ponovno plava, pitoma i tiho žubori, jedva čujno...i nestaje u nekom drugom plavetnilu...beskonačnom.
I ta beskonačnost postaje naš život izvan života, onaj koji želimo doseći, živeći život.
Smisao postaje beskonačnost,a to nije prolaznost. Dosezanjem bekonačnosti prolazna postaje naša strepnja. Oslobađanjem od naše strepnje i prolaznost postaje ništavna, a mi jači i od sebe samih...a toga nismo niti svjesni...jednostavno se događa da
smo uspjeli stići tamo gdje želimo pripadati,a pripadanje nekome ili nečemu postaje naša prirodnost i naš dom...
A sve je započelo rijekom, putovalo...i putuje i dalje, jer i kada završava rijeka ne prestaje putovati...

PONOVNO ŽIVIM...

I pogledom uperenim u nebo, upijam
veče, tiho, tamno i bezbroj pahulja...
topeći se na licu, miluju ledene suze...
moje i nebeske...pomiješane ovaj kratki tren
tihi dar s neba,

kao svjetlost u oku,
kao u svjetlost u duši
i sve gubi značaj, jer ništa glasno više ne čujem.
Čujno je ono u meni, čujne su ove ledene suze
tiho prostiru se oko mene i u meni.

...a donose mi predah, olakšanje, čistoću
znam, sutra, već sutra sve počinje ponovno
ali sada sam živa, obavijena bijelim i zagrljajem.

Zatvaram oči, nestajem u milovanju, živim ovaj spokoj
udaljena od svega...
ponovno sam dijete, ponovno sanjam, ponovno želim,
ponovno je čisto i nevino.

...otvaram oči
...zahvaljujem nebu,
...na ljubavi, na radosti
...sreća još uvijek postoji.

MI LJUDI...SKITNICE..

Postoje dani, sati, minute, sekunde kada bih jednostavno željela biti negdje drugdje, sklonjena u nekom drugom vremenu
izvan ovoga u kojemu sam živjela...i živim još uvijek, a ponekad čini mi se ne znam živjeti ili nisam znala...
Jednostavno ponekad živimo bez da smo svjesni da smo izgubili nit...i nastavljamo dalje tražeći ju očajnički, nesvjesni
izgubljeni u vremenu,a sve česće osvrćemo se tamo negdje iza, nadajući se spaziti ju kako bismo mogli utkati ju ponovno
u sebe...
Vjerujem u vječnost u neko vrijeme koje postoji iza ovoga današnjeg i sadašnjeg, a možda je greška upravo u tome...
...možda premalo volim ovo danas
...ili previše očekujem od onog sutra,
...a premalo sam vidjela u onome prošlom.
Možda sam i ovaj svijet voljela premalo, pa me ponekad niti on nije znao voljeti...
Koja je naša svrha u ovome svijetu? Mislim da svaki stvor začet i rođen ima ono nešto predodređeno svojim rođenjem.
I nije jednostavno shvatiti našu svrhu. Ponekad nisam shvaćala moju, a ponekad ju ne shvaćam niti danas.
Činimo loše drugima i drugi čine loše nama. I koliko god prizivali ljubav nju često ne nalazimo više...ili ju jednostavno nismo
u stanju više osjetiti, iako je tu oko nas, i u nama, ali ju tvrdoglavo baš kao iz neke loše navike nastavljamo gušiti.
Zaobilazimo ljubav i zaboravljamo sebe, a život od nas čini skitnice. Pretvaramo se u najobičnije skitnice....
Poneki još uvijek čuvaju ključ, nekoga doma, ili samo iluzije doma...pretvarajući ga u svojevrsnu amajliju, i sam pogled na njega
iako iluzija budi nam osjećaj neke lažne mirnoće i da je možda bilo svrhe, i da može postojati još uvijek, ako pronađemo vrata bez da smo zaboravili ključ. Manje smo skitnice imajući ga još uvijek negdje pohranjenog...
I danas vidim puno skitnica...lutaju besciljno, pogled je prazan, uperen negdje u daljinu, ...
...i tko zna što vide
...i tko zna što traže
Smisao čega i koga,a sama skitnja postaje potraga...za srećom, za svrhom, za nekim drugim vremenom..
I ne znam čemu nam služi stari, izlizani ključ doma kojega nikada možda i nismo imali
Iluzija, koja nam olakšava dušu...i lakše je tako..ide se nekuda, živi se i dalje...
...samo smo neke skitnice u potrazi za srećom...

PISARI ILI NOVINARI....

Ovih dana suzdržavam se od bilo kakvih komentara vezanih za predstojeći referendum. Kao i što sam i svojedobno napisala sve je više nego jasno,a sama sam svoje protivne stavove ulasku Hrvatske u EU izražavala vrlo rano i vrlo oštro. Tko do sada nije ništa shvatio neće nikada. Neki se očito rađaju naivni i umiru kao budale. Ako će kraj svih upozorenja, primjera, svjedočanstava i konkretnih pokazatelja Hrvati i dalje misliti da su pametniji od ostalih, pa ćemo mi biti jedina nacija koja će profitirati u EU...samo neka izvole biti i ostati budale. Meni jedino može biti žao što sam ipak u nekom periodu imala iluzije misliti da se na ljude i njihove pravilne odluke može utjecati informacijama i prosvjećenošću. Moći će mi biti žao što Hrvati nisu uspjeli razlikovati još jednom političke šarlatane od iskrenog osjećaja i pripadanja i ljubavi za domovinu.
Razlog što još jednom pišem o političkim temama.... Želim se osvrnuti na kojekakve "pisare" koji se bave novinarstvom. Do nedavno su neki baš kao i ja pisali protivno EU. Dok sam ja i dalje nastavljala objavljivati u istom tonu, počela sam primjećivati nepoželjnost mojih tekstova i na nekim portalima koji su me do sada redovito objavljivali. Bez lažne skromnosti ne mislim da mi tekstovi nisu bili ništa bolji,ali niti lošiji od ostalih...osim možda tematike i kritike koja je postajala sve jača. Kritika je bila naročito usmjerena i prema novoj vlasti o kojoj sam nastavila pisati kao o produženoj ruci i HDZ-ove politike, o starim iscufanim političkim igračima, koji su nam već bili na vlasti i pokazali svoju (ne)efikasnost.
Ti pisari nastavljaju pisati u razvodnjenom obliku...od oštrih protivnika ne mogu preko noći postati pobornici EU, pa imaju fazu bestežinskog stanja ....a to znači da nisu "niti sim niti tam"...i tu si mi zapravo najantipatičniji. Pravi nesvrstani u svakom pogledu i čekaju kako će vjetar zapuhati. Zato je po njima najbolje biti "voden", kava bez kofeina...oni čekaju u prikrajku kako će završiti priča sa referendumom, te će se dočekati sigurno na sve četiri i nastaviti....dalje...i dalje...svojim niskim, sitnim interesima.
Uvijek sam poštovala protivnike...i nisu bitni niti motivi, bilo mi je bitno da imaju stav i da taj stav brane argumentirano i nije im problem javno izreći svoja razmišljanja bez obzira na trenutnu situaciju ili političku modu. Motiv im može biti iz čvrstog uvjerenja ili iz koristoljublja,ali se barem jasno izjašnjavaju. Najgori su ovi treći,a to bi bili kao oni koji su suzdržani i u glasovanju...ne misle ništa ili ne žele da drugi čuju što misle ili nisu uopće u stanju misliti. Uvijek sam se pitala zašto i dolaze glasovati ako ne razumiju ništa.
Zašto "pisari" pišu ako ne razumiju ništa...ili ne žele reći što razumiju...ili su namjerno postavljeni da bi u ljudima stvarali još veću zbrku...unosili nemir.
Ali oni pišu iako nemaju stava. Svaka novinarska grupa i u osnovnoj školi uči da je na kraju nekog dobrog teksta potrebno iznijeti i svoje mišljenje...tako to barem čine novinari...ne moraju poginuti,kao što mnogi i ginu u svojim novinarskim zvanjima zbog istine...potrebno je samo da izreknu svoje mišljenje. To je mali doprinos...ne unositi previše dileme...ako se baviš pisanjem ne bi trebao imati dileme...sve drugo je čisti amaterizam. Problem je što se Hrvatskom bave amateri. Problem je što su novinarski amateri naučili naciju da ne razmišlja, da nema stava i da ne znaju što bi razmišljali i da čekaju da im netko doslovno nacrta što trebaju činiti. Na ovaj moj tekst ponukao me je jedan članak objavljen nedavno na jednom portalu koja se bavi i našom dijasporom.
Smatram time temu još osjetljivijom...naša dijaspora treba shvaćati i osjećati kako živimo i osjećamo mi u Hrvatskoj. Dozvoljavam si to izgovoriti, jer sam i sama bila dijaspora,a danas sam ponovno doma u Hrvatskoj.
I da na kraju i ovaj moj tekst ne bi ostao bez zaključka. Ne mogu se složiti s autorom teksta da ne zna da li će nam biti teže u EU ili izvan nje. Ne želim da Hrvatska robuje bogatoj europskoj političkoj eliti...ako i nećemo imati ništa i u jednom i u drugom slučaju biram ponovno jedno veliko NE EU iz prostog razloga da će nam barem ostati ponos i jedno veliko NE male Hrvatske globalnim izrabljivačima...tada bismo stvarno mogli postati primjer i izazov prije svega moralni jednoj truloj i propaloj europskoj robovlasničkoj tvorevini. Vjerujem u Hrvate u Hrvatskoj i u dijaspori i u jedno veliko i glasno NE!!!

JEKA...

...danas nestajem laganim drhtajem
zamotana beskrajem
uronjena u nepovratno...
Nepovratno je ovo danas, a srce je puno
i zato prepuštam lice spokoju,
a postoji malo toga neznano
iako nepomična...putujem...i nestajem...nastojim biti ono što jesam...bez bojazni.
Samo beskraj postaje moj dom i moj smisao i moje lice danas miluju oblaci ...tako lagani, prozirni, lepršavi
...danas sam sretna iako i pomalo sjetna kao ova plaha nečujna sjena..
...promatram ju prikovana i nijema
i sama putujem zagrljena sjenom iako moja sreća danas ne vidi mrlje,
i radost je čista...a čas uranjam u neizvjesnost dubine da bih istim časom
nestajala raspršena blijedim i dalekim visinama...
jer trenutak je moj i njegov kao konačnica neke naše priče
i želim ju ovako čipkasto i magličastu prošaranu suncem
kako nastaje i nestaje prostorom
baš kao priča...i putuje vremenom, onim ispričanim
kao i onime što nas tek čeka,
...i samo neka bude i ostane vrijeme moje i zajedničko započeto silinom daha
prožimano svakim udisajem...
...i osjećam moj dah kao njegov,a naše riječi stapaju se u glasno...
...i dok glas postaje jeka...i odzvanja, guši svaku prazninu i kao svaka priča
putuje vremenom kao glas i kao jeka,
...priča je o nama..........

umjesto dnevnika (09.01.2012.)...ili bilo koji drugi dan...

Ponovno sam u Zadru...i nakon samo par sati spavanja ne vraćam se u krevet...bacam se na pisanje, pregledavam fotografije koje sam napravila jučer, slušam lagano muziku, neke stare pjesme nekada rado slušane i razmišljam...i želim razmišljati o bilo čemu samo ne o novinskim naslovima, jer opterećuju, nerviraju,a ne mijenjaju ništa. Smatram beskorisnim i sve ono moje što sam pisala ikada o politici, iako sam riječ oduvijek smatrala vrlo jakim oružjem iako ne priznajem kapitulaciju, barem vrlo rijetko prihvaćam poraz, smatram određene bitke izgubljenima....a možda su već bile i izgubljene na samom početku i prije nego što sam bila svjesna,a danas mi se čini kao da sam cijelo vrijeme gledala sunce samo daleko od mene, bez da sam osjetila stvarnu toplinu. I nekada je gore vidjeti sunce a ne osjetiti ga od ne vidjeti ga uopće. I to ne smatram niti pesimizmom. Puno jedinki sjedinjenih u istu ideju može učiniti puno, pod uvjetom da su sjedinjeni,sama jedinka ne znači ništa ako je doista sama ili nas je malo samih koji bi mogli postati jedno veliko zajedno.
Danas se osjećam oslobođenom na neki način, oslobođenom od iluzija i kao da sam progledala, probudila se...i ne osjećam se loše, naprotiv. Gledajući unazad ponekad kao da ne gledam sebe, već nekoga drugog. Nisam odustala od mojih stavova, jednostavno ih više ne želim dijeliti s nikim ili barem s rijetkima.
Pa zar nije ljepše jednostavno razmišljati samo o životu, o nama, o sebi i pokušati upiti u sebe što više ljepote i mira? Možda je upravo i to put ka nečemu? Pronaći osobni mir, blagost i željeti gledati oko sebe život onako kako ga možemo vidjeti mi, ne kako ga nam žele prodati drugi? Ne želim živjeti onako kako misle drugi da bih trebala živjeti. Kao da je nekome zaista stalo kako se osjećam? Sretni smo u životu ako uspijemo pronaći dvije, tri ili barem jednu osobu kojoj je stalo doista do nas. I to je život....a trebali bi težiti ljepoti, ne tuzi ili nezadovoljstvu.
. Koliko vas doista može uživati u nečemu što su vam nametnuli? Iz nekih mojih razloga ne spadam u one koji su danas u trendu i idu na skijanje...iako sam jučer u šetnji imala zimsku kapu, ali šetala sam se po Braču...i uživala sam, iako nije ljeto, iako je zima i nisam otišla na skijanje i bilo je hladno i prekrasan sunčan dan pometen burom...i ponovno kao jedinka ili bolje rečeno dvije jedinke koje su bile i postale zajedno...
I pitala sam se ...kako je moguće da su samo rijetki shvatili i shvaćaju da različitost i odstupanje od uobičajenog i prečesto nametnutog može donijeti istinsko zadovoljstvo? ...a nekome ponekad i sreću...
Prihvaćajući nametnuto i ustaljeno prihvaćamo našu stupicu...ulazimo u nju sami, dobrovoljno bez ičije prisile i zapravo klopka postajemo mi sami sebi....umjesto otvorenosti biramo zatvorenost, jer mislimo da tako nećemo ostati sami,a zapravo ostajete sami, jer ste se udaljili od sebe. Jučer sam bila bliža sebi nego ikada...danas mi je žao što je jučer postalo ono što je bilo iako želim vjerovati da i ono jučer može biti moje danas,a nadam se i moje sutra. Kada bi barem ljudi bili okrenuti sebi a ne drugima, manje se bavili drugima. Ali i to je samo jedna velika iluzija...oduvijek su se ljudi najviše bavili drugima iz osobnog nezadovoljstva. Kada bi priznali sami sebi da su zapravo nezadovoljni sobom manje bi se bavili drugima. A drugima se ljudi bave često iz puke zloće, prečesto ne podnose tuđu sreću i kao da ljudi ne bi trebali biti sretni pa se trudimo jedni drugima otežati što više.
I zato sve više postajem individualista..i zato odbijam unaprijed određene životne forme. Život je postao jedna velika forma,a dobro i dobrota veliki luksuz. Čini mi se kao da se i  dobrotom ne smijemo previše razbacivati, jer postajemo smiješni i neprihvaćeni. Na neki način dobro bi trebalo zaslužiti dobro,a loše bi trebalo težiti dobrome, iako danas loše postaje pravilo i forma,a sam život postaje samo formalan.
I danas je sunce, iako pomalo hladno i želim i današnjim danom koračati čvrsto...odbijam čitati gluposti i sve ono što me može uznemiriti na bilo koji način....život je previše dragocjen da bih se u njemu bavila onima koji mi u njemu ne znače NIŠTA.

MALO MOJE DUŠE...

Volim Božić, jednostavno ga volim...oduvijek...
I svake godine iznova živim i osjećam tu čaroliju...ali volim prije svega njegovu Svetost i tišinu..volim misliti da nam nosi nadu,a još više želim vjerovati da rastjeruje tugu, iako mnogi u njega ulaze s tugom...i upravo je jača,boli još više...kao i samoća...opterećuje još više, i nitko ne bi trebao biti sam...ove dane.
Moj Božić je vrijeme kad s naročitom sjetom mislim o onima koje više nemam, izgubila sam ih, a voljela bih još imati ih kraj sebe...mogla bih im reći sve ono za što nisam imala vremena...a osjećala sam i ljutnju , jer su me napustili, bez da sam bila svjesna da me napuštaju...i još danas se pitam da li sam zapravo napustila ja njih, bez da sam pokušala usporiti vrijeme...moje i njihovo...a možda su me čekali, uzaludno i nadali se, željeli biti i ostati još malo uz mene..
Svaki odlazak ostavlja prazninu, pokušavam svaki dan tu moju prazninu puniti mojim sjećanjima, ljubavlju...kao i riječima one koje bih uputila da su još uvijek ovdje negdje prisutni.
Nastojim vjerovati da puko fizičko prisustvo postaje nebitno...volim misliti da su ipak tu negdje...prate me u stopu,a moje suze ne plačem sama...i olakšanje nakon tuge zahvaljujem njima...mojoj svjetlosti..i njima..i toplini koju osjećam kad mislim na njih...i nije teško pronaći prisutnost..baš ovdje..i kad noću ostajem zagledana u nebo,a tako će biti i ovog Božića,a voljela bih reći toliko toga.
Znam da ovaj spokoj i mir osjećam i kroz njih i kad ostajem ovako netremice, nepomično zagledana u daljinu, tražeći...
...i gotovo da mogu osjetiti ponovno toplinu pogleda,a možda je baš to prisustvo uzrok ovoj blagosti, milosti i ljepoti svetosti tišine...
...i zato je za mene Božić bio i ostao praznik blagosti, skromnosti, milosti i svetosti tišine...i dovoljno je moći osjećati tišinu...često putujem u moju tišinu, volim ovaj osjećaj kada me sve preplavi,a postajem nesvjesna vremena, prolaznosti i trenutka, putujem nekim poznatim i zaboravljenim pravcima.
Ako mislite da ste sami shvatiti ćete da ste u zabludi, nema samoće kraj svih onih koji su vas voljeli...i nastavljaju i dalje...uvijek ima netko tko je uz vas iako možda i ne pukom fizičkom prisutnošću.
A što može značiti samo fizička prisutnost bez one melodije koju osjećate u sebi kada nastavljate živjeti s vašim dragima...samoća postaje samo fizičko stanje nerealno vašoj duši,a uvijek je duša bila naš odraz koji smo ostavljali i nastavljamo ostavljati u našoj sadašnjosti i nekoj vječnosti.
Bogata duša nikada nije sama, jer ipak mi dušom našom ocrtavamo sebe...a bogatstvo ne nalazimo u ispraznome...
Isprazni su ljudi siromašni duhom, i zapravo su sami oni...iako nesvjesni,ali za svakog postoji trenutak tišine i istine...Božićna noć je jedna od onih istina.
I da li nam je duša prazna?
Možete li još uvijek u mislima razgovarati s onima koje nemate više,a sigurna sam da nas nastavljaju uporno pratiti u ovom našem zemaljskom putovanju...i vjerujem da nisu odustali...iako mi možda ponekad odustajemo od njih,a odustajemo baš onda kada se prepuštamo životu bez da razmišljamo što činimo...i živimo život u histeriji,a duša nam je sve više prazna...
Božić je vrijeme razgovora...i pomirenja...sami sa sobom...u tišini...i povratka na neki početak, nekim poznatim stazama..iskonskome...i prije svega blagosti...i milosti...i ljubavi.

ŽELITE LI BOŽIĆ U LJUBAVI...?

Želim misliti da nećete razmišljati samo danas o ljubavi, jer onda i sama ljubav ne bi imala smisla. Ljubav nema ograda po ničemu, lijepa je upravo stoga što ponekad  dolazi tiho i nastavlja postojati u nama sve jače i jače..

Nameće nam se..silovito i ponekad koliko god tražili oduprijeti se.. nemoguće je..dolazi neprimjetno i razvija se svom žestinom osjećaja, te postaje sve više glasna i prisutna u nama.

Ponekad je uzajamna...tada to možemo nazivati i uzajamnom neopisivom srećom..ipak često, vrlo često volimo sami i nemoćni smo u toj ljubavi, jer vlada u nama, a mi više ne vladamo samim sobom..i osjećamo se nesretnim, ali pitam Vas..bez obzira na sve da li bi mogli opstati bez nje? I, da li bi se osjećali ljudskima?

Često, vrlo često razmišljam da bi svijet ipak mogao biti humaniji samo da smo imali više ljubavi..ali ne.. čovjek je nastavio živjeti i boreći se protiv nje..i sve, baš sve sto nam se događaja oko nas..sve je to zapravo ljudska borba protiv ljubavi...i čovjek postaje nesvjestan da je ta borba neprirodna, te se bori sam protiv sebe..i sav napredak čovječanstva postaje uzaludan i nebitan..a borba je neravnopravna, koliko god se čovjek osjecao moćnim...ali gubi svakim danom sve više i postaje mizeran.

Ipak postoje hrabri, a hrabri su oni koji ne odbacuju ljubav.. prihvaćaju je punim i otvorenim srcem...i zbog toga su hrabri, jer čine se različiti i neprilagodjeni ovom svijetu..iako su prirodni..oni..koji voljeti znaju..ali čovjek je i od njih uspio napraviti čudne ljude...ali oni ne posustaju, jer drugačije i ne znaju...nego voljeti...pa i onoga tko ih osudjuje zbog te njihove ljubavi...jer u tome je njezina smisao...

I dobro je dok postoje oni..jer bude nadu, koja ne može biti samo iluzija da ćemo se ipak vratiti prirodnome...i onome što je dio nas..usadjeno u naše gene bez obzira na rasu i vjeru...

Jedino što moramo učiniti...opustiti se i pustiti da budemo pobjeđeni u toj uzaludnoj borbi sami protiv sebe...a zapravo to će na kraju biti naša pobjeda, te će možda i sav ovaj naš napredak krenuti u drugome smjeru..ka boljem čovjeku...i sve bi ponovno imalo smisla...a toliko malo je potrebno.

Želim vjerovati da je to moguće, jer i iz samog vjerovanja, rađa se cilj i ako bi svakim danom sve više nas počelo vjerovati u taj cilj.. život ponovno postaje moguć..a postati će moguć jedino kada i ako prihvatimo ljubav...bezuvjetno...bez ograda..kako to samo ljubav i može biti, jer inače sve drugo više nije ljubav. Ona može biti samo bezuvjetna , daje i za uzvrat ne traži ništa...i samim time gubi se pojam sebičnosti, jer kada volimo sretni smo jer volimo. Naša sreća postaje ljubav , i bez nje ništa drugo nije bitno...i to je više nego očigledno, ali još uvijek je puno slijepih i nerazumnih....i to ne od ljubavi, vec od njezinog pomanjkanja.

Čovječanstvo je postalo slijepo na osjećaje, a treba jednostavno krenuti od jedinke...od čovjeka samog..od nas samih.

Pogledajte se unutar sebe..sami..i postanite ono što zapravo jeste, a izbacite ono što niste..probudite ono uspavano i zatomljeno u sebi...možda ćete zaželjeti i zaplakati..i neka krenu...možda..suze, jer biti će to vjerujte mi Vaša pobjeda..ne znak slabosti. Naprotiv znak slabosti je ako ne volite. Zar to ne primjećujete? Osvrnite se oko sebe..što nam je donijela ta ljudska slabost, a mogli bismo reći i bolest...pomanjkanje ljubavi. Vjerojatno to niste odavno učinili..ja to svaki dan činim..i kada pišem, pišem iz ljubavi, bez obzira o kojoj se temi radilo...uvijek osjećam ljubav, a mislim da ju morate osjećati i vi..i ako sam i samo malo pomogla da osjetite tu ljubav..sretna sam upravo zbog toga...meni je i to dovoljno, sretna sam baš zato jer mogu pripadati možda onima koje danas nazivaju neprilagodjenima..jer nikada ne bih mogla zivjeti bez osjećaja i sve te pozitivne energije...koju želim pruziti i Vama i vjerujem u Vas..da ćete ju Vi znati pružiti i drugima..i neka ljubav ponovno postane nasa bit..oko koje se sve vrti...i svijet ce ponovno postati dostojan čovjeka.

I DUHOM ŽIVIM VRIJEME MOJE...

A ponekad sjećanje dođe,
na moje želje
moje snove

I danas ponekad mislima krenem ka vremenu koje živjela sam samo nadanjima mojim...
i bilo je prirodno život svesti samo u jednu običnu nadu, i ne misliti na
ono nešto što ostavih iza nekome vremenu dotrajalom...i svjesni izgubljenog želimo ostati barem u njoj...u nekoj laži, u nekoj lošoj iluziji,
a volimo ju tumačiti nadom...
jer ona traje, putuje kroz vrijeme..
i moja je nada putovala vremenom mojim
i danas ju slušam...kao pripovjedača moje tišine
u njoj pronalazim strepnje...

A bilo bi okrutno ubiti snove,
i ne ostaviti više ništa
...ostala bi sjena naša
...ostala bi sjena moja
...a niti čovjek više nije čovjek.
I neka mi oduzmu sve, a nisu mi mogli oduzeti ništa
ako i dalje snivam...moje snove, jer njima vraćam sebe meni
..i budim se jutrom i jedva vidljivom slutnjom
i njome živimo život, i kada više ne prepoznajemo sebe i kada samo ostaje ona, ostajem negdje i ja
..i tako zagrljene koračamo nespokojem vremena
i što može značiti i ova strepnja ...
...duhovnim negiram fizičko
i moju stvarnost živim duhom mojim
apstrakcijom živim moje tjelesno
niti samoće više nema
ubijena je nadom i vremenom mojim....

IZMEĐU TUGE I SREĆE...SUZE

Postoje ljudi koji se rađaju, žive i umiru s tugom i tuga njihova postaje tužna svakodnevnica, istina koju teško prihvaćamo riječima, ali ju usprkos našem protivljenju živimo.
Često sam se pitala zašto su ljudi više tužni, a manje žive sreću?
Možda i zato što smo više u stanju osjećati tugom. Osjećanje sreće i srećom postaje sjeta i želja... Sjeta na sreću, a i sama sreća doživljena i življena postaje naša plahost, bojažljivo lagano treperenje našega bivstva.
Moju sreću volim živjeti tiho upravo iz bojazni... volim ju ponekad i sakriti duboko u sebi... od neželjenih pogleda, jer prečesto hladni pogledi zamućuju ovu blistavost i nevinost koju pohranjujem, jer bojim se i tuge..
Tuga razara i gasi svjetlo u našim očima i zato moju sreću sklanjam na sigurno...ne želim postati dijelom vojske ljudi ugaslih očiju...
Tuga razara, na početku stišava, zatim prekriva, gasi potpuno našu melodiju i ustupa mjesto praznini.

Ne volim dane kada praznina živi sa mnom,a svaka sreća boji se praznine...i teško ju je ponovno nastaniti, jer i sunce ne voli pomrčinu... umanjuje sjaj i čistoću...i hladno je..i zato je još teža..
Jednom nastanjena tuga odbija sreću, čini sve, baš sve da bi ju zaboravila, jer tuga ne može pamtiti sreću...
...i zato postoje tužni ljudi, jer ne primjećuju sreću...ona za njih postoji samo kao neko zaboravljeno stanje duha...ostaje samo kao neka muzika kojoj više nismo u stanju zapamtiti niti refren...

Naučili smo se ubijati sreću...umjesto tugu..
...i jutro je ponovno osvanulo oblačno, a mene je nebo oduvijek ostavljalo bez daha, mogla bih ga satima promatrati bez svjesnosti prolaznosti vremena..i nema dosade, oduvijek me je ostavljalo bez daha, jer nikada nije bilo isto, samo je tuga uvijek ista...pretužna.
Danas je nebo bilo sivo, ljubičasto, vrlo jako, teško..budilo je u meni nemir i strepnju...ipak je u isto vrijeme bilo veličanstveno i duboko, a ja ja sam uživala zaranjajući i moje misli i više nisam primjećivala granice...
...i sama sam počela gledati istim bojama...i bila sretna kasnije u poklonjenoj blagosti s neba kad me je obujmilo u svoj mogućoj blagosti i nježnosti pastelno plavoga...trenuci su to ustupanja praznine mojoj muzici.

I zašto neki umiru s tugom?
Možda nisu znali više gledati prema nebu
možda nisu znali prepoznati boje, a
možda su trebali početi barem od refrena neke nekada davno slušane melodije...
one koja im je nekad palila svjetlost u očima..
a možda su jednostavno zaboravili biti sretni ili su mislili da sreća ne pripada njima?

Želim voljeti sreću, a žaliti tugu...
I nije jednostavno žaliti tugu...postoji rizik započeti žaliti sami sebe, a žaliti sami sebe put je u beznađe... tamo gdje bivstvuje hladnoća...i samoća.
Žaleći sami sebe ostajemo sami, a samoća odbija toplinu...bez topline nema svjetlosti i zato pogled spuštamo sve više, možda i zato da nas netko ne bi pitao gdje nam je nestala svjetlost.
I tako tuga postaje sve više samo naša...iako ju ne volimo ona nas želi i prožima sve više..i zato neki umiru s tugom, jer ostali su u vlastitom beznađu bez da su pokušali razgrnuti nebo. Razgrnuti nebo značilo bi pronaći ponovno svjetlost, i blijedi osmijeh i možda, možda i malo sreće.

I ne želim pisati o tuzi i sreći da bih vas učinila tužnima...želim pisati o toplini onu koju živim, ali bilo je i dana praznine kada sam samo tražila razgrnuti moje nebo...
Tužne ljude treba voljeti, kako bi oni jednoga dana ponovno željeli voljeti sebe..i počeli možda i plakati..
...i to je to olakšanje...izlazak iz beznađa, jer duboka tuga više ne poznaje suze...i zato volim suze...
...a često su i odraz sreće i udarac tuzi našoj.
Moguće je svakom novom suzom udaljiti ju od sebe.
Vjerujem da svakom suzom ispiremo pogled...i palimo svjetlost...
...i zato plačite u tuzi, jer to znači da još uvijek vjerujete da sreća postoji i za vas.........

JEDNOSTAVNO SREĆA....

Da mi je zaustaviti vrijeme,
ostati ovaj tren mislima samo na danas
i ne željeti ništa više...
Da mi je moći mojom ljubavlju slikati osmijeh...
Da mi je moći ovaj tren zaustaviti dah...

...i tonem lagano...obavijena laganom nesvjesticom...
i tijelo fizički više nije moje,a ovaj čas živim kao trenutak predaje,
a ipak ostavljam nespokoj i nemir...

i da mi je moći ne misliti na sutra
ne želim ovo danas ostaviti kao jučer
niti jučer želim osjećati kao sutra, jer..
želim jednostavno ovo sada, jer danas sam ono i što jesam
kad osjećam sebe...i vidim sebe samo u njemu
i progovaram njemu i u njemu...
...a njega živim u sadašnjosti mojoj
u svakom dahu
u plahosti pogleda
u bojažljivosti tek probuđenog sna...

i zato danas živim njega baš kao što živim samu sebe
i ne čekam ništa preko snova, jer snivam....
i živim u mom snu
i koračam bez da dodirujem tlo
i govorim a ne čujem glas...
a mojim pogledom obuhvaćam samo jedno
...i vidim osmijeh, a osjećam ljubav

i moja duša razlijeva se tišinom...i putuje
i želim mojom srećom zagrliti svijet
i želim mojom srećom potisnuti bol
i želim ovo danas razliti, umrljati srećom svaku samoću
i biti sutra ono što živim danas

umrljana srećom, razlivena tišinom
i nikada više prepuštena nepreglednosti i beznačajnosti vremena...
i osjećam vrijeme koje živim mojim snom,
a moje vrijeme postaje konačno moj smisao
a moj smisao prepuštam mojoj sreći...

a moje ime danas šapuće i vjetar,
jer vrijeme živim smislenošću mojom
i moje postaje njegovo stopljeno vremenom našim.

CRNO...CRVENO...NARANČASTO....

Uporno sam nastojala negirati, okretati glavu, ne ulazeći u čitanje tekstova o nekim desavanjima iz proŠlog stoljeća..iako Vam moram priznati iskreno u zadnje vrijeme sve rjeđe čitam novinske članke u cjelosti, jer nemam živaca, dosađujem se, ne samo zato što nisam nikada podnosila školski štreberski način pisanja, jer na kraju čitate, a ništa ne saznate, ostajete jos više prazni, a mene koja i sama pišem živcira mrcvarenje riječi ljudi koji bi se u životu trebali baviti nečim drugim, a ne pisanjem...
No, da se vratim na započetu misao, uporno sam nastojala izbjeći o događajima koji su se dešavali u prošlom stoljeću, nastojeći pisati o aktualnom, ali Hrvati ne bi bili Hrvati da sada ponovno u ovim kompliciranim momentima ne izvlače događaje iz naftalina, kojekakve vampire kojima namjerno ne želim spominjati ime, jer im ne želim davati publicitet. Izvlači se kojekakva ikonografija i od strane crnih i crvenih i onih miješanih..Neki "pretedenti" na eventualne buduće političke položaje paradiraju npr. ponosno sa Che Guevarom...njihova fotografija sa Che Guevarom! Monstruozno! I koja bi poruka trebala biti? Glasajte za Che Guevaru, jer oni Vam nista ne znaju reći, osim možda kakovog političkog otrcanog pamfleta. Oni drugi imaju isto tako svoje "igrače".....iz prošlosti. Niti oni ne znaju ništa reći..barem ništa pametnog.
Samo reže jedni na druge, ponavljaju floskule i mašu sa slikama. Ne osjećate li se uvrijedjeni zbog toga? Toliko malo drže do vašeg intelekta da misle da je to sasvim dovoljno za dobiti izbore. A, možda i je? Do sada je funkcioniralo dobro...za njih. Ispred vaših očiju već 20 godina promiče plejada groteksnih likova kojima ste Vi dali moć. I čini mi se kao da je riječ o monarhiji. Stalno isti... počeli kao mlađi ljudi da bi ostarili na položajima..a sada pred mirovinom počeli su izvlačiti i svoju djecu, familiju, kako se to zapravo u monarhiji i radi...po principu nasljedjivanja, a vi tobože glasujete. A, moze im i biti! "Kupuju" Vas stalno na isti "štos". Medjusobna podjela Hrvata...i dok se vi dijelite i oni dijele ali opljačkano, ono što je nekada bilo Vaše, a sad je njihovo....i tek sad nam je jasno koliko je Hrvatska zapravo bila bogata zemlja kada su se tako velikom broju obogatili svi ti silni "domoljubi" koji su znali samo dobro prema potrebi mijenjati boje....
I ovi što danas nose Che Guevaru, možda su prije nekog vremena paradirali s razlicitom ikonografijom! A, tko bi se toga više sjećao? Ionako niste zapamtili one koji su nosili već one koga su nosili.
Dolazimo do prve i jedne od najbitnijih činjenica za Hrvate. Sklonost besmislenim podjelama. I sad su se ponovno uzburkali duhovi poslije dogadjaja na sudu za ratne zločine..o kojem ne želim trošiti previše riječi...jer je postao svrha samome sebi..sva ta ogromna mašinerija , svi ti ogromni troškovi, odskočna daska za političke i pravničke karijere...i sve fukcionira jako dobro dok se ne diraju NEDODIRLJIVI, a nije niti potrebno, uvijek će se naći neki političari kao što su hrvatski koji će maksimalno surađivati u nadi da sebi donesu spas. Baš kao i "pokajnici" (pentito) u mafijaškim procesima. Neki prođu dobro, a neki "izgore".
Sud za ratne zločine je daleko od onoga što bi trebao biti. što je za nekoga zločin, za drugoga je legitimna obrana..to je sud.. poprište političkih lobija, gdje mi po običaju izvlačimo "deblji " kraj. Svojom krivicom...Da se razumijemo ratne zločine treba kažnjavati . ali SVE i SVAKOGA, bez iznimke, ne samo pojedine.
No, Hrvati bi trebali konačno razmisljati kao jedna nacija, bez podjela! Samim podjelama daju snagu onima koji ih iniciraju, a zbog zasitite osobnih privilegija i nesmetanog "lova u mutnom".
I dok vi nastavljate "režati" jedni na druge, njima je jako dobro... pažnja nacije odvučena je od bitnih tekućih problema. Oni Vam u javnosti glume da se "prepucavaju" ili čak "mrze", a zapravo se vole, jer jedni drugima pomažu...i jako dobro žive..Vi sve lošije, jer Vam bacaju samo kosti i mrvice sa svoje trpeze...
Prestanite biti zahvalni za te mrvice, poželite si i Vi dobar komad mesa, pod preduvjetom da ih prestanete slušati i lajati i režati, na nešto i nekoga..a za što Vas upucuju oni.....
....a boje mijenjajte samo zbog boja, mode, a ako bas želite pripadati boji..odaberite recimo narančastu..boju radosti i mudrosti..s naglaskom na MUDROST, koje ste do sada imali premalo....