Nisam željela niti želim suditi, jer sama osuda ne donosi olakšanje...a može voditi samo ka crnilu duše.
I zašto bi crnilo razlijevala u sebi?
I zašto bih razvijala turobnost koju bi mi crtala osuda?
Više volim razmišljati i pisati o savjesti i o onome licu kojega možemo vidjeti pogledavši se kada smo sami sa sobom...
i bez osude i oskudnosti duše. Svaka je duša oskudna kada sudi,a sam sud ne znači pročišćenje...ne za vlastitu dušu
niti savjest...ako ju imamo....a ljudi su mala bića i vole suditi bez da su svjesni kome i čemu i zašto...
...a sude najviše oni koji se boje vlastite osude...i drugih ljudi i ništa im nije jasno u njihovoj oskudnosti i
onome tamnome što nose u sebi...i toliko je mračno da svoju savjest ne pronalaze,a zanemaruju i sjećanje, jer
prečesto donose kritiku...zapravo sebe samih...i misle da je bijeg od nespokoja u oskudnosti duše, te pronalaze
i slične nespokojne jedinke...i sve postaje jedan lanac..
i oko njih ne osjećam svjetlost...samo nespokoj koji razara i zarobljava sve više...istovjetno..
...a život nam nosi promjene, a same promjene dešavaju se i uslijed stanja naših duša, i ponekad je toliko jaka
potreba za osjetiti ponovno širine i gledati preko granica.
Obzor može značiti novi svijet kada nepromjenjivo postaje promjenjivo,a uvijek je pokretljivo kada bježimo od
ograničenja...
Mentalno ograničenje razlijeva mračnost..
...a ja osjećam istinsko gnušanje
...i groznicu u svakom dijeliću tijela
...a na kraju i žaljenje...čisto sažaljenje zbog njihovog nemirenja sa životom i protivljenja neminovnom.
Naša neminovnost često je samo posljedica onoga što činimo svjesno ili nesvjesno...i nastaje kao neophodnost
koju ne možemo zaobići, kao niti izbjeći, pa čak i kada boli...
...a boli i kada smo neshvaćeni...
i ponekad i sama tvrdoglavo potičem moju neshvaćenost...iz razočarenja, ili iz saznanja da me nisu znali voljeti.
...a znati voljeti ne znači znanje, već osjećanje...i što me manje netko voli manje me shvaća i tu opet živim
svoju neminovnost, jer shvatiti neminovno znači i ne nametati silom, jer sila i ljubav se ne razumiju...
ako nemamo ljubavi ostaje sila...i njezina mračnost ....i bijes...i besmislenost, kao i otužnost.
Ne prihvaćam silu,a čini loše i onome koji ju živi kao svoj način komunikacije, jer je nesposoban bilo koga voljeti
...i ostaje samo sebičnost...i sila
a ja, ja se gušim kada ih osjetim oko sebe i u njihovom neznanju, a ne znaju u svojoj sebičnosti.
..i odlazim...sama..nesputana..
..od neznanja
..od razočarenja..
..od sile
...od neshvaćenosti
u moju neminovnost i tamo gdje sve ima mirnoću jezera, tamo gdje želim biti uhvaćena i dobrovoljno zarobljena
....i nema sile
...i nema nespokoja i sve postaje smisleno
..i ne može mi prošlost ništa, a nosim onaj dio u sebi koji daje smislenost novoga jutra,
...i u tom blistavom jutru želim pronaći ponovno sebe...
..i njega u njemu...
Nema komentara:
Objavi komentar