I ponekad zalim za onime što je bilo jučer...jer bilo je posebno i jedinstveno. I to su trenuci kada nam duša uziva momente milosti. Momenat milosti duše posebno je stanje kada smo pomireni sami sa sobom...i svijetom.
...i to je kratki momenat u kojemu gotovo i da ne znamo u potpunosti uzivati...ponekad, jer se ponovno bojimo onoga sutra i ono što nam donosi...
I čemu uvijek ta bojazan?
Zelim je se osloboditi barem ovaj čas, jer ne zelim misliti o sutra...iako bi mozda i trebalo...ali ne sada...jer ovaj trenutak je moj...i mozda ne samo moj...već i blizak onome tko uziva u mojoj milosti duše,a time moja milost prestaje i biti samo moja....
...i volim ju podijeliti sa nekime tko osjeća baš kao i ja..a sama bojazan postaje manja, za tren se gubi, topi se i nestaje kao nezeljeni gost u mojim mislima...u meni samoj, te sve postaje mirno, a opet i uzburkano...
...i divni su upravo ti prelijevi duše, ta harmonija osjećaja koji rastu...pa ponovno padaju i sviraju u nama...
silovito, kako bi opet u svom laganom, pomalo lijenom padu samo treperili...u nama...i kao da nemaju više snage
za glasno trajanje...
...ali to je samo varka...jer traju i dalje, bez obzira na ritam i zvuk..
Nevjerojatno uskladjeni...
Zaboravili smo slušati ono što je u nama...a neprocjenjivo je i posebno, jer je naše..
a prelijepo je slušati ono u meni...i ono u njemu....jer se stapa u jedno,
te raste i pada u ritmu...
..zajedno i bojazni više nema, jer nismo sami, i iako je sve nečujno oko nas
u nama svira...
I to je ta moja neprocjenjivost momenta milosti duše....i nije samo moja posebnost, već moze biti i vaša..
ako je se naučite slušati, jer dušu iako je naša treba znati slušati...i prepoznati, a još više shvatiti
da ju imamo....i kada bismo mogli, zeljeli probuditi ono što je u nama...
skrovito...zatrpano ruznim i teškim mislima...bilo bi oko nas nebrojeno milosti duša...
a to bi značilo imati u sebi skromnost i ljepotu muzike, a bijes bi bio potisnut, baš kao i nemoć...
...i strah, jer svaki bijes u nama budi strah...strah od novoga bijesa, koji nije samo naš
i nemoguće je osjetiti harmoniju, a još manje muziku..vlada samo zlokobna tišina u kojoj se plodi ta bezrazlozna
besmislena, zloćudna ljutnja..
..a zloćudna je jer se širi kao opaka bolest...i nitko nije imun...i tko moze tvrditi da nije nikada osjetio
prazninu u sebi...zbog bijesa, ali bitno ga je znati prepoznati...
i barem pokušati i savladati kako bismo ponovno osjetili i slušali melodiju u nama..i kako bi sve bilo
ljepse i šarenije...u svim mogućim nijansama i tonovima
...a ne bi postojalo niti razočarenje kao posljedica naše ljutnje...
razočarenje kada ritam u nama više nije uskladjen, već se gubi...i nestaje, a ne moze se zivjeti bez ritma u nama,
jer on nam uskladjuje korake...kao što zivot zivimo u ritmu i po mogućnosti zelimo taj ritam
uskladiti sa sličnima nama i tada ta muzika ima potpunog smisla...
....i zato volim ovo danas..kada osjećam i slušam tu milost...u meni...i ne zelim da mi mozda ono sutra
donese bijes...osjećala bih se bolesnom...osjećam se bolesnom u bijesu...
..a opet i kada pomislim..samo poimanje i shvaćanje bijesa korak je i ka ozdravljenju...
....i pronalasku naše milosti duše ...i muzike..a ovisi o nama i našoj snazi volje, kao i zelje za ponovnim
otkrivanjem, a ponekad i razotkrivanjem kada to mozemo i podijeliti...
i baš tu ne treba imati skromnosti..i svaka samozatajnost postaje suvišna,
jer kada smo sretni ili barem zadovoljni to treba podijeliti i pokušati prenijeti...
...nastojati zaraziti našu okolinu nasom srećom i našom melodijom...
i uvijek se nadje netko tko će ju zeljeti poslušati,
a mozda, mozda pozeljeti skladati i svoju
...kako za sebe...tako i za nas...za vas....
Nema komentara:
Objavi komentar