ili ponegdje i oni zamočeni u plavo...i prepuštam se njima namjerno...
svjesno to činim i želim usredotočiti sve moje misli na njih....
....i uspjevam
...a sve tako opija...i uživam u tom laganom drijemežu...
...zatvaram oči...postaje nestvarno i ovaj trenutak kada nestvarnost postaje moja bliskost i nešto izvanvremenski...
...a misli mi klize vrlo lagano, baš kao i ovi oblaci..i nema mjesta žurbi, jer žurba ubija ljepotu i snove,
a njih...moje oblike osjećam kao moje snove,a ponekad nije lako niti sanjati...
...i topim se u njima, baš kao i što se oni tope u nebu i zajedno s nebom razlijevaju se morem...
...i dalje plove..a ja nestajem zajedno s njima...stopljena s mojom nestvarnošću koju osjećam kao
moju sudbinu....
Volim misliti o mojoj nestvarnosti i kao nečemu što me čeka, ka čemu putujem, jer sve oko nas što živimo
samo je jedno veliko putovanje i sve zavisi od našega kretanja i koliko smo voljni sudjelovati u našoj zbilji ili
našim snovima, koliko je moguće približiti barem malo snove našoj zbilji...te osjećati bliskost,
a bliskost tumačim kao stapanje..
...ovih oblika u nebo
...njihovo stapanje u beskonačnost cjeline i na kraju njihovo uranjanje u more
...i volim kada je stopljeno s plavim, iako često je uznemirujuće i sivo...a ipak se odmaram i u sivom kada
oblaci gube pitomost i djeluju zastrašujuće,a forme im nisu nikada iste...
...i uzbuđuju
..fasciniraju i kada moj svijet obavijaju sivilom...
...i ne kažem da tražim predah od sreće, samo želim shvatiti i obujmiti mojim srcem moju sreću...
...a postoji i potreba isprazniti tjeskobu..
...i uživam, prepuštam se i sivilu, te tražim moje pročišćenje od lošega...
a ovi tamni oblaci upravo su savršeni...odnose loše, iako ponekad nose nevrijeme
kada volim biti tiha, iako oko mene postaje sve silovito...
....želim biti neprimjetna,a oblake osjećam kao odraz mojih misli i zato ne trebam govoriti...
....dovoljno je osjećati...
....dovoljan mi je i ovaj pogled na moju razglednicu...
....a znači mi i govori puno...i mijenja forme, baš kao i moje misli...i zato ih volim i tamne i kada su sivi ...
...i osjećam uznemirenost, a svaka uznemirenost remeti pravilan slijed,a ja volim nesavršenstvo i savršenstvo
nereda, jer svaki nered nije nužno nered,a može i pokretati i razbijati uspavanost.
Uspavanost shvaćam kao poraz kada misli ne kolaju više, a uspavanost proizvodi neoprez,a loše dolazi
najčešće u neoprezu, ali postoje momenti kada kao danas odlazim sa ovim oblacima,a osjećaji se smjenjuju...
...različiti...neukrotivi, i to je ono što me zbunjuje, ta mješavina između sreće i tuge...toliko različiti, a opet
tu blizu,a tuga dolazi i preko sjećanja, a to je nešto nepromjenjivo i imamo pravo i na te momente
i kada smo sretni, i kada tirkizno dobija sive nijanse..
i šaljem ovim sivim oblacima i ta moja sjećanja...i još su više sivi i turobniji..
...i ne prolaze...putuju sporo, jer vjetar je negdje otišao,a oduvijek sam osjećala vjetar, i bilo bi tako lako prepustiti
se vjetru, jer donosi olakšanje, i rastjeruje sivo..
...i bez vjetra sve je nepromjenjivo.
Nepromjenjivo stanje je samo stanje mirovanja, a ja ne želim mirovati u nespokoju.
...i ovi potrgani oblici odraz su mojih misli kada nailaze pomalo nesređene...
...jedna dostiže drugu...bez reda...bez povezanosti i nema pravilnog slijeda, a kada bih trebala govoriti
...sada...izlazilo bi iz mene mnoštvo zbrkanih rečenica, a teško bi pratile ovu rastrganost...
...i zato šutim u svoj mojoj rastrganosti misli..
....i tješim se da su samo kao ovi moji oblaci koji nastavljaju kliziti u nepravilnim oblicima
...i što su tanji postaju jasniji, a traže svoj odraz u plavome ispod sebe, te se utapaju u visinama u
nepreglednom i beskonačnom proticanju.
Beskonačno proticanje koje u sebi čuva, nosi...prenosi momente...
...nas i našeg života koji putuje u različitim oblicima u našu vječnost.........
Nema komentara:
Objavi komentar