I živimo li u vjerovanju ili mislimo da vjerujemo u nešto ili samo želimo vjerovati?...i da li je samo puka želja za vjerovanjem dostatna?...i što bi značilo vjerovati?
Mogao bi biti prvi korak ka nečemu puno dubljem, ali je opet samo korak, kao i jedan od mnogih koje u životu
činimo...u prazno...
Činiti korak u prazno, jedan, pa drugi i tako sve više čini od nas prazne ljude,a praznina ubija osjećaje,a
ne možemo vjerovati u ništa bez osjećaja...i ne volim te korake u prazno i nismo ih svjesni kada ih činimo..i to je
najgore, jer svaki korak u našem životu izgleda nam baš onaj pravi, jer ne osjećamo, barem ne odmah tu hladnoću
koju nam stvaraju...i time propadanje postaje tamnije...i neizvjesnije,a niti oprez nema ništa sa tim...
...i prečesto je i suvišan...i zato je potrebno vjerovati u nešto.
A sama vjera u nešto ne počinje željom, jer tu i vjera završava, ako je samo želimo,jer moramo ju imati
duboko u sebi...i imamo ju, ako smo sposobni voljeti.
Mislim da malo ljudi istinski voli...samo misle, a misliti da se voli ili vjeruje stvara zabludu, zbunjenost, te
niste više niti svoji, jer samo mislite da osjećate.
Znam, pišem upravo o tome...jer volim,a sama ljubav budi i vjeru..u ono nešto..za što sam mislila da možda
nije moguće ...za mene..
A vjera i ljubav isprepliću se neprestano..i stapaju..uvijek zajedno.
Nema vjere bez ljubavi, kao niti ljubavi bez vjere...
I sama sila tu ne može činiti ništa, uostalom kao što sila nikada ne čini nešto...
I volim blagost..osvaja jače od bilo koje sile, iako je nježna, drhtava,ali ipak snažna i sigurnija u ono što
čini od bilo koje sile.
I ponekad, sigurna sam, možda djelujem i čudno..jer se ne volim ljutiti..vrlo rijetko..i za mene je
već to pobjeda..u blagosti.
Volim promatrati plavetnilo..smiruje i širi tu blagost u meni...i tako je sve mirno i spokojno..i sve je blisko
...i prisno, a mirisi su poznati,a riječi koje izlaze iz mene mekše su..i pitomije..a osjećam ih kao lagano
milovanje..uživaju opuštene zajedno samnom...
Svaka blagost sigurnija je, jer proizlazi iz dubokih osjećaja, a svaka sila samo je konačnost našega bijesa.
Konačnost našega bijesa time postaje i naša bolest...naše bolesno stanje duha.
Duh konačnosti bijesa mračan je i bolesno silovit i zarazan, jer širi bolest koja ubija naše osjećaje...
...i svaku ljubav, a bez ljubavi nema niti vjere....a ono u nešto postaje ništa, kada tama prekriva
svjetlost...baš kao pomrčina..i bila bi to pomrčina našega uma...
...ali ja i na pomrčinu ljudskoga uma gledam sa nadom...kao na svaku pomrčinu koja je samo trenutno stanje...
...i prolazi kao svaki fenomen u prirodi, a i mi koliko god se trudili uništiti ju..prirodu..ona nas ipak voli,
jer smo dio nje.
Čovjek je priroda, a suština prirode je u čovjeku..u svakome od nas, a razlika je u sposobnosti..pronaći ju.
Ja ju volim pronalaziti i živjeti...te koračati sa njom i tako činim sve manje koraka u prazno.
Neki ju ne pronalaze, ne žele ju i smatraju je nebitnom i samim time i oni postaju nebitna jedinka
u konačnosti vlastitoga bijesa...i bez vjere, iako misle da vjeruju...
...ipak bez pronađene prirodnosti u sebi nema niti vjere, iako je prirodno vjerovati, ali samim time što čovjek
ubija prirodu oko sebe...gasi i vjeru.
Pronaći prirodnost u sebi rješenje je protiv konačnosti bijesa...rješenje je i za pronalaženjem milosti...
...i blagosti koja osvaja i čini od nas vječite zaljubljenike u život, te može prerasti i u silovitost ljubavi..
...za mene bi to bila jedina sila koju priznajem...u ljubavi...a tada bi i vjera u nešto ili nekoga u nešto
samo naše najintimnije što nas čini sretnim i budi to nevino u nama postala prirodna, a bilo bi više ljubavi..
jer svaka ljubav prije ili poslije budi druge ljubavi i bit ljudskoga postojanja, baš kao i opstanka leži u njoj.
....i opet je sve ponovno u nama i zavisi samo od nas i od naše spremnosti otvoriti se i prihvatiti...
...te pružiti...skromnost. Ljepota i čistoća je u našoj skromnosti i nema mjesta imitaciji, jer bi to bila ponovno
ljudska bahatost. Skromnost razvija poštovanje samih sebe kao i drugih i vodi nas prema toj prirodnosti,
nesputanosti i spontanosti...i sve postaje lakše i jednostavnije, jer imati tu sposobnost jednostavnosti
znači pronalaziti slične u toj našoj jednostavnosti...i sama ljubav postaje bliža i jednostavnija, a vjera u nešto
njezina prekrasna posljedica...
....i nema više niti pomrčine uma..ostaje negdje iza nas, upravo kao svaki prolazni prirodni fenomen.
Pomrčina uma koja ustupa mjesto drugom prirodnom fenomenu...kada čovjek ponovno pronalazi čovjeka....
Nema komentara:
Objavi komentar