MOJE GRANICE...

I bez obzira na sve ponekad nam izlaze sjećanja.......
...a sjećanja su pravo stanje naše duše, jer ona bolesna proživljava loše i nastavlja živjeti isključivo
u sjeni.....sjena je loše stanje duše i ne bismo trebali živjeti u sjeni, jer ona je samo prijelazni put
ka pomračenju...a ponekad bježimo..sami u tu sjenu misleći da činimo dobro sklanjajući se od sunca,
...a sunce budi život, stvara ga i razvija, širi u nama svoju toplinu...i svjetlost.
...a neki se boje svjetlosti...nastavljaju živjeti u tami i loše postaje navika.
...a ja volim svjetlost...i toplinu..i nekada se osjećam užasno sama, kao ogoljena ispod svjetlosti..ponekad
i moje misli postaju nerazumljive, nejasne..možda i izvan uobičajenog, a jedino što želim...
...pobjeći od tame i hladnoće...i nije me briga ako je ona dio svijeta u kojem živim, jer zašto bi loše trebalo
biti ono što činimo svaki dan...ili ono što osjećamo dnevno živeći u korak sa sjenom, sa njom u sebi?
..a time dajemo samo potvrdu lošem kao prirodnom stanju.
Ne osjećam ljudsko prirodno stanje kao loše, iako je ponekad lakše prepustiti se stihiji..
i nečemu što već teče...i kotrlja nas, miješa i naše osjećaje i ne prepoznajemo ih više, a još manje
spoznajemo sebe u njima...i ne osjećamo ih kao svoje
i nisu naši...samo su ispreplitani sa drugima
u toj bujici koja nije čista, nije jasna...mutna je i zamagljuje nam pogled..i zato više ne primjećujemo ništa.
...pa niti sunce, te nastavljamo živjeti u sjeni i sa sjenom
...i sve je to zapravo i odraz straha...
jer drugačije i novo privlači pažnju i budi proturječja
kao i nerazumijevanje...i zato se neki boje sunca, iako je toplo i jasno
i upravo ta jasnoća budi nemir....a ponekad i nevjericu u ono što vidimo ili osjećamo.
...i nikako shvatiti da nam svjetlost donosi život, a možda je upravo to što plaši, osjetiti život
u njegovoj punoći...tako se dobro pretvara u nepoznat osjećaj i počinje plašiti.
Ne volim ružna sjećanja; kao niti ona tužna; ali su potrebna i ja ih shvaćam ponekad kao potrebu da bih bila spremna za lijepo,jer i ono lijepo u nama što smo imali obvezuje, jer svaka ljepota
veže i opčarava...magična je, smiona, lepršava i silovita i jednostavno je lijepa,
a zarobljeni lijepime ne želimo da prestane to zatočeništvo, dok sjenu ne primjećujemo niti kada dolazi,
a još manje kuda nas vodi...
Moje trenutke sjene doživljavam tiho, a tada ta tišina postaje i moj nespokoj,
nešto tamno što razara, a razara ono buduće u nama, a ja obično tada tražim granice kojima želim
odvojiti moju sjenu od mojega sunca.......
...iako ne volim granice, ova mi postaje naročito bliska i nije ju jednostavno pronaći, a još je
teže postaviti ju...u meni još uvijek preveliki je uticaj u nesvjesnosti i bitno je shvatiti..
...da smo nesvjesni naše sjene.
Snaga je u toj granici, kada nesvjesno pretvaramo u svjesno...i sve je u nama..i toplina svjetlosti.
Obično ju mogu osjetiti kada loše uspjevam ostaviti nekim prošlim danima, jer samo tako budući
dani mogu donijeti olakšanje i svjetlost koja za sebe veže ono naše lijepo.
Unatoč svemu bilo je i dobroga i ono što volim sa sobom ponijeti preko moje granice...
jer čini mi dobro, donosi olakšanje...ta dobra sjećanja
...da nije bilo baš sve uzalud...ili izgubljeno.
Izgubljenost ne voli buduće dane i zato buduće volim vezati sa dobrim sjećanjima..a bude u meni toplinu
...a toplina bježi od svake sjene i ja upravo činim to...bježim zajedno sa mojom toplinom
od hladnoće sjena...preko granice..i ne osvrćem se više, jer nema značaja..
nema težine...nešto prošlo, teško i sumorno.
...i moja svjesnost postaje moja istina
...a svjetlost budućnost u kojoj nastavljam tražiti iste..i pronalazim..moje i bliske..i čekam
...a svjetlost je u dobrim sjećanjima, a imamo ih i više nego što smo ih svjesni,
ali treba početi..tražiti ih i time postaje sve jednostavnije i obuhvaćeno smislom...
...jer jedno dobro otvara i ono drugo, a često pomaže i shvatiti...
...ne samo sebe...već i sve drugo...i druge, a to stvara i preduvijet našem oprostu
bez obzira na sve...
...naša svjesnost uronjena u svjetlost
i lijepa sjećanja sa nama, u nama i zbog nas i za nas......
...i bilo bi sve daleko lakše kada bismo željeli voljeti samo njih..........