POLA MOJE DUŠE...

Život pišem vremenom mojim...onim prijašnjim, ovim sadašnjim i nekim budućim. Ponekad najmanje razmišljam o budućem,a prošlost slika i moju sadašnjost,iako nekada neko bivše vrijeme voljela bih premazati tamnime ili kada bih ga barem uspjela zaključati?
Nema smisla, nema potrebe, jer ništa proživljeno ne mjerim beskorisnošću. Vrijeme nije mjerljivo ničime...ono je jednostavno vrijeme,a u vremenu pronalazim pitanja,a tražim odgovore...i čekam vrijeme da bih pronašla ono što još uvijek danas ne vidim, ne shvaćam.
Moje vrijeme slikam i tugom, sjetom, strahom, nesigurnošću,ali i ljubavlju i njezinom snagom, mogu...možemo pobijediti u ljubavi i s ljubavlju...i ono što je bilo i što će biti. Najteže je savladati ono što je bilo...nepromjenjivo, a duša mi se dijeli na pola, jer osjećam svaki treptaj, svaki trzaj i počinje boljeti,a bol postaje jednaka onoj koju sam osjećala i živjela...a kada se ugasi bol nasupa tupa tišina...teška, tamna i nesaglediva. I čini se da s tom tišinom ponirem lagano u neku beskonačnost, u neki moj svijet gdje tražim zaborav. I nema zaborava, jer sve osjećam kao jednu veliku nemogućnost. Nemoguće postaje ono što se je živjelo,a nemoguće postaje i promijeniti, jer nemoguće je utjecati na nešto što je bilo i ostalo ucrtano,a želim i potisnuti. I samo potiskivanje budi mi iluziju, jer dolazi i u snovima...i ponekad ružan san nastavlja se i buđenjem našim, jer živimo očaj.
Očaj postaje osjećaj i opis naše nemogućnosti...i sreća je da dušu mogu dijeliti na pola, jer ostaje u meni i onaj dio koji zovem utjehom...i tako živim i osjećam dušu moju...kroz osjećaj i utjehu...
...i okrećem leđa očaju,a kroz utjehu tražim vjeru...i stići tamo gdje moja nemogućnost postaje moguća, a sve više živim i blijedilo očaja i sve više blijedi jedan dio moje duše...upravo zbog utjehe,a preko utjehe osjećam spokoj i čini mi se kao da sam osjećala samo vjetar...
onaj koji može razoriti, zakovitlati, promiješati sve moje misli, svu moju radost, kao i tugu, onaj koji me ostavlja bez daha, napada neobuzdano, nemilosrdno i silovito tjerajući me i da gubim ravnotežu,..i padam...i kao da osjećam gotovo fizičku bol,a bilo bi lakše i manje bolno...i kraće.
...a ipak i svako moje nevrijeme prođe, te ustupa mjesto nježnosti...i ponovno ispreplićem dušu vjetrom,a sada je tih, bojažljiv, dotiče me lagano, i uživam u smiraju, zatvaram oči i prepuštam se konačno opuštena iako umorna
od nevremena,ali spokojna i tiha...jer vrijeme je opet moje,a duša je puna, bogata proživljenim i što je snažnije nevrijeme bolje živim ovaj spokoj...
I mislim da u spokoju možemo i praštati, a svakim oprostom jači smo...i mogu vjerovati u nedodirljivost.
Nedodirljivi od razornosti osvete. Ne može nam osveta ništa, jer mi ne želimo osvetom činiti išta.
Za osvetom posežu očajne duše bez sposobnosti utjehe, duše natopljene gorčinom,kada osveta postaje svrhom sama sebi... A svrha je uništenje koje zapravo postaje samouništenje...
...i vraćam se dušama...
...i tako su krhke,ako ih ne volimo...
...i vrhunac je voljeti duše i voljeti dušom...
...kada bismo barem mogli vjerovati u svoju, tada bismo mogli voljeti i slično i različito nama........