NESPOKOJ NAŠE USAMLJENOSTI...

I prožima, obuhvaća, obogaćuje ovo u meni i oko mene,a niti duša koju osjećam već odavno nije
ista, i kao da ne prihvaćam niti sama...
...u nevjerici...širim i nespokoj kojega ne želim, ali osjećam tu nemoć u mojim mislima kada odlaze tamo
negdje...ostavljene..i želim ih ostaviti baš tamo..
u nekoj prošlosti...proživljenoj, a želja je jedina..
ostati netaknuta..od ovih oblika..tamnih i prijetećih..teških..i sve je utihnulo...
baš kao pred nevrijeme...
a ja...
...ja zatvaram oči i čekam..i ja
..neka prođu, jer bude nemir i ovako zaronjeni u more...zajedno sa nebom..
...i čekam ponovno vidjeti ga plavoga sa bijelim pticama kada sve ponovno dolazi na svoje..
blago i smireno...i sretno..

..a sve upućuje na sreću...i bjelina oblaka i pitomost oblika,
a sreća je nevina, i zato je doživljavam bijelu, a i moj svijet postaje bjeličast..ispran..
..kao poslije oluje...a i oblik je pitom..i blag,
a vjetar u njemu potreban je..i u svojoj silini, kao i blagosti..
...kada me miluje..
...kada nas miluje..
...i tješi...poslije nespokoja nevremena
...i smisao je upravo u tome...u ovome smiraju..
...poslije nespokoja i nevremena, a donosi blistavost sreće, i pogled postaje jasan.
a putuje od vrha prema dnu, a i dno više nije dno, već početak onoga što nas vodi ponovno prema vrhu,
a forme su lagane, blage...i nisu oštre, već se stapaju u cjelinu, a cjelina postaje beskrajna..
...i nastaje moj svijet,
kao i što svatko ima svoj svijet...kao mjesto utočišta...zaklona od nevremena
mjesto crpilište naše snage...i vrhunac sreće je u tom svijetu pružiti utočište..
...nekome tko me treba...i koga trebam
i sve postaje uzajamno prožimanje utočišta i kada nevrijeme više ne budi nespokoj, a sivilo nije jednako prijeteće,
jer nema samoće, a samoća je prijetnja i širi nespokoj koji prelazi u usamljenost..
i ponekad činimo loše tražeći spokoj u našoj usamljenosti,a upravo je ona razlog našoj odsutnosti
i ravnodušnosti prema svijetu...jer zatvaramo se od svega...i svih i nesvjesni što činimo sami sebi...
...kao i drugima, onima koji nas vole i ne uspijevaju doprijeti do nas...
u naš svijet... u naše lažno utočište...
a sve postaje prijeteće, kao ovi oblaci umočeni u crnilo.
Vrlo su oštri i nepristupačni, kao i mi kada smo usamljeni..a niti vjetra koji bi ih rastjerao...nema.
Zato je dobro živjeti i nevrijeme kao kulminaciju naših osjećaja,a ponekad i nespokoja..
...a svako nevrijeme prolazi..sa svojim teškim oblacima, iako su misli još uvijek olovne

i samo da je vjetra...zato volim vjetar... osjetiti ga
jer je pokretljiv i pokreće sve oko nas... i briše tragove i u nama usamljenost koja je naša bolest i traži izliječenje,
kada nismo više sami u našem svijetu, jer naš svijet može postati otvoren i dio nečega što postaje
naš svemir...a svemir je vječan
i mi u njemu,
a zvijezde u njemu traže se i pronalaze te postaju naša svjetlost...u tami, kao i naša vodilja
u bezvremenosti svemira..i bit je osjetiti se bezvremenski u našoj smrtnosti i prostoru koji gubi granice,
a rubovi su mekani...razliveni i ne predstavljaju kraj, već uzajamno prožimanje zajedničkog i našega,
a kada imamo naše...više nije samo moje i to vodi na neki početak, a i kraj nespokoja usamljenosti,
a širine postaju nebeske..jednake, prostrane i nepregledne..
...i naš odraz u tome nebu postaje ova bjelina koja klizi...
...sasvim lagano, nesputano...
...i smije se danu..
...i smije se svijetu...
...u svoj nježnosti i blagosti, ljepoti, jer svijet je postao ponovno 
..životan ...i naš...i taj pronalazak života u našem zajedničkom svijetu osjećam kao sreću...