i pjene se u nestajanju da bi se utopili i stopili...
vraćaju se i plivaju još jednom tražeći pučinu... i neka nova mjesta, tražeći i ostavljajući uvijek i dio sebe.
...i dio sebe pronalazim u bezbojnom, i tako nevidljivim putujem, a dotičem i ono vidljivo samo meni...
osjetilima mojim i nastavljam tražiti smisao...
...a smisao osjećam i u ovoj tišini, prije svega tišini, a slike su vrlo žive i jasne i promiču...
i svaki val doziva i sjećanje... i što više tuku, bijesne slike postaju življe, istinitije,
stvarnije i sve više moje.
i kada ne vidim sebe, osjećam...pronalazim sebe u svakoj kapljici koja odvaja se od cjeline,
da bi na tren putovala sama...u tom kratkom trenutku ushita slobode.
i čini se beskrajan, iako kratak taj mali dosanjani tren, te u njemu živim, njime se napajam...i ponosim.
...i preveliki je ushit sreće da bih osjetila koliko zapravo ostajem sama...iako slobodna
...i postajem svjesna koliko je kratak taj san, a sve više postaje samo čežnja za onim što sam osjećala iako samo malo.
...baš kao jedan uzdrhtali uzdah
...i sve postaje i ostaje tren
...tisuću malih slobodnih kapljica...odlutale, raspršene u dodiru vala i kamena
...i putuju sretno, bezbrižno, blistaju pod okriljem topline svjetlosti
...i žive i raduju se, nesputano, iako same samo jedan kratak trenutak...
...da bi ponovo prekinule let i stopile se s valom i nestale, otputovale...
...negdje tamo dalje na pučinu...noseći u sebi slutnju i čežnju i san
...o nekom novom ushitu dana i susreta ponovnog ovoga vala i kamena...
Nema komentara:
Objavi komentar