PROTIV STRUJE...

I nije mi jasno, ali uvijek sam na neki način plivala protiv struje. I činim to sasvim nesvjesno, slijedeći

samo porive...koje osjećam u sebi i činim ono što držim da je pravo,a prije svega prirodno... i upravo to

prirodno ima za mene značaj. U svemu tražim, želim pronaći iskonsko...i smatram da naše postupke

i razmišljanja trebaju prije svega uvjetovati neki prirodni procesi.

Svako odstupanje čini nas nesretnima, nezadovoljnim jedinkama kada oko sebe vidimo, a ponekad

i činimo loše, jer našim nezadovoljstvom uvjetujemo i naše ponašanje.

Ja imam svoju prirodnost...i ne mora biti ista kao ostale možda slična i normalno je da smo različiti u našoj

prirodnosti, a tražimo gotovo iste ili slične...i tu nastupa naše spajanje naših prirodnosti ili biti koje se

isprepliću i nadopunjuju i ako treba idu zajedno protiv struje, ali snaga je uvijek u zajedništvu i to je ono što

tražimo i želimo osjetiti,a zajedništvo znači i osjetiti sebe u nekome....kao i nekoga u sebi...a sve postaje

kemija i strujanje, a osjećaji postaju jedinstveni nježni i tihi kao i snažni i neobuzdani....ali postaju i ostaju u

nama kao naša snaga...i kada više ništa nije isto, pa čak niti prošlost nije ista. Neke stvari postaju

nebitne u svojoj neprirodnosti baš kao neka loša mrlja.

Svako opiranje vlastitoj biti postaje naše neprijateljstvo ....i uzaludno je tražiti razloge neprijateljstva

oko sebe...ono je uvijek u nama kada stupamo u konflikt...sami protiv sebe.... i to je jedina borba..uvijek

se borimo sami protiv sebe iako plivajući sa ostalima uz struju ne znači da smo pronašli mir sami

sa sobom....prečesto je sasvim suprotno, jer slijedite prirodnost nekoga vama sasvim neprirodnog...

...i zapravo ste nesretni...u vašoj neprirodnosti.

...i zato često plivam protiv struje ....iako se čini teže...možda i je...ili ipak nije, jer ničime ne mogu usporediti

ovaj osjećaj koji imam u sebi...iako ponekad postaje vrlo bolno...i tjera na odustajanje..i ne kažem, priznajem

posustajem..i to nastaje kao kriza moje prirodnosti, ali i to doživljavam samo kao loš trenutak, jer potrebno je

samo vratiti se onome iskonskome u sebi i osjetiti tu tihu veličanstvenost moje biti koja me traži i potiče

za nastavkom u traženju moje sličnosti u sličnome...iako je protiv struje, ali je moje..i dobro je, jer što više prihvaćamo ovo naše prirodno... postajemo jači, a i udarci manje bole, a neke neprirodnosti postaju sasvim nebitne... i bježim od njih... samo je nešto što uznemirava i zaustavlja,a nema svrhe u sukobljavanju... crpi tako potrebnu snagu, a još je toliko ispred... za proživjeti... i bolje je tražiti i ako imamo sreće u pronalaženju naših sličnosti, jer to i postaje naš smisao... kada i ovaj naš život postaje smislen,a besmislenost postaje nepoznati pojam.

...i jutros osjećam tišinu...

...tišinu moje svjesnosti osjećam kao prihvaćanje realnosti, i tu je taj bitan trenutak prihvaćanja i spajanja mojih osjećaja s mojm realnošću... i ne kažem da ne boli, ali istina je upravo i u toj boli... iako zvuči pomalo čudno, ali ponekad i u toj našoj boli možemo pronaći našu sreću, ako smo spremni u prihvaćanju naše neminovnosti.

Samo odbijanje neminovnosti stvara nam nelagodu, a potrebno je samo prepustiti se...

... lagano, baš tako činim zatvorenih očiju...

... i tiho je jutros, i moje misli putuju lijeno, usporeno, bojažljivo, prelijećem njima kilometre i putujem kroz vrijeme... kroz neke prošle snove i ... sjećanja... i osjećam se pomalo zbrkano, ponekad zbunjuje ono što otkrivam, ono što sam ostavila mojoj neprirodnosti,a želim se vratiti u neko staro stanje... već zaboravljeno, ostavljeno negdje u sjećanjima... i taj put kroz vrijeme osjećam danas snažno... nečega što susrećem željela bih i pobjeći... zaboraviti, želim misliti da nije nikada bilo tu moje proživljeno, ali poniranje u sebe često postaje nemilordno. Iako na meni sve odaje mirnoću, mir je ovoga puta samo vanjska forma... dok u meni nastavljam... sukob... sama sa sobom, i sve je isprepleteno.

Sjećanja i stvarnost

bol i radost

razum i osjećaji

svjetlost i tama

...i boje... puno boja jer volim boje i svaki odlazak unatrag vežem uz boje, a najviše volim pastelnu jer kroz njih živim blagost ali mi nisu strane niti one jarke, jer volim i strast... i postajem svjesna kontrasta u sebi...

... blagost i strast, kao osjećaj moje prirodnostii moje snage u tom kretanju ka novome... iako i protiv struje, ali kao dio mene bez obzira na sve i ovo buđenje, povratak... postaje moja realnost koja je u stanju shvatiti i moje osjećaje... a boja je pastelno plava, pomalo i tirkizna... pomiješana sa crvenom... i nisam sama na tom putu protiv struje... i bojama slikam život