POVRATAK SVJETLOSTI...

Idem kroz ovaj život..i ja pratim njega, kao i on mene, ponekad se razilazimo, jer ne mislimo isto..i shvaćam
da nema ništa u jurnjavi, a katkada sam žurila..previše ne razmišljajući o umoru, jer se nisam voljela
osjećati umornom.
...a umor, umor nam treba ponekad, baš kao i prijatelj...govori nam kada je vrijeme da stanemo..ili bar
usporimo, a samo usporavanje ne znači i da smo slabi, jer sama slabost dolazi poslije, ako smo žurili previše,
a i naš život postaje umoran...bori se za dah i korak je sve tromiji, djeluje lijeno i nevoljko i više nas ne prati,
posustaje, a sa njime posustajemo i mi...i ne shvaćamo što nam se dešava..
težina je prevelika, kao i život..i on se pretvara u preveliku teškoću..više ga ne osjećamo kao prijatelja, niti kao našega,
a naš je i kada je lijep, isto kao i tužan, iako ga želimo manje osjećati svojim kao tužnim...volimo ga negirati
a sama negacija života..čini ga još nepodnošljivijim, sumornim, praznim i besmislenim....
...a ne mora biti uvijek tako, barem ne treba biti zauvijek.
Volim osjećati svjetlost..u meni i oko mene
volim osjećati lakoću nade, jer nada je tiha i nježna...topla i puna..
ispunjava nas svijetlom, budi uspavane želje,
jer sama želja postaje i naša nada.......i postaje jasno..
zaboravili smo željeti tiho i skromno...nešto za sebe..za nas..
Želje ne poistovjećujem sa materijalnim, koje time postaje isprazno i nedostatno za zadovoljstvo,
kao i što nadu ne pronalazimo u materijalnom...
već u duši.
...kao i što treba željeti dušom...
čisto i iskonski, a time i sama naša nada postaje čista i ostvariva...
ostvarenje nade postaje naš smisao, a naš smisao počinjemo tražiti u našoj biti...
..i problem je u zaboravu naše biti...i vjerovanju u ono što zapravo jesmo...
...i život nas prestaje pratiti kada zaboravimo vjerovati u njega...
...i bez obzira na bol još uvijek nam može pružiti i radost....i povjerenje da postoji nešto izvan zidova
koje smo si nametnuli....često i sami, misleći da je upravo tako ispravno, a zapravo smo si
izgradili i prepreku i ugasili svjetlost...i prepreke su naše i ponekad ih nismo niti svjesni,
i lažno je vjerovati da su krivi drugi, kao i tražiti izgovor u drugima...
jer samim time već priznajemo i naš poraz....i ne ovisimo više o sebi samima, već o drugima..
..i tu i gubimo našu bit, jer bit čovjeka je vjerovati u samoga sebe...
..u svijetlost....
koja je topla i širi tu toplinu, jer toplina ne može biti ograničena......
osuđena je na širenje u prostor u nama i oko nas...
lijepo je vjerovati da naš život može postati i naša nada...
a nada nije nikada usamljena...i želje koje budi...želimo zajedno i želimo isto..
osjećamo istu svjetlost, pronalazimo isti smisao...
a naše ja traži neko drugo ja...zarobljeno opet našom toplinom...
i može se ponovno sve stopiti...u jedno..
...i upravo to stapanje u jedno postaje naš smisao u životu,
a time nas i naš život opet prati....slijedi naš korak...kao i mi njegov...u potpunoj harmoniji tražeći tu
jedinstvenu ljepotu i lakoću življenja...a kada i možda više nismo sami...
i zato osjećamo toplinu i svjetlost...
i ne mislim da je nemoguće, a još manje nadnaravno..već prirodno, kao i što je prirodno voljeti i željeti...
sve ostalo postaje bez smisla...
i stoga kada gubimo korak sa našim životom svijet postaje besmislen, a u besmislenosti ne pronalazimo odgovore.
Naša besmislenost stvara okove u nama, ograđuje nas zidovima...koji su nevidljivi, ali su ipak zidovi
i čine nas nepristupačnima...a budi hladnoću koje niste niti svjesni, sve dok ne pronađete toplinu
koja je još uvijek u vama...u vašoj nadi koja se budi, jer želite ponovno upaliti svjetlost..
i treperenje u nama...i može biti bojažljivo i nečujno, ali postaje tračak...
i zraka koja budi ono iskonsko u vama..ono što jeste..što ste bili i to želite postati ponovno...
još jednom u ovoj prelijepoj avanturi koju zovemo život.