BAKINA ČIPKA...

... i dani se pišu kraćim trenutkom, kada linija nebesko plavog blijedi... kao stara čipka iz bakinog ormara, a podsjeća na ono vrijeme, koje je ostalo živjeti...
...u pričama
...u sjećanju
...u ponekoj uspomeni
i u kojoj bori više...
a ipak jednako je draga i možda i još više moja i lijepa.
... Ostajem zarobljena, uhvaćena trenutkom sjećanja, a budim ih dodirom, laganim, nježnim, držeći gotovo bojažljivo uspomenu, ne želeći promijeniti ništa...
...niti jedan nabor...
...i moj život pišem naborima mojim...
Dani su ugaslog ljeta, iako još uvijek griju i prožimaju, ipak namočeni izmaglicom...
I sama bivam uronjena, obavijena ispranim.
Isprana su moja sjećanja, brižljivo izvezena neminovnošću prolaznosti, a ostaju u mojim osjećajima kao nešto prošlo ono što sam nekada živjela jarkim bojama i prodornim mirisima...
Ostalo je samo sjećanje, proživljeno izblijedjelom čipkom, lagano položene na mojim koljenima, nekada negdje od nekoga pažljivo pohranjene u vremenu sjećanja...
...a danas ovim kratkim trenutkom živim ponovno...tu ljepotu...izblijedjelu...zaboravljenu, ispranu lošim...i uživam u blistavosti njezine patine...
...i zato je magična...
...i ne bih željela novo...
...savršeno bijelo...
...nenaborano
...sterilno
Želim ju upravo takvu...
...ispranu, izblijedjelu i s ovim žutim mrljama...
od vremena i udaraca
...i s ovim mirisom suhe lavande
...i zbog nje se osjećam živom
...zbog ove patine...
...niti ugaslo ljeto ne znači kraj...jer boje su još uvijek jednako moje i moguće da čula prožimaju više...
ili tek sada...kad su zrela ...opojna i omamljujuća...
...kao lavanda...obavijena brižljivo izblijedjelom čipkom...
...omamljuje...prožima i budi čula
...i kada jarko pomalo postaje zagasito...kao moja sjećanja...na ono jučer...a nešto živim i kao moje danas...
...i shvaćam kao kraj jednog ljeta, kada svjetlost postaje kraća, a tama donosi smiraj..od užarenoga i jarkoga...
odmor od glasnosti i jakosti...i ostaju kao razliveno žutilo koje osjećam kao sunce...i toplo je, baš ovako razliveno na bijelom.
A zadovoljstvo pronalazim i u neminovnosti onoga sutra
...i već mi misli lutaju dalje...tamo kada naši trenuci svjetlosti postaju sve duži...i duži...
i gotovo da mogu ponovo osjetiti miris...slatkoga, i možda je to i ovo mirisno plavo što pokreće
...zatomljeno...
...zaboravljeno.
I spuštam pogled... i tko zna tko ju je vezao i čije misli i prošlost mogu osjećati, a mrlje ostaju samo kao nečujni podsjetnik vremena...
I tko zna čije su nade bile utkane?
...A ja, ja gotovo da mogu dodirnuti i snove...
...moje i nečije...
i ova izmaglica kasnog ljeta
i sve je tiše...mirnije, gotovo da spava, a boje se miješaju...stapaju, razlijevaju zajedno s oblacima...
i bakina čipka...kao jedan oblačić...u sjećanju prolaznosti vremena...
...i ovo moje kasnoljetno putovanje, lagana uznemirenost od ovoga što susrećem, lagana strepnja zbog onoga ka čemu idem.
...putovanje...naše i svakidašnje.
Malo uzdrhtale sjete kada silovitost ustupa mjesto plahom, jer sve se nečujno, neprimjetno gasi i nestaje...
...te ostaje samo kao sjećanje
i nestaje u izmaglici, kao ovo ljeto koje se neminovno gasi, umorno od siline i traži smiraj u ispranom...
...izmaglici naših sjećanja...a ostali su samo pokoji mirisi obavijeni našim prošlim životom...i mojim
...i pohranjujem, brižljivo spremam, ostavljam i mrlje kao trag mojeg vremena, koje i nije bilo samo moje
...a dodir je hrapav, osjećam svaki nabor, a glatko donosi olakšanje, kao i mirenje s neminovnim, a neminovno je bilo i ono što je prošlo...a ostalo je kao ova bijela čipka s razlivenim žutim, položena pažljivo na mojim koljenima.
...i lavanda koja je budila sjećanje...i nju ostavljam upravo tu, da počiva i dalje, spremljena nekada davno i ostavljena našim sjećanjima.
...i slatko je susresti nešto ostavljeno i proživjeti jačinom uspomena
... i vratiti se bljedilu
... prolaznosti vremena
...i utopiti se u bojama ugaslog ljeta.
I podižem lijeno bakinu čipku...ostati će ponovno tamo, negdje zaboravljena...pospremljena u nekom trenutku vremena.
...a ja se vraćam mirisima i svjetlosti nekog jutra...
...i nije važno što ljetu ostavljam silovitost, jer osjećam se jakom i sada kad sve doživljavam isprano
...kao bijelo s patinom i pokojom mrljom
i privlači upravo zato
jer je istinski
moje
i proživljeno...